Sava Babić
Druga polovina

1.

Nije nam ni danas lako: treba razdrobljen svet ujediniti u celinu. A svet se prepolovio i dve polutine izgledaju toliko daleko da se ne mogu više dovesti u sklad. Otprilike kao što Južna Amerika, gledano na globusu, tačno može da se upasuje u Afriku, ali to više niko ne može izvesti.

Nije ni u ranijim vremenima bilo lakše, ali je bilo bar nešto drugačije. Stalno imamo na umu pitanje kada je započelo "razdvajanje kontinenata"? Hamvaš kaže oko 600. godine pre Hrista. Što bi značilo da je pukotina već i pre nekoliko vekova bila kao provalija. Ili, drugačije rečeno, čovečanstvo je i dalje stalno nastavljalo da zaboravlja ono što je nekada znalo. Zaboravljanje je dobijalo takav tempo da jedno doba nije više bilo u stanju da razume prethodno doba, da o starijim razdobljima i ne govorimo. Bez velikog posrednika i tumača više nismo u stanju da shvatimo velike i jednostavne istine ranijih znanja. A iz današnje perspektive govereći, stigli smo do pozicije: nismo u stanju da razumemo prethodne periode čovečanstva zato što im se približavamo iz našeg doba; trebalo bi im se približavati i razumevati ih polazeći uvek iz doba koje je tom periodu prethodilo. Zahtev veoma težak, a izvodljiv samo uz pomoć jake, stvaralačke intuicije, ali i velikog znanja.

2.

Jedan od velikih pokušaja da se stvari i izvedu na drugačiji put bilo je Hristovo učenje, tako značajno za Evropu, ali se ono izvitoperilo u institucionalizovanoj crkvi (kleru). Sledeći veliki pokušaj vredan pažnje dolazi s renesansom koja pokušava da se osloni na ranija dostignuća čovečanstva, ali i da ujedini čovečanstvo, ili bar Evropu. Istina delove evropskog Istoka nije mogla zahvatiti ova promena, rub kontinenta je ostao izvan jedinstvenog pokreta, ali je ipak uticaj iz kasnijih vremena bio značajan, pa je tako renesansa bila novi pokušaj objedinjavanja Evrope, i čovečansta. I pored svega, time je napušteno ranije shvatanje sveta i pogled je pomeren prema prirodi i, potom, nauci. Naime, ljudi su pomoću nauke počeli, ne da stvaraju, već da otkrivaju i tumače sve što postoji na zemlji, pa i pojave u prirodi. Odjednom se učinilo: ako ljudi budi prosvećeni, ako budu vladali znanjima koja su pristupačna gotovo svima, ako budu pismeni i čitaju knjige, enciklopedije, štampu, ako se poštuju rezultati nauke - sve će doći na svoje mesto i čovečanstvo će biti usrećeno. Ogroman broj ljudi će logički razmišljati, zablude će nestati, laž će biti iskorenjena. San enciklopedista, moralista, naučnika, prosvetitelja se s mukom ostvaraju tokom nekoliko vekova. Rezultati su ogromni, poštovanja dostojni.

Ali u krajnjem zbiru lepi san se pokazao kao utopija. Glavne namere nisu ostvarane. Umesto ranije hijerarhije vrednosti uspostavljena je nova, u kojoj je mesto Boga zauzela nauka, a ispostavilo se da je ona, nasuprot očekivanju, postala lažna. Manipulacija istinom postala je očigledna, nikada više laži nije bilo, samo što je laž sada institucionalizovana i podjarmljuje one koji su pismeni i koji mogu da čitaju i slušaju, pa da se ipak ne snalaze, jer bivaju masovno zavedeni.

Tako je propao još jedan veliki napor u koji je uložena velika energija i ogromni ljudski potencijali. Mi smo svedoci njegovog neslavnog kraja.

3.

Ali smo svedoci ćorsokaka u koji smo zapali. S jedne strane: religioznost čoveka koja je vekovima njegovo dominantno svojstvo, kao i vladajuća hijerarhija svih vrednosti ukupnog čovečanstva, što podrazumeva i univerzalnost, celovitost sveta. S druge strane: parcijalnost koja odavno drobi celinu sveta, a u poslednjih nekoliko vekova predstavlja tzv. naučni pogled na svet. To su dve polutine koje istovremeno postoje, vladaju, a istovremeno izgleda kao da se potpuno isključuju.

Značajno je sve što pomaže da se ove dve polovine prevaziću i, ako je moguće, spoje u celinu.

Nije tačno da je Evropa samo evropocentrična; uvek je bilo velikih mislilaca koji su videli celinu sveta, samo što oni nisu bili glavna struja, več potisnuti na marginu.

Zbog toga je veoma važno što su se i u Mađarskoj, koja je i u ranijim vekovima težila univerzalnosti (ali evropskoj), javljali mislioci koji su pokrenuli misao u drugačijem smeru i time obogatili Evropu i svet, bez obzira što su ostali izvan glavnih tokova. Po definiciji, trebalo bi očekivati da će se takvi mislioci ponajpre javljati kod onih naroda i na onim prostorima gde najpre može da dođe do ukrštanja i oplodnje više kultura, baština, civilizacija, a upravo takav je rub istočne Evrope. Ako se tome doda stalno postojeća svest Mađara da su sa sobom ipak doneli deo Istoka, gotovo da je dovoljno kao objašnjenje fenomena pojave značajnih, drugačijih mislilaca. No ne treba zanemariti da je Evropa takvih mislilaca imala i u prošlosti, a ima i danas; bratstvo nije veliko ali je veoma značajno. Ponekada može čak izgledati da ovi mislioci i ne donose ništa novo (Evropa neprekidno pati od zahteva originalnosti), da govore o stvarima postojećim, čak znanim, ali zaboravljenim, ali se na to ne treba ni ostvrtati. Bitno je koliko se uz pomoć takve misli uspostavlja izgubljena celovitost.

Ako samo pomenemo Belu Hamvaša, Lajoša Saboa i Nandora Varkonjia, označili smo pojavu koja je značajna za svet, i postajaće sve značajnija u sledećem milenijumu.

4.

Evropa je zaboravila i omalovažavala stara znanja, sveta znanja. Znanja čovečanstva i znanja o čovečanstvu. Veliki i istrajni radnik Nandor Varkonji, tragajući za suštinama, poduhvatio se velikog i zamašnog posla da pouzdano osvetli stara "sumnjiva" znanja čovečanstva. Ako ostavimo po strani njegovo delo, takođe značajno, vezano za "lokalnu" mađarsku kulturu, onda njegovo životno delo predstavlja niz knjiga koje se bave čovečanstvom kao celinom (Sziriat oszlopai, Elveszett Paradicsom, Varázstudomány, Ötödik ember). Srećna je okolnost, ne samo za mađarsku kulturu, što njegovi rukopisi, dugo skrajnuti, postepeno postaju dostupni. Tako se još jedan stvaralac, potisnut na magrinu, vraća svome narodu i svetu. Ali je značajno primetiti: Varkonji je takođe jedan od onih stvaralaca koji, bez obzira na nepovoljne okolnosti u kojima je živeo, dovršava svoje poslanje i ostavlja potomstvu istine do kojih je došao i znanja koja je tokom života prikupio. Istina se ne može uništiti, kad tad će isploviti i biti primećena, samo ne treba računati na kratke staze ljudkog života.

Ovaj niz dela Nandor Varkonjija toliko je jedinstven da sačinjava celinu, čak u tolikoj meru da se može načiniti greška i pogrešno navesti gde on nešto kaže, u kojoj knjizi se nalazi neka pročitana pojedinost. Zato ovo delo i treba posmatrati kao enciklopediju probranih znanja, koja je, istina, u službi namere autora u pojedinim zahvatima i knjigama, ali je još više zaokruženo ukupno znanje do kojega je autoru pre svega stalo. Isto tako, danas još ne možemo biti dovoljno kritični prema ovome delu, bitnije je ipak saznavati stvari, pročišćavati znanja, nego ih kritički valorizovati. Za kritičan odnos treba sačekati izvesno vreme, pa i one ljude koji će se javiti tek potom, onda kada zanemarena znanja budu oslobođena "sumnjivosti" i postanu prava znanja kojima se čovečanstvo služi.

Varkonjijevom delu možda činimo nepravdu time što mu značaj vidimo pre svega u primeni, time zapostavljamo njegov istinski stvaralački doprinos. Ali vidimo ono što nas danas najviše tišti, i vidimo korisnost velikog dela u primeni.

5.

Kako prihvatiti Varkonjijevo delo danas? Nalazimo se u raskoraku. Decenijama smo osposobljavani (čak vekovima!), putem škole, nauke, ideologije, da svet shvatimo kao niz naučno proverenih dokaza i pretpostavki. Sada nam Varkonji kaže (istina ne samo on!) da postoje drugačije istine, drugačija znanja koja nisu u saglasnosti s prethodnima, čak ih ona prethodna odbacuju. Kako izaći zdrave pameti iz ovoga raskoraka?

Varkonji o tome ne raspravlja, ima on važnijeg posla, treba da nastavi i okonča svoju misiju. Takva pitanja su ostavljena nama, čitaocima njegovog dela. Ali iz Varkonjijevog dela i iz drugih sličnih dela možemo da sagledavamo put pred kojim se nalazimo. Svet je jedan te isti, samo su različita njegova shvatanja, pristupi, tumačenja, interpetacije. Bilo kako shvatali svet, mi ga ne menjamo. Mi samo pokušavamo da postojeće definišemo, shvatimo. Zašto onda ne pokušati shvatiti oba pristupa, obe polovine; obe postoje u nama, čak se, možda, i ne suprotstavljaju. Na taj način smo relativizovali istinu koju ne možemo potpuno da obuhvatimo, ali smo joj se ovakvim pristupom primakli bliže. Možda će tako biti potpunija, "biće bolja koja ne potone", ili obe zajedno, bar izvesno vreme. Moramo, ako ništa drugo, ono bar znati obe polovine shvatanja istog, našeg sveta.

6.

Kako se onda neko usuđuje da piše o Varkonjiju kada njegovo delo treba samo čitati? I samo čitanje je dovoljno, zašto još i pisanje, nekompetentno raspravljanje o delu (bar za mene). Ali i pisanje nagoni na novo čitanje, na pokušaj razumevanja i poniranja u delo, i pisanje je samo jedan od načina shvatanja dela. Kao i prepisivanje, prevođenje, stvaralačko korišćenje.

To je naročito važno za nas koji smo više vekova bili maženi pojednostavljenim racionalizmom, pa pedesetak godina bačeni u ispošćeni marksizam ("kao najviši oblik pragmatičnog pozitivizma"), Zanimljivo je da su nam danas mnogo bliži oni mislioci koji su bili lično zapljusnuti raznim katastrofalnim ideologijama ovog veka nego oni koji su ostali netaknuti (bliži nam je, na primer, Berđajev od Sergeja Bulgakova). Zato su nam, čini se, isto tako bliski Varkonji, Hamvaš i Sabo; oni nisu samo raspravljali, već su na svojoj koži konkretno osećali posledice takvog sveta.

A šta da činimo mi, sem što čitamo Varkonjijevo delo, i što ga procenjujemo kao izuzetno? Meni ostaje, kada sam ga za sebe otkrio, da ga i prevodim svojim sunarodnicima: ako treba meni, treba i njima.

Ali se odmah javlja krupan problem. Varkonjijeva dela su tako obimna da nema jednog kraćeg dela (desetak tabaka) kojim bi se mogao predstaviti u drugoj kulturi. Preostaje izbor, ali kako načiniti izbor iz ovako razuđenog dela?

7.

I Varkonjijevo delo treba koristiti u novoj kulturi, uz njegovu pomoć prosuđivati pojave i dela drugih kultura. Kod Srba je već dovoljno poznat Bela Hamvaš, počelo je prevođenje Lajoša Saboa, na redu bi, s razlogom, bio i Varkonji.

Meni je jasno kako bi uz pomoć ovih mislilaca (ne samo njih) trebalo iznova valorizovati srpsku kulturu i umetnost; kako bi trebalo stvaralački uključiti srpske mislioce ove provenijencije (ima ih!). Zaneti tekovinama Zapada, onima koji vladaju glavnom linijom, nikako da dođe do loma kod Srba i do novih preocenjivanja. Zato je korisna akumulacija ovakvih, drugačijih mislilaca.

Letos sam pokušao, uz pomoć Varkonjija i Hamvaša, da izmenim ugao i proširim veliku misao i stvaralački opus Petra Petrovića Njegoša na ukupan svet, da ukinem pragmatični racionalistički pristup nacionalnom pesniku koji je i veliki mislilac, da ga oslobodim devetnaestog veka koji mu je u tumačenju ostao nametnut sve do naših dana. Tako je nastao tekst "Istraga, koga? Čija?"

Nisu tu od koristi bila samo Varkonji i Hamvaš, iako su oni najpitkiji i najupotrebljiviji, nego i vladika Nikolaj Velimirović, značajan mislilac ogromnih znanja i velike širine, pa Justin Popović, kao i pojedini stvaraoci (pesnici i prozaici), kao i veliki naučnici (Nikola Tesla, na primer).

Očito je da nam takav put predstoji, a što pre budemo pošli njime, pre ćemo se osvestiti i obaviti svoje preko potrebne zadatke. Ali moramo se pomoći drugom polovinom zanemarenog ljudskog znanja, bez obzira gde se ono realizovalo, jer pripada svima, ukupnom čovečanstvu.

Zato i Varkonjiju treba pomoći da stigne do novih čitalaca i oplodi srpsku kultura.

8.

Ako se malo preciznije odmeri delo Nandora Varkonjija, iskrsnuće zaključak da je on ostvario čudo. Autorska ličnost u njemu je i pre njega, ono pak o čemu piše takođe je već postojalo. On je samo otkrivao ono što je postojalo, kao prirodne nauke pojedine minerale, i saopštavao sve ono što smo gotovo svi već odvajkada znali, a zaboravili. Otkrića koja nas samo podstiču da i vidimo ono što gledamo; zato je Varkonjijev pogled magičan.

Beograd, septembar 2000.