Miloš Latinović
Najusamljeniji čovek u gradu

Olivije Žan Polen, kuću koju je sam projektovao - olovkom, bez lenjira i šestara, na plavom pak papiru - i sagradio, od dva puta pečene opeke - zvao je: jazzbina, jer u njoj nije bilo prozora. Svetlost je dolazila sa plafona, kapala kao voda sa pećinskih strena i gušila se u tamnoj vodi drvenog patosa. U kući nije bilo ogledala, staklenih vaza, čaša, srebrnih ukrasa u kojima bi se mogao videti odraz bilo čega. Olivije Žan Polen, verovao je da bi u ogledalu video svoja tri lica. Jedno bi ga podsećao na dogadjaje iz prošlosti, a tu nije bilo previše lepih trenutaka, drugo bi bilo, ili bi trebalo da bude, lice sadašnjosti - naravno, grubo i budalasto - i treće, koje bi otvaralo karte budućih dana. Žan Polen nije trpeo izvesnost onoga što sledi.

Bio je, kako narod kaže, prost i grub čovek. Vešt u manuelnim poslovima, graditeljstvu, vinogradarstvu, čak i brodogradnji, nije mario za obrazovanje, kulturu i pristojno ponašanje. Nije gledao filmove, čak ni televiziju, nije čitao knjige. Ponekad bi prelistao neki časopis ili novine sa odavno zaboravljenim datumom. Jednom je tako gospodin Polen, nasumce, listajući Szép házak-a, magazin za kulturu stanovanja, pročitao intervju sa piscem južnoameričkog porekla, mislim Argentincem, koji je živeo u Švajcarskoj. Nije Polen odjednom osetio potrebu za osveženjem u okeanu kulture i umetnosti, nego ga je privukla fotografija književnika, neobična duguljasta glava i tople, mada slepe oči. A još više, rečenica izvučena u podnaslovu:

- Prezirem ogledala i očinstvo, jer umnožavaju - pročitao je tada Polen, i usvojio tu rečenicu kao svoju. Bilo mu je lako da to uradi, jer ime književnikovo beše brzo zaboravio. Uostalom, čuo je to i ranije, reči i rečenice, jednom izgovorene pripadaju svima onima koji su ih čuli, a ako je sreće upamtili.

Tako je imao odgovor na pitanje, koje je istina češće postavljao sam sebi, nego što je to dozvoljavao drugima, zašto ne gleda u ogledalo, zašto prelazi preko prošlosti, poput mokrih krpa hartije na trotoaru, zašto se gnuša sadašnjosti i zbog čega njegove oči ne gledaju u beskrajnu dubinu nadolazećih dana.

U toj rečenici bio je sadržan i odgovor na pitanje zašto je sam i zašto nema potomstva. Ali, nije Polan mrzeo decu, te predivne mališane što se igraju, tuku i galame pored njegove kuće - čak je za njih i nekoliko drvenih sprava na livadi kraj jazzbine napravio - nego se plašio da bi njegov naslednik mogao ličiti na njega. Imati njegov pogled i strahove.

Olivije Žan Polen bio je ustavri najusamljeniji čovek u gradu. On je, medjutim, vreovao da je njegov grad, više varošica, lepa i tiha, čitav svet, jer nikada nikuda nije putovao. Jedino njegovo izbivanje iz te čudne kuće u kojoj se čula harmonika i kontrabas Matiniera i Garcije - Fuera Dua, koji sviraju čipkastu, toplu, sunčanu muziku, za koju je verovao da leči bolešljivo srce, bio je odlazak na reku. Uvek na isto mesto - kod okuke, podno lesne terase odakle su ga nemo gledale krošnje kestenova. Uvek u isto vreme - u predvečerje, kada gasne dan i vitke senke postaju mrlje. Stajao bi satima i gledao vodu. Ali, nije video traku reke, velike i mutne, Brodove i šlepove, hitre ribarske čamce, panjeve i plastične kante i flaše, ne, beše to beskrajna ustvari pantlika filma na kojoj su oživljavala sva ona mesta na kojima Olivije Žan Polen nikada nije bio.