Milorad Mitrović
"Vojcek" viđen izbliza

Logično je i organski što motive za predstave crpim iz rodnog kraja i što se oni na pozornici ukrštaju i sa svetskim vrednostima, kaže Nađ

Bihnerovu dramu "Vojcek" u izvedbi Jožefa Nađa i Nacionalnog koreografskog centra iz Orleana (Francuska) Kanjižani su pre dve godine imali priliku da vide gotovo premijerno u okviru međunarodnog festivala "Jazz, improvizovana muzika". Prošlog leta Nađ sa svojom trupom igrao je "Vojceka" na čuvenom Avinjonskom festivalu, trebalo je da nastupi i na beogradskom BITEF-u, ali zbog revidiranja programa, dolazak u Beograd odložen je za ovu jesen. Kanjižani nemaju pozorište, ali im je sugrađanin Jožef Nađ, koji već 18 godina živi i stvara u Francuskoj, priuštio zadovoljstvo da osete čari moderne evropske i svetske pozorišne scene, jer se uspešno vinuo u sam epicentar pozorišnih vrednosti.

Ovog septembra za Jožefa Nađa i njegov glumački ansambl, koji sačinjavaju većinom umetnici "naše gore list" (Ištvan Bičkei iz Kanjiže, Deneš Debrei iz Horgoša, Henrieta Varga iz Subotice) uz Francuza Franka Mikeletija i Mađare Petera Gemzu i Jožefa Šarvarija, pred nastup na BITEF-u uvertira je opet bila u Kanjiži. Za polaganje temeljca za novo pozorište Nađ i članovi trupe Teatra "Jel", kojim je počeo da krči put do svetskih pozornica, originalnim performansom obavili su "svetsko krštenje" pozornice.

- Ovim krštenjem pozornice u Kanjiži hteo sam da načinim jednu simboličnu crtu suštine teatralnosti. Na temelju nečega što tek treba da izraste, uz arhaičnu muziku i sliku čoveka u blatu, glini, bila je to neka vrsta ceremonije i pročišćavanja, gest i duboki pokret za novo pozorište - kaže za "Nedeljni Dnevnik" Jožef Nađ.

Nađ je uspešan plesač, pantomimičar i koreograf modernog teatra, režiser predstava koje su do sada igrane u mnogim zemljama sveta. Koliko za svoje predstave Nađ motive crpi iz rodnog kraja?

- To je nekako logično i organski, da se oslanjam i na motive sa prostora gde sam odrastao i odakle sam krenuo u svet teatra. Vremenom, polako proširujem zbirku motiva, sa lokalne i svetske scene. Sada osećam da sam u fazi, da mogu da se oslonim na neku vrstu ravnoteže i da crpim inspiraciju iz dva izvora. Posmatram ljude, beležim skice, koje mi služe da se postigne jedna vertikala na pozornici, kada se napuni pokret i kvalitet materije od koje pravimo scenu. U tom smislu se naslanjam na uspomene i motive iz Panonije. Kada koristim ove motive i postavim ih u prostoru u horizontalnu kompoziciju, na scenu, za mene je to neki krst, ali ne u religioznom, nego u konkretnom i simboličnom smislu, ukrštanje lokalnih i svetskih vrednosti.

Koliko je "Vojcek" do sada igran i gde, i koliko je prihvaćen na svetskim pozornicama?

- Sa "Vojcekom" na Bitef dolazimo iz Brazila, prikazivali smo ga i u Kolumbiji. Za kratko vreme dva puta gostovali smo u Južnoj Americi, a stigao je i poziv da iduće godine gostujemo u Venecueli. Do sada smo igrali oko 90 predstava. Najsvežiji su nastupi u Barceloni, Beču, a pored izvođenja u Francuskoj išli smo sa "Vojcekom" u Nemačku, Austriju, Izrael, Holandiju, Italiju, više zemalja bivšeg Sovjetskog saveza. U januaru iduće godine gostujemo u Australiji, Japanu, Hong Kongu, potom u Londonu. "Vojcek" je lepo prihvaćen i od publike i od kritike, od Južne Amerike do Izraela, a sa velikim, nestrpljenjem očekujemo da vidimo kakav će prijem biti u Australiji i Hong Kongu. Posle nameravamo da idemo i u Afriku, pa će "Vojcek" praktično obići ceo svet. U oktobru treba da bude gotova i montaža video-filma "Vojcek".

Šta očekujete od nastupa na beogradskom BITEF-u? Kakva je razlika igrati "Vojceka" u Beogradu, na nekoj drugoj svetskoj pozomici, i Kanjiži?

- U Beogradu bitefovska publika ima široki pogled na pozorišni svet i zbivanja na svetskoj pozorišnoj sceni. Mislim da će publika na BITEF-u moći da uživa u detaljima ove predstave. Drugi je osećaj igrati pred Kanjižanima, kada me na pozornici gledaju oni koji me dobro poznaju, prijatelji i rodbina. Najteže je igrati predstavu u svom gradu, odnosno biti "pop u svom selu". Mada, kada se zavesa podigne i predstava počne, to se zaboravlja. Za mene je važno da to bude atmosfera u kojoj je osetljivost publike potpuno čista i da se mogu uveriti da li se predstava prima na dubljem duhovnom nivou, a ne samo na intelektualnom nivou. Predstava je puna detalja koje treba doživeti i videti izbliza. Zato se "Vojcek" najbolje doživljava kada se igra u sali do 200 posetilaca. Kod "Vojceka" najprisniji kontakt sa publikom, čini mi se, imali smo na predstavama u kanjiškom "Vigadou".

Pored "Vojceka" šta još trenutno na repertoaru ima Nacionalni koreografski centar iz Orleana, koji predvodite?

- Na repertoaru su još predstava "Vetar u džaku" inspirisana delima Semjuela Beketa, "Habakukovi komentari" prema tekstovima i motivima Borhesa, a obnovili smo predstavu Geze Čata "Komedia Tempio" koju smo u junu igrali u Beču. U novembru počinjemo novu predstavu u kojoj ćemo nastojati da proniknemo Kafkin svet. Još nismo definisali naslov predstave.

Na sceni u Kanjiži viđen je i zajednički nastup sa Cecil Tajblemont i muzičku pratnju Vladimira Tarasova?

- Sa Vladimirom Tarasovom prvi put sam nastupao i radio zajedno, ali bila je ovo prilika za susret sa velikim slovom "S". Pobornik sam vraćanja žive muzike na pozorišnu scenu. To je prvi nalet jednog budućeg, malo dubljeg rada. Dijalogom pokreta i muzike, može se mnogo toga iskazati, i koliko vidim, prve reakcije su veoma povoljne. Svoj rad hteo bih u narednom periodu da svodim na skoro najjednostavniji oblik i forme, odnosa muškarca i žene, da iskažemo šta imamo u sebi, šta je u podsvesti dva suprotna pola. Krenuli smo onako intuitivno, a sve želim da uokvirimo na originalan način sa grčkom mitologijom, u neke nove situacije, da osvojimo neke nove prostore modernog teatra, dijalogom pokreta i muzike.

Nedeljni Dnevnik, 18. IX 1998.