Rukovet 4-6/2005.

Dušan Vasić
Fischmarkt

“Pogibe Pilat” – uzviknu mladić u pocepanoj košulji i sjuri se među tezge, pomahnitalo mašući rukama. Za njim smesta i refleksno zaždiše sva tri pretorijanca, kao da je lično on sjurio bodež u srce prokuratora, te jeseni, trideset šeste. Kroz jutro na Tibru i miris ribe probijali su se pijacom, crvenih perjanica – komični, kao nakićeni miševi u lavirintu eksperimentatora – ne uspevajući da sustignu svetlokosog bukača, koji je bežeći skakao, kao posednut.

On, međutim, izbi, na čistinu, i najednom shvati: da je noć, decembarska, da je hladno i on bolestan, Krank; da nije u svojim izbeljenim ritama, već u jakni, norveškoj, vatiranoj, za jedriličare. Okovratnik mu je držao glavu, Kopf, uspravno, kao kakvom Kutuzovu, i on je znao da mu za leđima lagano izdiše prazan, kameni pločnik Fischmarkta. Ali pred njim...! Hiljadostruki, hipnotički osmejak Elbe, u svom estuaru u Severno more, mamio ga je, šaputavim, uspavljujućim odbljescima tamnih pristanišnih talasa. Od zagađenja, pomisli on, samo da bi, negde u utrobi, osetio, kako se reči: slobodan, hanzeatski, industrijska revolucija, pa čak i grad i trg – dave u reč’ma voda i noć.