Rukovet 4-6/2005.

Jasna Melvinger: Vaga s anđelima

Kolovrat

Ne vješaju mi se, baš, golotrba dječica o vrat
no, ipak da snesem s tavana i taj kolovrat

Cijelo vea stoljeće nije u uporabi
Ta, pripadao je nekoć mojoj čukunbabi

Ne smjeram, odista, i sama upresti koju nit
u taj, ne još o antičkim, onim, Parkama mit

Nego, tek, pogledati se, možda, u prividu jednoga trena
s davnašnjom preljom, sve preko njezina vretena

Lambri

Tko bi se, baš, bio pomiriti rad
a s onom, kad je rat nitko ti nije brat

Nije mi, valjda, nečiji vjenčani kum
ni rekao da iziđem iz kuće na drum

A nije mi ni tek tako palo na um
da štengama memljivim siđem u podrum

Nema tamo više ni buradi, ni birvadi
A i gdje su ti negdašnji vinogradi

I što sve može još da mi se strefi
Ne, valjda, da krenem, baš, u taj traffic

No, tek da povučem i ja lambri onaj taman
a na sokaku, taman ponad trotoara

Da, netko bi rekao, ne lambri, nego cokna
Ili, čak, i cokl, poniže maglena okna

Napuklo ispod plafona

Napuklo, eno, ispod plafona! Da, to je sve isti taj, još, ćerpić
I digod po koja, ne, više, samo francuska, ne, više, ni samo rič

Ni ringlov odavno nije, baš posvuda izvorno, ono, reine – Claud
Ta, ne rode samo voćnjaci oko povijesnoga dvorca Fontainebleau

Ni aprikozna ne donosi, baš svugdje, isti onaj prezreli plod
kao kad je, još samo za Francuze, bila, dabome, l’abricot

Možda i nije sve to, baš, bčeki, iz druge, tek, ruke, rokoko
Ta, zna se, odavno, barem u voćarstvu, ne, samo, tko je tko

Može biti, još marljivi cisterciti nakalemiše i šlivu diviju
No, ostavimo Belu IV i, ne, samo, njegovu, tu, baš, duranciju

Kolevka

Kada svi toliko skrbe, baš o nacionalnome natalitetu
da pobrojim potomke samo jedne mi prababe po svijetu

Ili da iskamčim iz muzeja onu, ne, doduše, još kolebku
koja se i nije uvijek kolebala sretno, ni u XIX vijeku

Uljuljkala je zanavijek sestricu mog djeda i malenog joj brata
To su ta dva tako potresna, a lirska, dabome, žalobna takta

Odnjihala je i dvojicu, za saldo žrtava dva svjetska rata
Otišli su jedan pa drugi, ne, tek, uzorati njivu u atar

Zaštitili su je, valjda, brižni kustosi od crvotočine, i eto
Barem se ne ljulja i prazna, za još koji, ne, čak, niti epos

Moje stare stvari ne rasprodaju još antikvari

Neću, sad opet, o zidnome, onom satu, a u kitnjastome duborezu
ni o tome, na astalu milijeu, u rupičastome rišelije vezu

Niti o plišanome kanapetu. Da, to je, dabome, štafir, a ne dot
Ne, nije to, baš, onaj francuski canapé au dossier assez haut

To su te crvene ruže na zelenom. Piros rózsák zöld földön Pestábon
Malo, tek, žute i lila. Da, to je taj starovaroški, baš, ton

A salonska, ona, stolica, još je sa mnom, i na petnaestom katu
Neau o njezinom, još u XIX stoljeću izanđalom, tom bordo brokatu

Nekad i sad

To je to moje nekad i sad. Ili jadis et naguére
Tek, ne laje mi u avliji furtom jedan te isti ker

Namotana je sa štrengle u klupko sva vuna
a zrušena već i ona mlaka, zemlana furuna

Ne sjedim ja, sve, baš, onako, na banku sama
dok se diže tijesto u napuklim naćvama

I ta što je u njima mijesila lebac odavno susta
sve raneći tolika, ne uvijek, baš, ni gladna usta

Vaga s anđelima

Iz kuće ćukundjeda mi Martina i ona je vaga s dva anđela
Tek da se svagdanja mjera ni nebesne pravde ne bi postidjela

Tko pobožan ne bi pazio pomno, čak i na najmanji geviht
Dok se ne usuglase bez titraja naspramna krila anđela tih

Ali, ako su taj kantar skinili s gredenca kada se peklo kolače
Može biti da je koji put i prevagnilo, onako, da bude malko jače

Kada se, primjerice, mjerilo šeaer, da bude, ipak, malko slađe
Nije imao ništa protiv toga, ni jedan, ni drugi pravieni anđel

Nema to, baš, nikakve veze s novopečenim, je li, baš, i kraljem šećer
Akterom, ne, samo, novinskih, već i sudskih, što potraga, što afera

Ta, on je kupio, tek, kuau s kaldrmisanom avlijom čukundjeda Martina
Ali ne i vagu s anđelima na kojoj se u toj kući mjerilo od davnina