Makropolje 19., Na Kirkinom ostrvu 7/2.

Vladislava Vojnović
Odnosi iza smrti

< Eva Veronika Kalapoš: Nešto iza logike | Eva Veronika Kalapoš:... >

– Čuo sam jednom u emisiji na radiju, ima negde u pustinji grob nekom rimskom legionaru i na njemu epitaf, piše: „Na svetu postoje samo dve važne stvari – ljubav i sloboda. Ne možeš imati i jedno i drugo.“
– Šta ja imam?
– Šta ti imaš? Ti?
– Pa, da, šta imam?
– Hm... Imaš jedan mladež, imaš udubljenje na slepoočnici malo slano od suza, imaš trepavicu koja ti je otpala dok si plakala, imaš moju ruku koja ti služi kao jastuk, imaš na dlanu liniju života i liniju karijere koje se spajaju, imaš voz na koji ćeš, nadam se, zakasniti...

Mogla bih da ustanem. Samo treba da se malo uspravim, spustim noge, potražim veš i haljinu, i šnalice za glupu punđu. Kao konzervativna sam, starinski se češljam. Bože dragi! Bordo haljina! Zašto sam kog vraga obukla bordo haljinu, a ne crnu? Da svi vide da se ne pretvaram, da ne glumim veću žalost nego što je logično. Ili baš da ih zgranem? Ili da budem lepa za sve koji će me ogovarati? Za majku koju zapravo nikad nisam stvarno imala, osim kao telo koje se smeška, a sad konačno više nikako i nigde nemam ni to telo? Ili je to bilo kostimiranje za njega koji je došao da me odveze na stanicu? Kako je to pažljivo – ja se kostimiram, on me vozi. I zašto sam izašla iz onog vrelog voza na pola puta? Možda sam shvatila da je on u pravu, da ne treba da idem, da je bolje da me tamo ne prepoznaju posle svih tih godina? Ili sam izašla zbog ovog čoveka koji me svih tih istih godina voli i koji uporno čeka da jednom bude utešna nagrada za moje poraze? Ili sam od jutros znala šta ću uraditi jer sam obukla beli, pamučno-iskreni veš, a ne nešto čipkasto što ide uz valjane lagarije.

– Pitala sam šta imam od onoga što piše na legionarevom grobu.
– To si pitala samo da bi znala šta ne možeš imati.
– Misliš?
– Logično je.
– Ima nešto iza logike.
– Šta znam. Ne bih rekao. Možda tu i tamo poneka slučajnost. Ali ni slučajnosti ne postoje. Svi smo mi marionete svojih podsvesnih želja.
– Opet nešto s radija?
– Ako misliš da nije logično što si izašla iz voza pre odredišta i što si, ah, evo, prevarila svog oženjenog ljubavnika, umesto da odeš majci na sahranu, grdno se varaš. Ali nema svrhe da ti ja to objašnjavam. Čovek takve stvari mora da shvati sam. Eto, to možda nije logično.
– Koje?
– To da se rečima ne može preneti znanje.
– Možda ipak može?
– Eh, da može!
– Pa, hajde, probaj! „Pucaj“!
– Bum!
– Molim te.
– Neke psihološke teorije kažu da partnera, ozbiljnog partnera, svi biramo prema liku majke. Ne samo mi muškarci. I tako si ti odabrala njega. A ne mene. Ali, ona umre i ti – bup na moja vrata! E, sad bi neki matematičar mogao da izračuna verovatnoću za povratak u pređašnje stanje posle tog potresa, a i verovatnoću za promenu. Jer, znaš, smrću se odnosi ne završavaju. A opet, nešto se i završava. Ja nisam neki matematičar, ali bih rekao da je verovatnoća pola-pola. Aj', popijemo nešto? Nećeš večeras da ideš, je l' tako? Mislim, nemoj da ideš, a? Voleo bih da ostaneš...
– Da , baš je loš dan . Ne valja ni kao laž.
– Laž nikad ne valja.