Bela Segedi – Sabo
Svetla severa

„Ti koji stupaš amo, gost si. Kod koga?” R. M. Rilke

Tog maglovitog njujorškog jutra Hogs je obratio pažnju na jednog labuda. Otvorio je knjigu iz biblioteke i na jednoj od stranica opazio snežno belu pticu kako se bišti pod jednim srednjevekovnim kamenim mostom. No na slici su se nalazili i značajniji detalji od ovoga. Jedna jedra naga devojka, koja je sa svetačkom pobožnošću klečala u travi, a nedaleko od nje pak – na centralnom mestu – jedan na pripitomljavanje iščekujući jednorog. Na osnovu Fiziologovog određenja – Hogs je to tako pročitao – jednorog liči na jare. Na sredini njegove glave nalazi se rog. Lov na njega odvija se tako što pred njega iznose devicu koja ga podoji, a počev od tada to čudesno lepo stvorenje već se seli u kraljevsku palatu.

Pred očima Dejka Hogsa često se pojavljivao Utreht. Zadubio se u misao da će uskoro moći da ga vidi, da konačno prepešači po sitnim, nad kanalima nadlučenim, mahovinastim kamenim mostovima, da će moći da svrati u izvrsnu galeriju koja se nalazi nedaleko od ruševina bivšeg manastira Svete Katarine, te da u jesenjem hujanju vetra razgleda Piterskerke, preostali krstasti, istočni deo robusnog kompleksa zgrada što podseća na negdašnji globtroterski brod.

Ova neumitna nostalgija i žudnja sve ga je više stala mučiti. Smršao je. Ceo dan je dreždao u parku, ne shvatajući šta se tačno dešava. Nikada u životu nije mislio na Holandiju, čak ni kao dečak, pošto je odrastao tu, nedaleko od Njujorka. Njegovi preci su se doselili ovamo u 1800-im godinama. No sada nekako nije shvatao zašto sve to ima neko značenje. Osećao je da je došao trenutak u kojem mora doneti odluku. Među njegovim precima bilo je i takvih slikara čije bogate zaostavštine čuvaju muzeji i privatne galerije. Ne znamo da li ga je ta nedvosmislena činjenica pritiskala ili ne, no sasvim je sigurno da je i to imalo udela u tom obespokojenju koje ga je podsećalo na proćerdano vreme njegovog života.
Hogs je dokazano bio u srodstvu sa izvesnim utrehtskim slikarom Jakobom van Mejkenom, kojeg je već odavno proučavao. A sve to je obavljao u Sjedinjenim Državama, gde je dobio novac za potporu svojih istraživanja. U početku je verovao da je zadatak lak, da bi za nekoliko nedelja shvatio da će biti u stanju da ostvari samo delić svojih planova i koncepcija. Napredovao je uistinu teško, pošto je raspolagao sa malom količinom podataka, te je mnogo puta svoje papire i beleške tek prikrivao u fijoci. U mašti se često vraćao kući u Utreht, no pokatkad često i u Delft, gde je iz jedne malene čajdžinice motrio debelo i besprimerno čelično sivilo neba, jutarnju svetlost o kojoj je znao da je možda ono najosobitije što je ikada video.

Bahove svite za violončelo invociraju na jednu ovakvu krasnu, no ipak ogoljenu scenu, zabeležio je sebi Hogs jednog nedeljnog popodneva, kada je u jednom stručnom časopisu za pokućstvo analizirao i ispitivao magične kamene dezene holandskih kuhinja. Na takvu scenu, mislio je, iza koje prazne ulice, hodnici vode duboko: u njima se raskrivaju sva divota i spektakularnost perspektive. Ima u delu nekakve apsurdnom se doimajuće invitacije: da se dohvatim moje stolice, da sednem na hladnu sredinu klupe, kako bih potom na opločju ove snovima slične vermerovske šah-table nepomično opstojao.

Dejk Hogs je ceo dan proveo u jednoj biblioteci. Ako bi pri prelistavanju nabasao na značajnije rečenice ili slike, zastao bi na trenutak, pogledao bi kroz prozor: kao neko ko motri na retku, nad gradom preletajuću, povratku namernu ptičju vrstu.

Kada je Hogs počeo da piše u biblioteci, na pamet mu je pala bogata i otmena vlasnica fondacije, jedna prava Amerikanka, koja nije bila lepa, nikada nije imala vizije. Lako je i mudro komunicirala. Uravnoteženost i obestrašćenost ovog na dve noge hodećeg ženskog egzemplara istinski ga je prikovala za zemlju. Mimo sve generalne i od strane svih akceptirane prijatnosti i umnosti tamo je bilo nečeg – greške? Iza osmeha opstojećeg, sekantnog, lažnog dijamanta hladnih očiju?

Poput šoljice od kineskog porcelana, kojoj je u potaji oštećena stranica.

Jedva vidljiva napuklina kapilara.

Hogs je kod kuće otvorio u podnožju ormana čuvano sanduče, koje je u nasleđe dobio još od svog dede. U njemu su počivale fotografije, spisi i pisma. I nekoliko golubijih pera. Sa prve požutele fotografije svetlela je snežno bela i široka unutrašnjost jedne utrehtske crkve. Fotografija je prikazivala godine 1404. načinjenu sliku Jakoba van Mejkena. Na poleđini je bio rukom pisani tekst: Lepa usamljenost vaša u ćutanju lebdi.

Kakva besmislena sličnost, mrmljao je on iznenađeno, kada je u magličastom ogledalu svoje suterenske sobe uvrebao samoga sebe. Prilikom proučavanja nekog slikara već se on negde bio susreo sa ovom slikom, sa rafiniranom postavkom. Možda je to portret kraj zavese čučećeg šegrta-instrumentariste iz 16. veka? Koji – suštastvena je nada – blene iz slike, u posmatrača. Detinje mu je biće sraslo sa onom upola dovršenom violinom, koja pred njim leži na zemlji. Osetljiv instrument. Prstom kao da pokazuje, govori: ovo je moje – moja duša i telo.

Narednog dana se spakovao i konačno otputovao. Kući, kako je to on nazvao.

Gusta, jesenja magla, tmasti, na grudni koš svaljujući se pritisak bili su mu neobični, no ipak se toga dana – kada je po prvi put u životu stupio na holandsko tlo – osećao srećnim.

Hogsov stari budilnik – koji je do njega dospeo kao porodično nasledstvo – neočekivano je prestao da otkucava, stao je, zarđao, uzalud ga je podmazivao pozajmljenim, sa Islanda potičućim ribljim uljem. No u varošici sedefastoga svetla našao je jednog časovničara.

Trećega dana – kada je uspeo da otkrije gde će i kada u Utrehtu na red doći koncert njegovog omiljenog orkestra – potražio je odnosno mesto, kupio je kartu, no prethodno je zaseo u uzanu i malenu čajdžinicu. Sve se odvijalo po Hogsovoj volji: na programu je bilo delo starog engleskog kompozitora Vilijema Loisa Consorts Sets in Four Parts. Hogs je jednim iznenadnim pokretom srknuo poslednji gutljaj svoga čaja i već je nad stolom začuo kako preleće magličasta koprena muzike haških gambaša.

Jedva da je spavao noću. Ukopao se u proučavanje života i dela Jakoba van Mejkena.

Narednog dana otklancao je kraj u slici opstojećeg kamenog mosta, po kojem je leta 1410. tako često šetao i Jakob van Mejken. Potom je seo na terasu kafane, naručio jedan zeleni čaj i samo buljio u sučelice usidrenu ogromnu katedralu. „Lavirint lepote je dar božiji, a ja sam u njemu zalutao” – zapisao je Hogs na jedan izgužvani list svoga notesa, te platio pegavoj kelnerici.

Bilo je već popodne kada je pošao da se kupa. Pružio je ruku ka ogledalu koje je visilo na zidu, pa je oznojenim dlanom do kraja opipao magličavu kopiju svog neobrijanog lica. Tamo napolju, iznad mahovinom obraslog mosta – koji je spajao šetalište i starinske građanske kuće – preleteo je jedan labud. Njegovo hujeće krilo sjedinilo se sa iznenada oživelim, impozantnim vetrom. Nepoznata jeza prešla je po nagom telu Dejka Hogsa.

Tada sa zaprepašćenjem došao do saznanja da je ovo možda najneobičniji trenutak njegovog života. Obrisao je zamagljeni prozor. Sopstvenim je očima vido ono što je ranije video i Jakob van Mejken.

Ali gde počinje naša sopstvena povest? I gde se završava?

Prevod: Predrag Popović