Mihalj Lakatoš
Jedno Janusovo lice

41.

Gust, blag, negaziran

U fatalnoj belini u brzom su sledu i nasumično krivudale svračje noge, polukrugovi, linije i njihovi fragmenti. A potom plavetnilo. Egejsko more, Jonsko more, plavetnilo svih mora i okeana. Mišljaše da je otkrio i plavetne ptice sreće, no nije bio siguran u to. Do njega su dopirali tek udaljeni odlomci njihovih kreštavih glasova.

U vratima bolesničke sobe lekar mu je predao otpusnu listu. Ultimatum.

U redakciji su ga dočekala ganutljiva, ubledelo saosećajna lica, Margo je brzim pokretom i uz pomoć jednog skrivenog dugmeta suzila svoj dekolte na prihvatljivu meru, a kolege su žurno gnječile svoje opuške.

- Jednu. jednu kafu ? - zbunjeno je promucala Margo.

Na njegove blede usne odnekud se spustio osmejak. - Ne, hvala. mineralnu vodu. po mogućstvu ne onu negaziranu.

Glavni urednik ga je duševno tapšao po ramenu i aminovao posredstvom oglasne table anonsiranu činjenicu: rukovođenje aferaškom hronikom povereno je drugome. Ne, ne, nemoj siliti (to je zacelo bio prefabrikovan govor, pošto nije rekao ni reči), GZK (u redakcijskom žargonu rubriku su zvali Gaće, Zloupotrebe, Korupcija) nije više za tebe - reče - ti se, stari moj, bavi vremenskim izveštajima: pada, ne pada, sipulja, niz oluk se sulja, temperatura mora i kontinenata, sve same uzbudljive a opet neuzrujavajuće stvari. To tebi treba, romantika, iz prirodne, telesne blizine. Malo meseca, malo sunčevog uranka, histeričnih pljuskova. Da, i klimatskih promena. Pravi lek! Opazio si, naša majčica priroda, kojoj baš za sve imamo zahvaliti, svakog dana dobija u listu tek jednu malu rubriku! Pa zar to nije bruka? Eto i zadatka: načini grandioznijom meteorološku rubriku! To, do daljeg, neće ići sa puno para, ali ako time uvećaš tiraž - možemo da razgovaramo!

Osmehnuo se. Ala su ovo dragi ljudi. Posle svega.

Stajao je sam usred sekretarijata, klobuci dima su se, pocepavši se na paperjaste oblačiće, vukli ka prozoru. Bio je sam. Bolno sam moglo bi se reći, no to neću reći, pošto on za svoga života ne bi napisao nešto takvo. Radije - negazirano.

42.

Smisao života. Kao takav.

Film ga nije ostavljao na miru. Ako kod 99 % sve odmah tone u zaborav, zašto se to onda ne dešava i njemu? To ima svoj uzrok. Neka mračna tajna u beskrajnoj belini svršetka. Uopšte - kakav film? Ko ga je montirao i kako? Jer, naravno, to ipak nije bilo svejedno. Izmanipulisana smrt?

Šta je pokvario? Dobro, nije uvek znao tekst, ali to još uvek nije razlog za to. Svejedno, ima sve potrebno vreme da se spremi za to Pogledajmo šta može da dođe u obzir. Naravno, ne sme potonuti u detalje. Plivanje leptir-stilom. Jedino je bitno vreme koje čovek provodi nad vodom. Ostalo je puka tehnika.

43.

Toliko

Šetao je ulicama svoga detinjstva. Iz odonda već odavno odbuldožerovanih, u kraj ulice slandaranih, onižih, ruševnih ciganskih kuća, na snegom prekrivenu ulicu dopirali su uobičajeni svađalačko - zadorički zvuci. Na oknima ulaznih vrata klatarila se zavesa, oštra isparenja. Vrata su se otvorila i on se uplašeno odtornjao otud, vukući svoje sanke za sobom.

O susednoj, Jezerskoj ulici, na pamet mu nikad nije padalo negdašnje jezero, već izvrsno mesto za sankanje. Zastao je na uzvišici i oprezno se spustio na sanke. Zagledao se u kameru. Šal-kapa je zračila istinski dečjim osmehom. Toliko!

44.

Pero

Uznemireno je otvorio vrata petorazredne pivnice. Začuđujuće, nisu beslovesno blenuli u njega, nisu ga sa gnušanjem napali sa "Vi ovde?!", moglo bi se reći da ga nisu ni opazili. Uzdahnuo je i seo na svoje omiljeno mesto - u ćošak ispod čiviluka. Došao je neljubazni konobar - "Uobičajeno?" - na šta je on klimnuo glavom. Da, i jednu kutiju cigareta - dodao je. Konobar je jednim raskrečenim naliv-perom brižljivo zapisao obe ove stvari, e da ne bi zaboravio dok ne dođe do pulta. Voleo je ove prepodnevne časove kada je pivnica još bila obamrla, dok je stalna klijentela vrag bi ga znao gde tražila istinu za večernje sate.

Za naliv-pero su se poput masnih otisaka prstiju zadugo lepile ružne uspomene. U školi je učio da piše naliv-perom i svakoga jutra mu se grčio stomak kada bi učiteljica postavila pitanje: "Ko kod kuće nije napunio pero? Pripazite, molim vas, na vaše dete, ni za danas nije napunilo pero!" Protokol su mogli overiti jedino potpis roditelja i šamar. Te su ih tako punili. Valjda je upravo zbog toga tako često i ostavljao svoja naliv-pera. Naravno, ne namerno. Drugi put se pak pero raskrečilo u lastin rep. "Opet je ružno napisao domaći zadatak!"

Žuljeviti dlan odrasle osobe na beličastom dečjem licu. Beličasto lice deteta u žuljevitom dlanu odrasle osobe. Blizu, sasvim blizu. Dobro je videti linije života kako jure u ništavilo, zjapeće bore na koži. Toliko!

45.

Opasne veze

Jedan gutljaj piva, jedan dim iz cigarete. Ima života! Ima, ali ga ne volimo. Milije su nam strasti.

Na putu ka kući, nakon prvog srednjoškolskog dana, sumnjičavo klima glavom. Trideset i dve devojke! I nijedna koja. za koju. od koje. Narednog dana ih je tokom prvog časa iznova ispitao, te je apatično presedeo ostatak dana. I naredne četiri godine. Bledeće uspomene na Gabrijelu i Moniku ispunjavale su neko vreme njegovo srce, a potom je sunce isisalo i njihove boje. Osećao se razočaranim, ogorčeno obzirnim, no ponosnim muškarcem.

Na dva meseca pre mature pošli su na izlet. U povratku, u tami autobusa, kraj njega je sela Bogi i nešto rekla. I inače je tokom cele nedelje bila napadno ljubazna prema njemu. I samom je sebi trebalo da prizna da mu to zbog nečega godi. Već su se nalazili u poverljivim registrima razgovora, kada je slučajno dotakao Bogine grudi. Prstima je napipao čudne, gumeno-loptaste tvorevine. Drugi put to je već učinio namerno. Tada se Bogi odjednom sagnula do njegovih usta i gurnula svoj jezik među njegove usne. Zgrozio se.

Osećao se razočaranim, ogorčeno obzirnim, poniženim muškarcem. Toliko!

< Miloš Latinović: Janusovo drugo lice |