Bele trave
Predrag Crnković
Scenografija loše beskonačnosti

Belo nije boja optimizma i sreće, kako se to brzopleto pomisli upoređujući je s crnom. Ako je crna boja smrt, prekid, onda je bela stalnost, večnost. Večnost ume da bude više zastrašujuća od smrti, samo ako se o njoj promisli. Smrti se plašimo i bez razmišljanja; večnost su nam obećali ili smo je sami sebi poželeli; ako ništa drugo, nadamo joj se. Crno nas plaši; belo prihvatamo kao spas od crnog i ne pitamo za cenu.

Crno je prekid i trajni odlazak, belo je nestanak, i večito lutanje.

Bele muve, Aleyrodes , simbolizuju pakao; vidimo li njih, onda znači da možemo očekivati da se neki đavolak poigrava s nama; ako se muve sporo kreću ☼„po šećeroproliću”, izvesno je, srešćemo repatog. Ali takve su samo književne muve. Isti je slučaj s belom travom – Leersia virginica, onom koja raste u lakoj senci šuma; ona nije ni bela kao što bismo pomislili. Logično – kao što nam razgledanje magacina mikro-talasnih pećnica i rerni na ugalj neće pomoći da se bolje uživimo u Danteove krugove pakla.

U crnom nas nema; u belini smo zalutali.

Da li je bela trava na belom papiru jednako (tako malo) vidljiva kao crnac u tunelu?

Crno upija sav bol našeg umiranja i sažima smrt u nešto što liči na geometrijsku tačku; dakle besmisao. Kako je to dobro! Kada bi smrt imala bilo kakvo značenje (ne „smisao” u smislu „vrednosti”, dakle nečega čime se može „trgovati” u ideološkom zanosu) to ne bismo mogli podneti. Tako lako zaboravljamo smrt upravo zahvaljujući njenoj nepojmljivosti. Crno je „dubok san bez snova”.

Belu travu osećamo kao belinu bolničkih hodnika pošto nam je saopštena (ili smo je naslutili) neizlečiva dijagnoza. Tada je patnja koja nas čeka genuini osećaj večnosti.

Fizika nas informiše da je upravo bela boja osnovna boja, koja sadrži sve ostale; suprotno našem eksperimentisanju s temperama ili akvarelom – kada pomešamo sve boje, dobijemo nešto nalik crnom. A tek kvantna fizika sve više liči na postomodernu književnost.

Hodati po beloj travi jednako je zlokobno kao hodati po vodi: znači ili da nismo više na ovom svetu ili – duhovito – da nam se crno piše. Tehnički korektno, i belo može da nam se piše, to znači –nesmireno smo se našli u večnosti; a tu „neka nam je Bog u pomoći”. Da li? Je li večnost teren na kojem je on superioran? Pisci su (intuitivno) večnost bez izuzetka prepuštali repatom. Bog kao da ima problema i sa ovim konačnim, telesnim sudbinama.

Bela trava nema nikakve sličnosti s žutim lišćem. Nema me'ne, smene, obnove i ciklusa. Trava ne „postaje” bela. „Tamo” se dolazi, škljocajem sudbine kao škljocajem foto aparata, pri čemu je ono belo „propalo anđeosko obojeno” na negativu filma. Čim dospemo tamo, počinjemo da lutamo... Fotografija ili film? Nema razlike; fizika ionako potvrđuje intuitivni umetnički doživljaj: trenutak ekstaze poništava naučeno, usvojeno „intuitivno” osećanje vremena i rasteže se i u prošlost i u budućnost; dok se „loš film” uvek svodi na jednu sličicu...

Belo je dosada. Dosada je večnost. Večnost je pakao. Prekid je spas. Šteta što je transcendentan. Zato je tu vino.

Dečja

Bumamara, zastala na vlati bele trave
Ne zna da je to stadion, bela tačka
I da će joj centarforova kopačka
Za koji sekund doći glave.