Ištvan Besedeš
Marianska dubina
 
To struja nadaleko bi da odvalja sto,
i postavi ga na blatnoj rečnoj gredi,
da čudnih jestiva i grala neobičnog,
videti ga prelivenog vredi.
 
Činiju za salatu, srebro uščuvano,
kašiku u kojoj teža pesak,
i onaj zaton, gde nas uspomena
na pun pogodak tišti, gde olupine
flote pristaše, a cev topa lašte
slavohlepnom brigom vreće zašivene,
pronalazači ere tričavo-tašte,
novi narodi-moreplovci i nomadi voda.
 
Uzalud čeka večera samotna:
neki novi svet mesto pečenja
na pladnju donose tmušni virovi,
i nema spasa, ispuni se san,
i dopašće nam jastog svima,
ukoliko ne zazveče medalje sa dna,
i lelujavi stolnjak, koji talas cima,
u hipu ne rascepi Marianska dubina.
 
Ističe pesak
 
Sada je već na suvom svaka vlas,
popucale koralne gledji,
spljašnjava morska neman.
Davno se tako nešto već zbilo,
po stenju zveče oštre makaze,
na dnu tavore krstarice,
nestali muževi, i odlutali
psi, stoka koju je odneo pomor,
i onostrane tajne
o zdušno negiranom bahanalu,
i hridi, izronile iz vode,
vide se sada: noge bogova
koji su do amfora zagazili
da ih istoče, i da se pijano vajkaju,
da se svet raspolutio,
da se ura ne meri više
glagolskim vremenom, i da će svakog trena
sve više peska biti s druge strane.
 

Prevod: Draginja Ramadanski