Radivoj Šajtinac
Grimasa zebnje za Tisu

Ovo je proleće 2000. godine. Od prethodnog dolaska u Kanjižu deli me 15 dana. Na licima Kanjižana pre 15 dana primetio sam nešto što Kanjižani međusobno možda ne primećuju, U pitanju je jedna pitka i samo osetljivima vidljiva grimasa.

Odakle ta grimasa? I, uopšte, odakle mogućnost da se tako nešto vidi čak i pesničkim a ne običnim jezikom? Pesničkim a ne običnim okom? Ona je vezana za reku, kada je ovih dana Tisa u svom punom podlivu, kao rana i plik Velike Prirode, došla u situaciju da ne izlazi samo iz svog korita, nego da izlazi i iz zajedničkog života, ovog lepog, prelepog grada, ove Kanjiže, nego da izlazi iz pojedinačnih sudbina.

Ova grimasa na licima Kanjižana proističe upravo zbog toga što je sve što je u dimenzijama koje nudi ovaj život, a to su vreme i prostor vezani za ovu Tisu. Sve ovo što se događa, dešava se na obalama koje možemo da vidimo, sa obalama koje postoje realno, ali i sa onim obalama koje pretpostavljamo da još možemo samo da sagradimo u svojoj svesti.

Ekologija može da bude susret nauke, emocija i poezije, ali stvar je samo u tome što kad se sve to pretvori u scijentizam, proklamaciju ili golu ivokaciju, onda to nažalost ostaje jedna teška turobna, saznajna, naučna ili poetska činjenica. Ona ne može da se uzvisi iznad talasa koji može da prelije grad. Nešto drugo mora da se desi. Nešto što i izaziva onu grimasu na licima Kanjižana, a to je da postoji samo jedna jedinstvena savest koju mi delimo sa savešću Velike Prirode.

I božanski govor kojeg mi slušamo, prevodiv ili neprevodiv, govori nam da sve što se dešava, dešava se tako što je krivica ljudi.

Mi volimo da govorimo da nam svest pomaže i da nam sve stvari, događaje i pojave dovodi na način antropocentričnosti, čovekookrenutosti. Ali, izgleda da ako je već tako, u situaciji da smo antropocentrični i ljudima okrenuti u sticanju saznanja kao naučnici, u sticanju kreativnih dostignuća i dokazivanja kada smo umetnici, to još ne znači da smo stekli ono što stiču unutrašnjim životom podeljenim sa tim jezikom Prirode, stanovnici grada koji je pred opasnošću od poplave.

Prestaju da važe činjenice. Opstojava samo jedan zazor koji nam govori da nismo podelili sopstvenu savest, ili bolje rečeno da nismo sopstvenu savest shvatili kao deo savesti Velike Prirode.

Stvar je u tome da Kanjiža ima velike bedeme. Ima ih u stvarnom smislu. Oni će odoleti, ali ima ih i u onom duhovnom Tisom antropocentričnom smislu, a to je u ljudima, kako kolektivno tako i antropocentrično.

Razićićemo se nakon ove velike ekološke akcije, sa ove obale, neko sa saznanjima i podacima koji umiruju ljude, kako se oseća u biološkom smislu voda, kako će preživeti svet: biljni i životinjski. Da li će ribe biti slobodne? Prvo slobodne i žive, a tek kasnije jestive. U situaciji da ih možemo uloviti. Ali, preživeti možemo u pravom smislu samo ako i ovo shvatimo kao izazov za podelu velike savesti i lične savesti.

U tom smislu, kao što dva zvonika jednog istog Boga, dve crkve, ovde opstojavaju i vire iznad ovih bedema u Kanjiži, tako se mora to ukrstiti i izjednačiti sa jednom istom savešću.

Prvo se rađamo kao stanovnici, ako je grad u pitanju, a tek kasnije se rađamo kao pojedinci koji će u ovim surovim igrama i vremenskim katastrofama osetiti trenutak da međusobno podele krivice.

Ljudska je krivica sasvim izlišna. Ljudska je i moć i trajnost sasvim bleda u odnosu na to ako nemate unutar sebe taj tečni kristal koji imaju Kanjižani, sa kog ustvari i polazi ona grimasa koja se ovih dana vidi na njihovim licima.

U Kanjiži, 15.april 2000.

(Zabeležio na magnetofonskoj traci Milorad Mitrović)