Tihomir Jovanović
Torpedo 2036

Ime mi je Luka Toreli a zovu me Torpedo iz više razloga. Sećam se poslednje i prve stvari. Tim redosledom.

Poslednje čega se sećam bila je cev revolvera i bljesak iz male crne rupice. Bilo je to na izlazi iz Džordžije, posle dobre muzike i dobrog pića čula su mi bila malo van upotrebe... Sa druge strane revolvera bio je sin Pietra Motole, koji se još odavno zakleo da će me ubiti jer sam mu skenjao oca. Nisam verovao da će mali imati muda da to i učini.

Prvo čega se sećam je bilo sećanje šta sam video.

Ah da, malo je komplikovano ali mi je doktor Braun objasnio da sam ja samo klon i da sam oživljen iz jedne jedine ćelije nekadašnjeg Luke Torelija. No, bez obzira na to ja sam se osećao prilično dobro i kompletno.

Ko je to učinio i zbog čega nikada nisam pitao. Ne moram ja baš sve da znam. Očigledno da sam nekome trebao. Ipak, malo je drugačije nego onda, pre nego što sam... hmm, umro. Ovde u Njujorku i Čikagu više nema onog pravog šmeka, sve je nekako sterilno i nema onog nekadašnjeg uzbuđenja...

Zato sam sada na jednom drugom mestu koje umnogome podseća na ondašnji Njujork, na njegove dokove i avenije. Iznenadio sam se kada sam vido da ovde ljudi nisu žuti i kosooki, mada se moglo naići i na takve osobe. I uzalud sam tražio Crveni trg i Akropolj. Ovde nije bilo ničega od toga. No nije ni bitno...

Čim sam sleteo na aerodrom i udahnuo topli južnjački vazduh osetio sam simpatiju za ovo mesto i za ovu zemlju. Podsetilo me je na Siciliju i jedan život koji nisam proživeo. O njemu sam uglavnom slušao. Konačno, u Italijanskoj četvrti Njujorka smo svi bili rođaci.

Posle nekoliko dana boravka u ovoj zemlji, koja je nosila ime sunca i juga, počeo sam shvatati gde sam, počeo sam razumeveti ljude oko sebe. Jedino nisam skapirao zašto se uvek ljube po tri puta u obraz, uz ritualno izgovaranje reči:

"De si brate!"

Odseo sam u jednoj divnoj kući na sprat, sa dvorištem i jelama kraj ograde od kovanog gvožđa. Ovaj kraj se zvao Topčider a za zgradu sam čuo, od komšija, da je nekada bila ukras neke od značajnih društvenih zgrada. Isto se pričalo i za fontanu u obliku Botičelijeve Venere. No to mene nije previše zanimalo. Imao sam neku vrstu telefona baz žica (kakav su svi šetali po gradu i u njega izgovarali sasvim besmislene i nesuvisle rečenice).

Svakog dana sam očekivao da taj mobilni telefon zazvoni i tajanstveni organizator čitavog zamešateljstva kaže zbog čega sam ja ovde. Naravno, kao što to uvek biva u filmovima i stripu a naročito u životu, telefon zazvoni kada ste u kadi. Prednost mobilne telefonije je što ne morate ustati iz kade pune tople, mirisne vode i pene sa mirisom borovih iglica.

"Molim", rekao sam otresajući pepeo sa Kamela u slivnik kraj kade.

Nisam morao pitati ko je. Ovo je mogao biti samo poziv koji sam čekao a glas na Tarzan inglišu mi prenese poruku.

"Tvoj čovek je Milovan Jančić... adresa je ulica Bagremovog cveta br. 14. Vidi fotos u Jutarnjoj zvezdi, strana 8. O ostalom kasnije."

Onda se veza prekinula i ja sam izašao iz kade i obukao bade mantil. Prekopao sam po novinama, među njima sam pronašao traženi časopis sa prepoznatljivom plavom zvezdom u zaglavlju. Našao sam sliku osobe koja me je zanimala. Proćelavi brka se smeškao ispod krupnih naslovnih slova koje nisam uspeo pročitati. Naravno, za vreme mog boravka i Beogradu sam savladao lokalni govor ali mi je čitanje ovih zakukuljenih, vitičastih slova i dalje predstavljalo veliki problem.

Istog popodneva sam se pripremio za obavljanje zadatka.

Pred velikim ogledalom u hodniku proverio sam svoj izgled i uputio sebi jedan ohrabrujući osmeh.

Kuća u kojoj je živeo Milovan bila je nekoliko blokova dalje, nekoliko minuta prijatne šetnje u senkama kestenova, lipe i, naravno, bagrema. Zgrada je bila od bele fasadne cigle. Osvrnuo sam se, proverivši da li me neko prati ili posmatra, a zazim pritisao zvono.

Iz unutrašnjosti je zatandrkala prigušena melodija Jinglle bell. Vrata su bila tapacirana.

Prvo sam video pomicanje špijunke u vratima a onda se i vrata otvoriše, nakon škljocanja nekoliko brava. U procepu između vrata i dovratka prvo sam ugledao par lepih sisića, upakovanih u belu svilenu bluzu koja je bila nemoćna da sakrije svo to blago. Usne zrele višnje se rastvoriše i upitaše:

"Izvolite, šta želite?"

"Tražim gospodina Jančića. Ja sam Toreli, Luka Toreli ako vam to ime nešto znači."

Propustila me je kraj sebe i u prolazu udahnuh njen parfem.

Hemija je prilično napredovala za ovih sto godina... Rukama mi je pokazala na stepenište ka gornjem delu stana. Na vrhu stepenica je stajao krupan dokaz Darvinove teorije.

Karika koja nedostaje - izgubljeni beočug. Tip je bio ošišan na ćelavo, što je još više isticalo njegovo užasno lice a snažne, prekrštene ruke, istetovirane zmajevima i noževima bile su prekrštene na prsima i nalazile se na samo par centimetara od plastične mase koju sam prepoznao kao držalju pištolja, zataknutog za široki opasač.

"Izvoli", progovorio je jedva razgovetno.

Nadao sam se da će ovaj glupak biti sporiji od mene. Potegao sam rukom ka revolveru poštomi se jezik zavezao. Blokirao mi je. A on uopšte nije reagovao dok sam sipao metke ka njemu, čak se i smejao, čini mi se. Jeste, otkrio je svoje zube. Među njima sam, uprkos konfuziji u kojoj sam se našao, primetio dva duga i oštra očnjaka. Vampir. Jebeni vampir, meci mu nisu mogli ništa. Uzmakao sam unazad i nadlakticom dotakao jedru sisu žene koja mi je otvorila vrata. Uprkos svemu osetih navalu krvi ka preponama.

Čak i kada sam stigao u svoju sobu još uvek mi je stajao uspravno i zadavao veće probleme nego razmišljanje o onom vampiru i njegovom gazdi Milovanu Jančiću.

Utrošio sam par stotina Demova da ubedim jednog od zlatara iz makedonske ulice da mi načini metke od srebra i još par stotina da ubedim jednog oružara da mi njima zameni tanad u municiji mog revolvera.

Vreme sam koristio za prikupljanje činjenica o mom protivniku. Saznao sam da obožava fudbal i da je vatreni navijač Rurala. I da je za nekoliko dana veliki derbi. Večiti sukob gradskih rivala Rurala i Urbana. Znao sam da neće propustiti tu utakmicu i da će kao i uvek biti na zapadnoj tribini gde ima zakupljeno mesto. Potrudio sam se za dve stvari. Prvo da nabavim kartu iza njega, što nije bilo lako ali su i ovde pripomogli Demovi. I kod druge stvari su pomogli Demovi. Iako je Rural objektivno bio jači i trebao bi lako dati gol nikada se to nije znalo. Zato sam ubedio sudiju da prvom zgodnom prilikom svira penal za Rural. Naravno, trebala mi je buka i gužva koju ću pametno iskoristiti. A svi troškovi u Demovima će mi biti nadoknađeni.

Na samu utakmicu sam stigao neposredno pred početak, ne želeći da budem dugo primećen i zapamćen na stadionu, mada sam pošao bez uobičajenog filcanog Stetsona, bele kravate i cveta u reveru.

Pored Jančića je bio njegov gorila koji se svo vreme okretao i zurio u publiku koja je stalno ustajala i vikala, otežavajući mu posao. Ponekad bi mu se pogled zadržao na meni, kao da se pita od kuda se poznajemo. Nisam se trudio da mu pomognem u tom nastojanju. Bio sam nervozan. Navijao sam za Rural. Konačno, uložio sam novac u njegovu pobedu. Ali su se igrači prosto takmičili u promašivanju okvira gola. Sudija je bio moja poslednja nada.

A onda je, par minuta pre kraja prvog poluvremena, sa leve strane prodro Bulajić i pošto se driblingom oslobodio dva protivnička igrača, naleteo na trećeg, koji ga je na par metara pred šesnaestercom sapleo. Iskusni igrač je napravio još dva koraka a zatim se otkotrljao sve do linije peterca.

Sudija je zaslužio svoje pare. Energično je upro u belu tačku. Svi su ustali a gorila se okrenuo ka meni i čini mi se da je počeo shvatati otkuda potiče naše poznanstvo.

Izvukao sam kolt i nabio mu ga u mešinu. Iskezio je zube pokušavajući mi osmehom skrenuti pažnju da mu meci ne mogu ništa. Povukao sam obarač i izraz njegovog lica sa promenio. Nije verovao da umire.

Gooool. Buka je sakrila još par pucnjeva u gorilu i Jančića.

Dok su ljudi skakali ja sam se izvukao i neopažen došao do izlaza.

Kući sam saslušao prenos utakmice do kraja a zatim je spiker rekao da je na stadionu, usled uzbuđenja, preminuo poznati privrednik Jančić Milorad. Celularni telefon je zazvonio neposredno po toj vesti i glas iz slušalice mi saopšti:

"Novac je u poštanskom sandučetu."

Sve je bilo na broju. i karta za avion, sutra uveče. Valjda ću imati vremena.

Imao sam...

Sahrana je bila u prepodnevnim časovima a ja sam istog popodneva utešio mladu udovu... i sebe. U avionu sam iščitao razne lokalne časopise. Nigde nisu spominjali srebrni metak ni gorilu. Na tren sam se upitao ko je sve ovo isposlovao i zašto a onda napipah svežanj novčanica u unutrašnjem džepu i ubedih sebe da to nije nimalo bitno...

Beograd, 2000.