Priče sa Makropolja 4.

Đorđe Pisarev (Novi Sad) - Andraš Bakoš (Segedin-Alđe)
Iza Velikog Grada

Šta si očekivao da vidiš? Srculence moje.

Da, valjda to: dugi i prašnjavi tunel, za koji slutiš da vodi ispod reke. Jedan njegov uspon na jednoj obali vodi u jednu staru kriptu, a drugi na suprotnoj strani pak u podrum jedne stare zgrade. A Ti sediš tamo kao u svom omiljenom romanu, svake večeri kroz ceo život, kraj tebe gori sveća, čitaš dela starih, zaboravljenih pesnika, sve dok ti domaćica ne pokuca na vrata, najavljujući da je vreme počinuti. Bogat nisi, imućan si samo. Imaš jednu osminu kuće na suprotnoj strani reke. Kuću se nisi udostojio ni da pogledaš, samo zamišljaš šta su sve izbacili kroz njene prozore kada se okončala prva, duža restrikcija struje. I znaš, jednom, kada reka usled kiša moćnije nabuja i više od uobičajenog, jedne večeri začućeš štropot, a potom šum koji dopire od vrata tunela, te buku koraka. Odlaziš tamo sa svećom u ruci, povlačiš rezu i ugledaš jednog mladog čoveka koji u naručju drži divnu mladu devojku. Ubledeo, on govori da je to njegova greška, da nije znao da hodnik koji se prostire iza u kripti pronađenih vrata vodi ispod rečnog korita. Čovek odlazi, a žena dolazi k sebi u jednoj sobi i u džepu navučenog muškog ogrtača pronalazi ključ od kasete s novcem. Ključ odnosi sa sobom.

U mraku sam jedino mogao da poželim da cigle po kojima sam hodao na počnu da propadaju, da otklizavaju pod mojim stopalima, i da ni jednom ne začujem onaj tihi, tanki vrisak, koji sam onomad zapamtio za ceo život, kada sam kao vojnik trebao da ispraznim jedan stari kasarnski đubrovnik sa betonskim zidovima. Stajao sam tada sa gvozdenim vilama u ruci, pod nogama su mi se micali i šuškali najlonski džakovi, poručnik je stajao iznad mene, na betonskom zidu,sa raskrečenim nogama, i potežući tamo-amo svoj mali pištolj ispaljivao komično pršteće hice. I tada mi se, kao i sada, iznova prokvasila bluza, jer sam otirao čelo. Sada je moje čelo dotaklo kruto ćebe, ispružio sam ruku i pronašao otvor koji se razmaknuo poput pozorišne zavese.

Dospeo sam u jedan klub.

Bilo je mračno, pomalo je podsećalo na krčmu koja se nalazila na redakcijskom spratu, samo nekako odomaćenije. Iznad je galerija. Odlučio sam: sešću za sto u ćošku. "Kaži da te pustim i onda ću sama pomaći dupe dalje." - rekla je tiho devojka i oslobodila put kraj šanka. Pivo je slatkasto, ali fino.

Ljubazna pankerska dečica sedela su kraj mene. Jedno je tihim glasom zatražilo dozvolu da sednu. Potom pak, kao da ih to deranžira, ne nastavljaju razgovor. Na koncu se oglašavam ja, kažem da sam juče u gradu susreo jednu dugonogu ženu koja je imala kosu kao Čiroki indijanci. Odjednom prosikću, kao da sam na njih okrenuo tuš sa vrelom vodom. Jedan je tiho i negodujući rekao da je to ipak već preterano. Osovio sam se dlanovima o sto, signalizirajući da bih krenuo, našta su svo troje poskočili kako bi mi oslobodili put.

Nakon prve zavese od ćebeta ponovo me je prihvatila poptpuna tama (punoća tame). Tapkao sam bez lampe i pronašao drugu zavesu, koja me je pak odvela napolje. Bila je noć i jedino su zvezde svetlucale. Ulica mi se ipak učinila poznatom. Ovuda sam već ne jednom dolazio kući. Krenuo sam pored zida i kada sam došao do starog žitnog magacina pritisnuo sam vrata da vidim da li je otvoreno. Škripnula su i popustila. Otvoreno. U žitnom magacinu, koji pripada arhivu, mesto je dobio moj prijatelj. Vrata se spolja ne mogu zaključati, već samo iznutra, rezom, koja je načinjena još onda kada su žito usipali kroz prozore koji nalikuju puškarnicama. To, međutim, znamo samo nas nekolicina. Gde li je momak u ovo doba? Ušao sam, otvorio sam druga vrata. U sali su se na dugim stolovima gomilali spisi baš isto onako kao i poslednji put, kada smo ovuda navraćali sa onom plavušom uplašenog lica. I u gasnim konvektorom zagrevanoj sobi iza staklenog zida sve je na svome mestu. Na stolu je i akumulatorska policijska lampa. Gde li je mogao da ode bez lampe za vreme restrikcije struje? Sat vremena sam stajao pod tušem, pod vrelom vodom. Iza najlonske zavese je sve pospanije svetlela akumulatorska svetiljka. Potom se ugasila.

< Đorđe Pisarev: Iza velikog grada III | Đorđe Pisarev: Iza velikog grada V >