Makropolje 24., Na Kirkinom ostrvu 12/2.

Roland Orčik
Abebe Bikila

< Vojislav Radojković: Šta to radiš, Vojislave? | Vojislav Radojković: ... >

Baš sam mokrio kada je kroz gusto drveće jabuka iskočio neki lik. Disao je teško, bio je znojav i smrdljiv. Prvo sam pomislio da je emigrant iz Azije, baš su ih takvima opisivali u vestima. Nekako se probio kroz granicu zatvorenu bodljikavom žicom pa se izgubio, očajnički traži sveoje ortake. Delovao je smešno u iscepanim, prevelikim i prljavim gaćama, s krivim nogama koje u bile toliko dlakave da bih o njemu, da sam lovac, sasvim sigurno pomislio da je vepar pa ga upucao. Lik se pogurio kao da ga nešto boli i traži da mu pomognem, samo što ne može ili ne sme da mi se obrati. Kada sam prišao bliže, zaprepastio sam se. Lice tog tipa, da lice, bilo mi je poznato, bleda koža, oko očiju bore od sunca i visoko čelo, podsećali su me na nekoga. Naročito su me očarala dva sitna oka, bila su kao dva n apukla klikera. Lik je gledao u mene kao neko kome je pogled razlomljen, kao da vidi iz delova, kao da i od mene vidi samo nekoliko nejasnih delova. Previše sam lokao na žurki na salašu, nije trebalo da dolijem još onog gorčastog bućkuriša. Okrenuo sam se i udahnuo svež vazduh uskršnje zore, ne bih li došao k sebi. Ali avet nije nestala, nije se ni preoblikovala, već je otkinuo komad svoje košulje, nagnuo se ka meni, obrisao mi noge i odeću a na kraju brižno i nežno i lice. Obuzimala su me čudna osećanja, kao da sam se ponovo rodio. Nakon što je završio, momak je kaljavo parče košulje zakačio na jadnu granu jabuke, lelujala je poput kakve male prljave nacionalne zastave.

– Ja sam Vojislav. Srbin.

Pogledao je naokolo, nagnuo se ka meni, nastavio je tiše:

– Bežati. Pomoći sakriti.

Dok je stajao tamo tako krivonog, pogrbljen, cimajući glavom tamo-amo, kao da stalno drhti od progonitelja – nisam imao obraza da ga oteram. Dobro je, nema ovde nikoga, smirite se. Vojislav, ako se uopšte tako zove, me je slušao, seo pod jabuku, nad glavom mu je na jednoj podužoj grani lelujalo parče košulje koje je maločas otkinuo. Seo sam pred njega, pokušao sam da izvučem ko je, šta je, od čega beži. No, nisam mnogo postigao, trabunjao je o nekakavim sirijskim izbeglicama, kojima je popio vodu, za šta se od srca pokajao. Trči od Muslimana koji žele da mu se osvete zbog vode.

– Nema ovde nikakvih izbeglica, uplašilo ih je zatvaranje granice – uveravao sam ga.

Zar nisi video vesti? Naravno, može se zamisliti da neki uporan migrant hoće ovuda da se uvuče u Evropu, ali to je zaista izuzetak koji ne potvrđuje pravilo. Mi ćemo odbraniti Evropu, ali ne kao oni zapadnjaci bez muda!

Vojislav je okrenuo glavu, na trenutak je izgledalo kao da posmatra kretanje vazduha, zatim je ponovo pogledao u mene. Tada mi se iznenada učinilo da u tom nakaradnom stvorenju vidim sebe. Ne, to nisu moje oči, to na njegovom čelu nisu moje bore. Nisu moje krive noge. Sklopio sam oči, odbrojao do tri, al' kad sam ih ponovo otvorio, video sam isto to: samog sebe, prestrašenog, usplahirenog, uplašenog, užasnutog, kako tražim utočište, spremnog na sve. Vojislav je video na meni konfuziju, s mukom se podigao i stavio ruku na moje rame.

– Oseća vazduh, je l'da? Ovde su. Mnogo njih. Hoće mene.

– Ne, ne, samo mi se na trenutak slošilo, nema tu nikoga, opušteno – odgovorio sam, odgurnuvši mu ruku.

– Džabe, jeba će mater ako ovde me nađu. Ajde! Oseća vazduh! Oseća vazduh!

– Ne oseća ništa taj vazduh – pokušavao sam da ga smirim, ali je Vojislav počeo da kida košulju sa sebe, urlao je od bola, na srpskom je proklinjao dušu koja ga je navela da Sirijcima ukrade vodu, Adebe Bikila, Adebe Bikila, uzvikivao je sve više ozlojeđen, glasom koji je preklinjao.

Vojislav je iznenada prekinuo, razrogačenim očima pogledao iznad moje glave, podigao obe ruke. Šiljast predmet mi je pritiskao leđa.

– Izvol'te lepo, Adebe Bikila i jedan trgovac ljudima – oglasio se iza mene neki mađarski domobran u zelenoj uniformi. Cerio se na nas, uperivši mi kalašnjikovu leđa, vojnička šapka bila mu je veća od glave.

– Ne, čekajte, sve ću Vam objasniti – nećkao sam se, da se tu u blizini nalazi moj Suvi, koji svakog meseca na svom salašu napravi žurku, suviše sam se nalokao te mi je pozlilo, pa dok sam ispred jednog drveta jabuke pišao iskočio je ovaj krivonogi lik. Džabe, mađarski domobran nas je nepokolebljivo terao ka jedinici. Šta god sam rekao, na jedno uvo bi mu ušlo na drugo izašlo, zastali bismo samo onda kada je glasno uzviknuo STOJ!, pa vojničku kapu koja mu je padala preko očiju povukao nagore. Nije mi poverovao čak ni to da Vojislav nije Abebe Bikila, nego neki Srbin koji beži pred Muslimanima koji navodno žele da se osvete, mada on sam ipak nije izbeglica. Međutim, domobran je nadmeno ćutao, njega nisu učili da razume logičke kontradiktornosti, već kako da lovi ljude. Izbeglica je izbeglica, eventualno migrant ali to je isto, stoga začepite.

Spreda je krivim nogama ćopao Vojislav, to jest sada već Abebe Bikila, za njim ja, oboje ruku podignutih u vis a za nama vojnik sa kalašnjikovom uperenim u nas. Dok smo prolazili između niskih stabala jabuke, otkinuo bih po koju zrelu, žutu jabuku. Domobran mi je to dozvolio, odnosno nije baš bio toliko krut i zao. No, iz predostrožnosti jabuke ipak nije uzeo, ali nije imao ništa protiv toga što smo ih mi popapili, jer je i sam znao da izbeglice pređu više hiljada kilometara pešice, da su gladni i žedni. To se, naravno, ne odnosi na trgovce ljudima, međutim nije hteo sada da džangriza, nek' svako pojede svoju jabuku, hajdemo.

Kad sam bacio ogrizak od jabuke i obrisao ustarukavom od košulje, upitao sam domobrana da li zna ko je Abebe Bikila, ali ne mislim na Srbina Vojislava nego na pravog Abebea Bikilu.

STOJ! – uzviknuo je graničar. Stali smo, udahnuli duboko a domobran je povukao nagore kapu koja mu je padala preko očiju. Zatim nas je ponovo terao. Pravio se kao da nije čuo moje pitanje.

Ali ja se nisam tu zaustavio, ponovio sam, da li zna ko je pravi Abebe Bikila? Vojnik je ćutao, oružje mi je nabio u leđa, da umuknem i da marširam dalje.

Možeš da mi ga popušiš!, mrmljao sam u sebi.

Dok smo išli, pod nogama su nam pucketale suve crne grane pale na zemlju. Kako god da pokušavam iz ovoga ne mogu da se izvučem. Posmatram svetlost koja se probija kroz granje i zablista na ponekoj žutoj jabuci. U glavi sam izvrteo kako sam dovde dospeo, evocirao sam žurku kod Suvog, polu-golu kurvu koja pleše na stolu, veselo lomljenje čaša, zatim kako sam se odgegao od salaša do jabučnjaka... Suvi, moj ortak iz detinjstva, ovde u Reski svugde smo išli zajedno, u atar da krademo jabuke ili u disko u susednom Horgošu. Samo jednom smo se posvađali, kada je on od para koje su nam preostale po svaku cenu želeo da kupi pivo a ja čips jer sam bio gladan, navodno, toliko sam histerisao da me je išamarao, ali toga se seća samo on, ja ne... Dok smo nemo marširali kroz nisko drveće, preda mnom se izvrtelo pola mog života.

Gledao sam u Vojislava koji je ćopao preda mnom, krive noge bacakale su se tamo-amo, kao da žele da se otkinu od trupa, kao da se konstatno prepiru jedna sa drugom. Mislio sam da svaki čas može da se stropošta, međutim spretno je koristio svoje udove, nije imao problema sa održavanjem ravnoteže. Trebalo je da se vratim na salaš, da ovog lika koji ko zna otkud se denuo prepustim samom sebi. Beži od izbeglica, kojih nema, a ja, koji nikada to nisam bio, postao sam njegov trgovac ljudima, pa to k'o da je neki vic. Ja nemam kod sebe nikakav dokument a kako vidim i Vojislavovi džepovi su prazni. Može proći dosta vremena dok jedinica granične odbrane, u zamršenom lavirintu mađarske birkokratije otkrije ko smo mi zaista. Poznajem već dobro mađarsku državnu administraciju: sve je centralizovano, samo eto niko ni ne naslućuje gde šta treba da se potraži, sve zavisi od kaljave centralizovane volje za radom. Nadam se da im graničari neće pozvoniti u vreme pauze za ručak jer u tom slučaju mora da se sačeka i poslednje podrigivanje službenika pre nego što prionu na posao.

Misli mi je prekinuo mađarski domobran koji se neočekivano oglasio iza mojih leđa tananim, radoznalim ali opreznim glasom:

– Ko je pravi Abebe Bikila?

Prevela Sandra Buljanović