Ljubomir Damnjanović
Sad But True

Tužno no istinito. Sedim tako na terasi, gledam svoja posla, glockam kuvanu kolenicu a tip jednostavno doleti. Zalepeta onim kožnim krilima. Isceri mi se i pokuša da me popapa. Normalno da ga sprašim puškom. No znam da će brzo da se pojavi neka nova nakaza i da će pokušati da mi sjebe dan.

Pogledam ka Beograđanki, tek da vidim koliko je novih izraslina izbilo za ovih nekoliko sati koliko sam se bavio ručkom. Deluje impresivno, sa svim tim šiljcima i crninom. Na vrhu i dalje plamti i plamene kugle povremeno polete i zaparaju nebom. Još je gore. Izvodi i dalje ritual. No ona je još dobro i prošla u svemu ovome. Kao i ja. Tužno ali istinito. Oni koji bi trebali da najviše pate su u stvari najbolje prošli. Barem smo još uvek ljudi. Ne letimo, ne gmižemo, ne skakućemo, ne uvijamo se. Idemo i dalje na dve noge koje nam je podarila majka priroda. Imamo dve ruke, glavu i sve ostalo. Još uvek. Nadam se da će tako i da ostane.

Opet neki gmizavac pokušava da se uvuče preko terase. Za njega je dovoljna motka. Gledam ga kako pada na ulicu. Dole se vuku prikaze. Ne treba im mnogo da ga primete i da se sklope nad njim. I ne treba im mnogo da raščiste. Par koski je sve što ostaje od njega. Idem natrag u kuhinju da vidim kako napreduje but. Barem još uvek ima struje.

I sve to zbog toga što sam glavni urednik na toj prokletoj stanici. Da li sam više? I što je ona urednica muzičkog programa. Upala je u redakciju i mahala mi pred nosem sa prokletom trakom.

"Evo ga!", rekla je.

"Ko, šta i zašto?," pokušao sam da budem duhovit.

"Metalika. Njihov najnoviji spot."

"Ti još postoje?" mada sam se setio neke gužve oko neke pesme.

"Ne pravi se lud. Kao ne znaš o čemu je reč?" Stajala je iznad mene. Ako nešto mrzim to je da neko stoji i gleda me sa visine. Pokazao sam joj ka stolici ali nije reagovala.

"I šta onda?"

"Pa da ga emitujemo."

"Dobro." Nije bila baš zadovoljna mojom ravnodušnošću.

"Ali to je ONAJ spot." Nasmejala se.

"ONAJ?"

"Što ne sme da se emituje 31. Oktobra."

"Molim," pogledao sam je zbunjeno. Ukapirala je da izgleda stvarno nemam pojma o čemu je reč. Ipak je sela. Zahvalio sam bogu na malim uslugama. Uzdahnula je i izgleda rešila da me prosvetli.

"Snimili su pesmu sa tekstom nekog drevnog rituala i samo na sutrašnji dan ne sme da se emituje jer tada deluje..."

"Deluje? Momci su izgleda malo omatorili pa im treba nešto tako da bi uspeli?" odmahnuo sam rukom. "A ni ideja im baš nije sveža."

"Kako to?" upitala me. Sada je red na mene da malo predajem.

"Ima jedna novela, pa i ploča. Baš o tome."

"Nikad čula," odmahnula je glavom.

"Znam. Bitlsi nisu tvoj fah. Nije bitno. Uglavnom prodana stvar još pre njih. Bolje da su smislili nešto drugo."

"E pa ne treba im ništa drugo. Sve svetske stanice su se napalile i emituju je pet minuta pre ponoći. A Beograd je svet, je li tako?" Nisam odgovorio. Nisam mnogo ni mario. Imao sam toliko mnogo važnijih poslova toga dana da nisam mogao da sada brinem još i o muzičkom programu koji i onako služi samo da popunjava rupe. No barem jedna dobra stvar u tome. Nije pitala za honorare za onu njenu bandu od ekipe.

"Ma u redu je," rekao sam i gledao kako je odlepršala iz kancelarije.

Normalno da sam na sve zaboravio u roku od pet minuta.

Normalno da ne gledam sosptvenu televiziju.

Normlano da telefon zazvoni u dvanaest i deset.

Normlano da je to ona.

Normalno da sam zaboravio da kažem da se sve to dešavalo 30.10.

"Šefe," jedva je govorila. "Zajebali su stvar." Potom ćutanje. Potom. "Šema je kasnila. Emitovali su spot posle ponoći." Ponovo tišina.

"I pojavili su se mali gremlini i krenuli da divljaju?" Žena me je smušeno pogledala iz kreveta. Zavrteo sam prstom oko čela i odahnula je. Razumela je da je opet neko od mojih ludaka sa posla.

"Emitovali su ga posle ponoći," ponovila je. "I nisu jedini. Ima ih još koji su bili toliki imbecili. Neki su to uradili namerno."

"Pa šta onda ženo. Zaboga, prošla je ponoć. Kaži šta imaš i pusti me da odem lepo u krevet."

"Prelistaj malo satelilske kanale," prekinula je vezu. A ja sam pogledao vesti i nisam legao da spavam.

But je skoro gotov. Rumen je i hrskav. Otišao sam ponovo do ogledala. Ja sam ja. Još uvek i izgleda da ću i ostati. Lupnjava po vratima. Grabim pušku i vidim kako vrata probijaju dugi oštri zubi. Zabadaju se još nekoliko puta a onda odustaju. Verovatno neko od komšija. Napast od komšije je izraz koji sada savršeno opisuje moju situaciju. Tužno ali istinito.

A prošla su samo tri dana.

Sasvim dovoljno da ljudi prestanu da budu ljudi. Da postanu ono što su u stvari. Tužno ali istinito. To je barem moja teorija. Pesma je stvarno delotvorna. Dan i po i sve je otišlo dođavola. Ili je on došao kod nas?

Neoprezan sam. Pričam sam sa sobom. Pa kad nemam sa kim drugim. Ona je na vrhu zgrade koja sve više liči na nekakav hram iz košmara. Okupila je gomilu nekakvih prikaza koje joj donose sablasti koje su nekada bile ljudi. Bio sam tamo gore. I jedini sam se vratio odozgo.

Ona u crnom. Sa nožem u ruci. Oltar kao da ste ga izvukli iz neke džungle. Krvav, izuzetno krvav. Kao i ona. Kao i nož. Radi bez trena predaha.

Pogledala me je. Jako umorno deluje. Ruka joj popušta. "Moram. Moram da ih nahranim. Zato su me poštedeli." Gledam kako donose nekakvog grbavca ogromnih zuba i rogova i kako ga polažu pred nju. Hitro zabada nož i gura ga sa oltara. Prinose novu žrtvu. Ovaj je malo koloritniji. Sav je u duginim bojama. Valjda zbog krljušti. Nema ni noge ni ruke. Samo su oči ljudske. Pune bola. Ko zna šta je sve prošlo kroz njegovu glavu dok se pretvarao u ovo. Mislim da ga ona samo oslobađa.

Ne želim da znam ko su i šta su oni. Okrećem se i odlazim. Ona vrišti za mnom:

"Zar ne želiš da znaš?"

"Naravno da ne," kažem samom sebi i nekako se vraćam u stan. I iz njega ne izlazim. Gledam svoja posla. Ponekad bacim pogled ka zgradi. Da vidim kako napreduje. Kao da se pretvara u dom. Za koga, ne želim da znam. Barem sam ja ostao nepromenjen. But je gotov. Vadim ga i tražim malo hleba da bi pojeo moču. Sve to iznosim na terasu i vidim da mi nešto fali. Puška. Iznosim i nju. Gledam nebo da li je neko od onih kopilana u vazduhu. Moje se krvi neće napiti. Opet mi nešto fali. Ni sam ne znam šta. Onda primetim šipku koju sam spremio za antenu. Može, može, a na licu osmeh. Vezujem je za ogradu žicom. Proveravam. Stoji, stabilna je. Vrh je suviše tup tako da mi treba malo vremena da je namestim na vrhu. Okrećem je ka hramu, to više nije moja redakcija. Opet nisam zadovoljan. Češalj. Gde li je češalj? A evo ga. Nameštam joj frizuru. Oprao sam je od krvi i bacam se na but. Nisam znao da je tako ukusna. A u braku smo bili gotovo osam godina.

Priznajem da sam izelica. Oglockane koske su svuda oko mene posle samo tri dana.

Ipak moram dole. Valjda ima još neki slasni zalogaj koji se krije. Ako ne, moram da probam sa nekim od kreatura. Tužno no istinito, standardi se moraju snižavati. Takvo je vreme.

A i glava moje slasne ženice je pocrnela. A neki gadovi, dok nisam pazio, poslužili su se ostacima moje drage. Baš tužno.

A sa vrha hrama i dalje kuljaju vatrene lopte. A nebo je neprozirna maska crnila. Izgleda da dolaze. No to nije moja briga. Ja samo sedim na terasi i gledam svoja posla.

Tužno al' istinito.