Đorđe Kuburić
Igra, vreme, prostor

Poezija je rođena u igri, i nastavlja da živi od nje. U igrama takmičenja ispoljile su se mudrost i nauka. Pravo se isčaurilo iz društvene igre, kao, uostalom, i pravila oružane borbe. Tako nekako mudri Johan Hojzinga objašnjava kako se kultura razvijala i razvija iz igre, a Sreten Marić dodaje da je igra stvaralački impuls slobode, pronalazački duh, mašta i disciplina u isto vreme.

Igra je obred ulaska, inicijacije, i zato se ona lako pretvara u zbilju. Kakvu zbilju? Onu koja produkuje aporije. Naime, prvobitna lepršavost improvizacije i imaginacije, koju Rože Kajoa naziva paidia, katkad ume da se transformiše u igru punu teškoća i prepreka, igru bez svrhe i cilja, takozvani ludus. Nije li, baš to, suština pisanja? Delanje kojem nije reper korist, i koje proizvodi opasnost. Jer, nema bez igre opasnosti. Ali gde je opasnost raste i spasonosno, ustvrđuje Helderlin. I, da bi tu-bivstvovao, pesnik opet piše, dobrovoljno se muči s rečima. Krug je zatvoren, uroboros se samoproždire, spaja nebo i zemlju, vreme i prostor.

Vreme jeste prostor za igru, budući da je ono njegova četvrta dimenzija. Međutim, ni prostor, ni vreme ne mogu se - makar po Kantu - neposredno iskusiti, što stvara novu teškoću u ovoj našoj igri staklenim perlama. Koja sugeriše da treba uroniti u posvećeni prostor i unutrašnje vreme. Ili, možda, valja oslušnuti Borhesa: ako je prostor beskonačan, mi se nalazimo na nekom proizvoljnom mestu u prostoru; ako je vreme beskonačno, nalazimo se na nekom proizvoljnom mestu u vremenu.