Aleksandar Prokopiev
Leva i Desna Češljanija

Nekada, ne tako davno, bila su dva susedna carstva - Leva Češljanija i Desna Češljanija. Levom Češljanijom je vladao imperator Amos IV, a desnom Samo VI.

Omiljena boja levočešljanijaca beše ljubičasta, jer lepo miriše i crna koja odaje ozbiljnost, ali nikako im se nije sviđala bela, jer se mnogo prlja.

Desnočešljanijci su voleli roze, nežnu kao balerina i belu kao najčistiju, svi su bili protiv crne jer rastužuje vreme.

Lako je pretpostaviti da su odnosi između dve susedne države bili promenljivi, ka prohladnim. Kada bi došlo do priličnog hlađenja, diplomate iz Leve Češljanije su obavezno oblačili crna (naravno i topla, zbog niskih temperatura), a oni iz Desne Češljanije bela (i topla) odela.

Ponekad, što je prirodno za ovakve geopolitičke situacije, pojedinci bi emigrirali sa Leve na Desnu stranu, i obratno, sa Desne na Levu, i pritom bi dobrovoljno menjali razdeljak i boju u skladu sa novim uslovima života. Onima, pak, koji su zbog škrtosti majke prirode postali ćelavi, stajale su u svako vreme, na raspologanju perike raznih dužina i sa odgovarajućim razdeljkom.

Osim ovih građana-suncokreta, postojala je još jedna grupa pojedinaca koja je, prema stepenu kritičnosti obeju strana, bila nazivana "kolebljivcima", "mutivodama", "teoretičarima" ili "fantazerima". - Fantazija se ne ogleda o tome da sebi predstavljaš stvari kakve nisu, nego onakve kakve će biti. Ili ono što bi moglo da se načini od njih - branili su se najdobronamernije, u čapekovskom maniru, ali su odmah bili ućutkivani od strane dinamičkih desnih i levih aktivista. Jadni kolebljivci! Pokušavali su, bez vidljivog uspeha, da korista stare oprobane recepte Konfučija, Bude, Horacija i još nakih o umerenosti, o potrebi za nijansiranjem, o poštovanju individualne vrednosti, o srednjem putu, ali niko nije imao strpljenja da ih isluša. Kako?! Amos IV i Samo VI bili su 100% ubeđeni da su centar sveta, pa otkud da sada sa nekim tamo vanpartijskim slabićem vode dijalog? Ma, ne dolazi u obzir!

Obe strane su tražile čvrsto opredeljenje, "da" ili "ne", "za" ili "protiv". Osim toga, ovi neopredeljeni su im posebno išli na nerve jer nisu imali nikakvog reda u oblačenju. Zamislite, nosili su i belu (od mlečne, krem, drap) i crnu (zift crnu, katran crnu, čađ crnu) odeću, i to najčešće u kombinaciji! A leti - ljubičaste majice sa roze šarama! I to sa kratkim pantalonama!

Priča je bez prave pouke, jer je najvažniji faktor, glasačko telo, čini, barem zasada i na ovom prostoru, neizbodljivom. No, dovoljno je dobra da se poveže sa jednom drugom varijacijom iz fantazije, na temu Sova i Plavo.

Sova je jedina među pticama koja može da prepozna plavu boju - pročitao sam u jednoj rubrici o bizarnim stvarima. Svaka bizarnost je, naravno, podložna proveri što, prema istoj rubrici, obavlja 30% čitalaca. Ja ipak spadam u onih ostalih 70% koji sve neobičnosti majke Pripode prihvataju fantazerski:

Evo, sova, kao što se zna, je noćna ptica. Jedna je od retkih koje se noću mnogo više služi očima nego danju. A kako onda tamo, u šumi, gde dominiraju zelena i kafena, ona može da vidi plavo? I to u mraku? Možda samo po koju divlju ljubičicu razbacanu po šumskoj vrleti, po neku mahovinu u plavičastoj varijanti, možda plave bobice tamošnjih žbunova ili, ako se potrefi veće rečno korito, preliv u vodi koja teče. Sitnarija, rekli bi, ali i to su izvesne prednosti u odnosu na druge ptice. A da i ne spominjemo najveću i nesumnjivu privilegiju: NEBO! Znači, sova može da posmatra nebo od zagasito plavog u predvečerja, violetovog pri zalazima, pa sve do spomenute ponoćne modro-plave, koju daltonisti nazivaju crnom, a zapravo je duboka kao tamni okean.

Pri tom, druge ptice, kojima sve izgleda crno-belo, veruju da za sirotu sovu nema nade - ona je prosto ostavljena da preživi život u najcrnjem mraku.

Jedan od vodećih savremenih makedonskih književnika Aleksandar Prokopiev rođen 1953. godine u Skopju, gde i sada živi i stvara.

Za vreme studija književnosti u Beogradu, bio je član kultnog novotalasnog benda "Idoli",a potom i voditelj radio-emisija, rok-kompozitor, akter alternativnih putujućih pozorišta... Danas, sa zvanjem doktora filoloških nauka, Prokopiev piše žanrovski i namenski raznorodne tekstove, od scenarija za TV-filmove i kvizove, preko priča za decu, do haiku poezije, ali najznačajniji segment njegovog stvaralaštva, nesumnjivo, predstavljaju pripovedački i esejistički rad. Autor je desetak knjiga među kojima se ističu zbirke priča "Mladi majstor Igre" (1983). "...ili..." (1986), "Plovodba ka Jugu" (1987), "Slovo u Zmiji" (1992) i kolekcije ogleda "Da li Kalimah beše postmodernista?" (1994) i "Putovanje bajke" (1997) . Prevođena na engelski, francuski, italijanski, kao i na sve balkanske jezike, proza Aleksandra Prokopieva je srpskim čitaocima poznata ponajpre na osnovu njegove knjige priča "Ars amatorija", koju je, pre tri godine, publikovala beogradska "Geopoetika" i čije se drugo izdanje očekuje uskoro. Priča "Leva i Desna Češljanija" preuzeta je, u prevodu samog autora, iz najnovije Prokopievljeve knjige "77 antiupatstva za lična upotreba" ("Magor", Skopje, 2000).

(D. V.)