Ildiko Lovaš
Iskušenje ljubavi

(...) Moji najlepši dani bili su oni u kojima bi mi pošlo za rukom da navedem moju majku ili baku da mi to otpeva.U kuhinji, kraj kuhinjskog stola. Ako mi već pevaju, volela sam da mi to čine tamo, u polusenci, u kasno martovsko popodne. I da oližem uglove usana, so. Mislila sam da je to ljubav, ta pesma. Pomalo teatralni glas moje bake (među nama: iza njenih leđa zvali smo je Marlenom Ditrih i to ne toliko zbog toga što ona ne bi mogla poreći da je švabica, već mnogo više zbog njenih glumačkih sklonosti, zbog damskog držanja ruku, no prvenstveno zbog načina na koji je pušila cigaretu. Jao, pa moj deda i moj otac malc što nisu svisnuli od toga kako je pred njima držala, kako im je pred oči i pod nos gurala svoju cigaretu da joj je pripale, a potom bi inhalirala, nestašno namignula, ali hladno) uživao je u samome sebi, tada mi ne bi krenule suze, ali alt moje majke, njegovi tužni titraji, podvukli bi se pod moje trepavice i tamo bi drhtali, sve dok niz moje lice ne bi, praveći potočiće, krenule suze.

To da treba raskinuti, to je ljubav. Nesigurnost, rat, revolucije, to rađa ljubav. Tako sam znala. Kada sam u Omišu po prvi put liznula uglove usana, zavrtelo mi se u glavi. Na glavi mi se nalazio žuto-beli kockasti šešir, pletenice su mi mokro bile oklembešene niz ramena, okrenula sam se, oprezno sam kročila u vodu, gacala sam između oblutaka i crnih ježeva, i počela sam da tražim so. Moji roditelji nisu uspeli da me ubede da nju nije mogućno videti. Moj najlepši, najdirljiviji doživljaj zbio se tamo, pa sam odlučila da neću ni umreti sve dok se i sama ne susretnem sa njim. Budila sam se svakoga jutra u zoru, negde između četiri i pola pet, a na drugom krevetu nisam videla svoje roditelje. Već sam poželela da viknem, no potom sam ih, kroz bordure zelene zavese, opazila na terasi - nepomično su gledali u sunce na uranku, a otac beše obgrlio majčino rame. Od soli su - uprkos pranju kose - moji uvojci šuškali poput papirne kese boje peska, mislila sam da mi se na glavi, u glavi, nešto polomilo, sada ću se onesvestiti, moji roditelji će poleteti put sunca, a ja ću pak razlomljene kose, sa čerpićima peščanih uvojaka, leteti za njima, što je - osećala sam - bio totalitet.

Iskušenje ljubavi zbilo se pored mora.

Vetar nadaleko nosi oblake - poput jednog neprekidnog, smrtonosnog talasanja.

Petak, 31. avgust 1990.

Mislila sam da mi neće uspeti da stignem do kuće. U Karađorđevu sam se upoznala sa jednom devojkom, muslimankom. Popile smo kafu, dok sam ja čekala na polazak voza. Rekla je da mlađima od nje nisu mogli davati muslimanska krsna imena. No, tome će uskoro doći kraj. Govorila je prilično zastrašujuće, ili sam se ja osećala čudno. Kružiti avionom iznad Dubrovnika, a potom se pak jednim autobusom u zoru išunjati odatle. Mnogo je za mene ova godina. Previše. Potom pak voz, koji satima čeka na otvorenoj pruzi, autobusi, ljudi koji šapću. Kužne, usmrdele ribe u belim najlon-kesama. Sarajevo i Zagreb. Lep mali put do kuće. Kupila sam šteku "Kartijea". Belog. Suv je i smrdljiv. Kao da pokušavam da budem velika devojka u palićkom disko-klubu - u bioskop me pozivaju momci koji su niži od mene. Osećaj je suv i smrdljiv. Bože moj, hoće li mi od sada, ako čujem reč "more", na pamet uvek padati Knin? A i ovaj put do kuće? U vazduh bačene šine? Zar se ne bi moglo živeti jednostavnije? Postati mediteranski sunđer? Verujem da to što mi tandrče u glavi, u kosi, među na kratko ošišanim uvojcima, nije so već pesak. Žuti, dragi, bački pesak.

Na more, Mađari! Siromah deda, svake se godine oglašavao ovako kada je crvenog NSU-a, "Princa", trebao da na želju moje veleuvažene bake odveze do nekog primorskog hotela.

Ne verujem da ću dalje da pišem ove beleške. Bojim se da generaliziraju zlo. I ne boli to što je posle Knina more postalo dalje, nedostižnije. Osećam da mi neće nedostajati. Ali, plašim se. Bački pesak za mene predstavlja mnogo veći potencijalni gubitak od mora. Tu želim da se zavučem. Po M. J. biće rata.

Još je dobro što nemam svoju ljubav. Doživela bih, proživela bih pesmu: "Vetar nosi oblake daleko". M. J. kaže da će onda otići odavde. Zvuči neverovatno. Još nedavno smo u njegovom novosadskom podstanarskom stanu planirali "Képes Ifjúság". Naravno, on nije postao glavni urednik.

Inače verujem u to da će se sve nekako već srediti. Oktobra 87. Više sam se plašila. Kada se na televiziji kovitlala masa. Tada sam po prvi put osetila da ja sa svim tim nemam ništa. Osetila sam averziju i olakšanje.

Pre rata i revolucije dobro je videti ljude, grad, predmete koji te okružuju, za to je potrebna osobita hrabrost. U meni te hrabrosti nije bilo. Prestala sam da vodim beleške i to ne samo zato što ih nisam smatrala važnim, odnosno rečenice dobrim, već i zbog toga što sam bila slaba: kovinjala sam po narednoj deceniji poput šlogiranog pileta. Kovinjala sam i čeprkala po peščanom dvorištu. More je bivalo sve dalje. Tome sam se iz intimnih razloga i radovala: svaka ljubav kojoj je more predstavljalo kušnju propala je. Nisam dovoljno intenzivno proživela pesak da bih mogla da podnesem more. Što je od mene, prašnjave Bačvanke, ipak čudno. Ali odakle sam, uistinu, to mogla i da saznam? Rasla sam uz slavljenje mora. Kao i svi odovud. I ni trena nisam razmišljala o tome da li je Jadran moj, vlastiti? Da li mi pripada više nego što je pripadao Otliku i Fištu? Ili je pak Kostolanjiju pripadao drugačije no ovima?

Jadran se sručio na mene i polomio me, od njega nije ostalo ništa drugo do lik mojih u omišaljski sunčev uranak zagrljenih roditelja.

Prevod: Predrag Popović