Vladimir Lazović
Orestovi drugovi

Iako je zbirka skulptura zauzimala ceo sprat - Grčka, Rim, etrurski i keltski kipovi, elegantne egipatske statue, Sumer, Akad... čak i nekoliko neolitskih "Venera" svedenih na dojke i stomak - samo ova jedna na mene je ostavila utisak. I dok sam ostale razgledao s površnošću sedamnaestogodišnjaka, pred ovom sam zastao jer je bila... drukčija.

Otada, za ove dve decenije odlazio sam u Muzej nekoliko puta, različitim povodima. Bez obzira koja je trenutno bila glavna postavka - mene je čekala moja vitrina. Da se zaustavim, da pokušam da dokučim u čemu je tajna. Iza stakla, okružena s nekoliko beznačajnih figura, stajala je moja poznanica: Tridesetak santimetara visoka starica, od kamena uglačanog da je ličio na slonovaču. Naborana vrećasta haljina sačuvala je crnu boju, vekovima uprkos. Mršave, blede ruke opuštene uz telo: U jednoj, nož zakrivljen poput srpa. Raščupana kosa s puno uvojaka - kad pažljivije pogledate, shvatićete da oko glave nosi zmije. Oči, prvobitno obojene crveno...

Njen osmeh bio je ono čemu sam se vraćao.

Kćer Uranova, starija od bogova. Jedna od Erinija.

Ako uđete dovoljno duboko u kvantnu fiziku, nema povratka: Morate se zaljubiti u nju. A ja sam imao sreću da se zaljubim u kvantnu fiziku, i u Mariju. Oba puta do kraja. Tada, na početku, mislio sam da bi prava stvar bila ako svoje oduševljenje mogu da podelim s budućom ženom. Ne postoji veća čarolija od kvantne teorije, šta god vi mislili o tome. Vrata u zemlju čuda širom su otvorena De Broljijevom talasnom teorijom i Šredingerovom talasnom funkcijom: Mogućnost da egzistenciju čestice opišete talasnom jednačinom, a da relnost čestice sagledate kroz verovatnoće da zauzima pojedina stanja... Kakvi se vidici otvaraju, pa Kerolova Alisa u zemlji iza ogledala nije videla ništa!

A ako tim putem odete dovoljno daleko, morate da se suočite sa Borovim sledbenicima i ekstremnom, "kopenhagenškom interpretacijom" kvantne teorije: Ništa nije stvarno... dok ga ne pogledate. Marija, za početak, nije shvatala zašto se oduševljavam pričom o Šredingerovoj mački . Kao što, uostalom, nije shvatala zašto se oduševljavam još nekim stvarima.

Ne znam ni jednu drugu priču koja vas zaokupi kao ova doskočica o mački, priča - vic, misaoni eksperiment koji je smislio Šredinger da bi podvukao da postoji greška u striktnoj kopenhagenškoj interpretaciji. Ajnštajnu se priča mnogo dopala: Tvrdio je da je ovo najzgodniji način da se pokaže kako je talasno predstavljanje materije - nepotpun opis stvarnosti. I mada žreci današnje fizike, poput Vajnberga, ovo elegantno oturaju u stranu - paradoks ni do danas nije razrešen na opšte zadovoljstvo.

Znate ono: Elektron ne možemo tačno locirati, i pošto niti je ovde niti tamo, već u nekoj superpoziciji stanja, to opisujemo verovatnoćama. Fino. Zamislimo sad neprovidnu kutiji u kojoj su izvor radioaktivnosti , detektor čestica, mehanizam s otrovnim gasom - i živa mačka. Posle dovoljno vremena, verovatnoća je pedeset - pedeset da je izvor otpustio radioaktivnu česticu, da ju je detektor otkrio, da je time pokrenuo mehanizam koji je ispustio gas - i mačka je riknula. E, ali šta može da zna spoljašnji posmatrač: Ne znamo šta ima u kutiji dok ne pogledamo unutra. A dok to ne uradimo, imamo verovatnoću pedeset posto da je mačka živa, plus pedeset posto da je mrtva. Tako, njeno stanje opisano rezonom kvantne fizike je "i živa i mrtva", ili "ni živa ni mrtva", sve dok ne otvorimo kutiju, kada talasna funkcija, sa svim verovatnoćama, kolapsira u jedan ishod - i mi vidimo šta se desilo. U teoriji, elektron često tretiramo ovako, a onda dolaze krajnji ekstremisti koji tvrde da se realnost u stvari pocepala na dva svemira u trenutku otvaranja kutije, pa je u jednom živa mačka (elektron u jednom stanju), a u drugom mrtva (elektron u nekom drugom stanju).... Šta kažete?

Marija je pitala: "I šta je tu tako fascinantno?"

Još posle prve posete Muzeju, morao sam da prevrnem nekoliko knjiga: O, znao sam prilično o grčkoj mitologiji, ali ovo nisam.

Kamena starica mi se vraćala u snovima. I bilo je zanimljivo u svakom slučaju: U davna, davna vremena itd.... Uran, prvi bog, u braku sa Gejom - Zemljom, izrodio je decu - Titane. Sad, Uran je izgleda bio baš loš otac, jer je jedan od Titana, Kron, u dogovoru s majkom, teško ranio oca i kastrirao ga, da mu oduzme moć. Iz zemlje oplođene krvlju Uranovom rođene su Erinije: Starije od svih potonjih bogova sa Olimpa. Dodeljena im je nezahvalna uloga da kažnjavaju grešnike - mora da su bile prezaposlene. Behu okrutne i neumoljive (zašto Grci imaju toliko ženskih demona?), pa su im posvećeni gajevi u Sikionu i Argu, posvećeni su im nar i divlja smokva, a od cveća - narcis... Ipak, mitologija najviše govori o njihovom izgledu.

Obučene u crno, ponekad krilate, u liku starice sa kosom od zmija. U rukama nose zmiju, buktinju ili nož. Ali ti alati im uopšte ne trebaju: Dovoljna je njihova pojava, i pogled njihovih plamenih očiju... da grešnik izgubi razum, a uglavnom je ludilo bilo kazna koju su donosile.

Očiju i lica moje skulpture setio sam se opet, kad sam naleteo na pesmu "Šuplji ljudi" , od T. S. Eliota.

" Oči koje ne smem sresti u snovima,
U kraljevstvu snova smrti Takve se ne pojavljuju".

Studije, visoke ocene, posao istraživača u Institutu... Brak sa druge strane, i sve što ide u tom paketu, razmišljanje o deci... A onda, osetio sam, prvi put tako snažno, da mogu da dam nešto svoje: Bio sam uključen u analizu (ko zna koju po redu) rezultata eksperimenta Alena Aspeka sa fotonima, iz 'osamdeset druge. Još maglovita ideja, ali učinilo mi se - da vidim nešto.

Marija je baš ostala u drugom stanju, i nije tako lako podnosila trudnoću. Njene krupne, crne oči nemo su pitale: Moraš li toliko vremena da provodiš u Institutu, da baš sad putuješ na seminar, potreban si mi ovde, nosim dete, teško mi je...

Dva Aspekova fotona uspela bi , prostorno udaljeni, da promene svoje stanje na isti način, iako smo delovali spolja samo na jedan od njih. Suludo: Čestice koje su jednom bile zajedno (par protona, na primer) , ostaju u izvesnom smislu delovi jednog sistema, koji zajednički odgovara na dalje interakcije. Na kom to nivou, ej?!

Šira slika: Da li to znači da su SVE čestice oko nas uključene u interakciju sa drugim česticama pravo natrag kroz vreme, sve do Velikog praska?! Moji atomi su se nekad dodirivali sa česticama koje su danas deo neke daleke zvezde, i česticama u telu bića na nekoj udaljenoj planeti. (Ima ovde posla i za kosmoteologe poput Tejara de Šardena!) Mi smo u istoj meri delovi sistema kao i dva fotona koja odleću iz središta Aspekovog eksperimenta. A sad stižemo do svesti...

Da li je to paradoksalno? Fajnmen kaže u svojim predavanjima: "Paradoks je jedino konflikt između stvarnosti, i našeg osećanja kakva stvarnost treba da bude". Ako sve što je ikad interagovalo u

Velikom prasku održava veze sa svim sa čime je inter - agovalo , na kvantnom nivou, tada svaka čestica na svakoj zvezdi i galaksiji koje vidimo, ZNA o postojanju svih ostalih čestica. Možda je ova povezanost razlog što uopšte postoji INERCIJA kao pojava?!!

Marija je naglo prokrvarila, prebačena je u bolnicu, sa neverovatnim komplikacijama rodila je sina. Prerano. Naravno, u porodilište sam stigao sa zakašnjenjem. Za život sićušne bebe borili su se još dve nedelje: Nekim čudom , preživeo je.

A kad smo se okupili kod kuće, kao sretna porodica, i kad sam posle dužeg vremena pokušao da se vratim svom radu o mogućem čitanju Aspeka, ustanovio sam da ne mogu. Više nisam imao šta da kažem. Nešto mi je u međuvremenu promaklo.

Ne samo u mladosti: U crno obojen kip pohodio me je i kasnije, u čudnim trenucima između jave i sna. Zainteresovao me je, i nastavio sam da preturam enciklopedije, kad god bih mogao da ugrabim malo vremena za nekakav hobi . Ukupno, bejahu tri Erinije: Tisfona, Alekto i Megera. Kažnjavale su grešnike, ali sa posebnom težinom - ili zadovoljstvom - kažnjavale su one koji bi ubili rođaka, ili krivokletnike, ili... To poslednje je najzanimljivije. Pri tome, bile su vrlo dosledne. Princa Oresta kaznile su ludilom - ubio je svoju majku Klitemnestru, da osveti oca Agamemnona koga su, po povratku iz trojanskog rata, ubili žena i njen ljubavnik... Nema značaja što postoji razlog za osvetu: Zločin je užasan, nema poštede . Da bi ih umilostivili, smrtnici im povremeno prinose žrtve: Kao, ne sudite prestrogo... Erinijama se prinose voda, medovina i kolači. Ređe krvne žrtve - crne, bremenite ovce.

Da li bi pomoglo da sam prineo žrtvene ponude? Tog doktora medicine i kibernetike - u kući, zvao sam ga "doktor Džekil" - upoznao sam na godišnjoj konvenciji fizičara, kad sam slučajno čuo njegovo predavanje. Bila je to simpatija na prvi pogled: Ja sam se, ponovo, vratio svojoj glavnoj temi - tumačenju realnosti čestica pomoću dubljih nivoa talasnih jednačina. Ovaj čudni čovek, meni blizak po godinama, pokušavao je da nam prenese svoje oduševljenje - slaba reč - zapisima električne aktivnosti kore velikog mozga, dobijenim na novom modelu skenera za slojno snimanje, na jednoj malo poznatoj klinici, iza koje su se odjednom našla značajna sredstva.

Snimci, sa pratećim jednačinama, delovali su kao složen sistem stojećih talasa. Kad sam ga upitao šta očekuje da nađe iza svoje zamršene talasne šeme, odgovorio je: "Ne znam. Možda svest. Možda Boga". Dopalo mi se , jer je jedno moguće rešenje jednačina sistema čestica naginjalo složenoj kompoziciji stojećih talasa. Ja sam u tome tražio strukturu materije, on strukturu svesti... i prijateljstvo je rođeno.

Marija nije bila oduševljena dr. Džekilom: Kad sam joj ga pokazao na jednom koktelu, odmah se setila da je on već dugo prisutan u žutoj štampi . Nedokazana pronevera, nedokazano očinstvo i sudski proces, nedokazana optužba za eutanaziju, zakonom zabranjenu... Moj novi prijatelj pretplatio se, očigledno, na naslovne strane svih trač - časopisa, ali meni njegov sukob sa svima nije smetao, jer smo izgleda, mogli nešto da dokažemo zajedno. A to nešto obezbedilo bi nam mesto u panteonu sveukupne fizike.

Za ovakav smer istraživanja, pun neočekivanih mogućnosti, bio sam spreman da prodam poslovičnu dušu, samo đavo mi nije došao zbog toga. Umesto Mefista, došlo je udaljavanje: Iz nekog razloga Marija i ja sve teže smo razgovarali, sve više ćutali, a u krevetu bili kao hotelski gosti koji dele zajednički ležaj jer moraju... Govorio sam sebi da je to privremeno: Čim prođe još ovaj mesec, čim istraživanje dobije merljiv rezultat... posvetiću porodici svo vreme koje imam. Uzeću odmor, putovaćemo, kupaćemo se, smejaćemo se... čim se završi istraživanje. I nekako, previđao sam da sam se od sina, Ivana, udaljio još više nego od Marije.

A tad su počeli problemi. Policija je , iz nekih razloga, ponovo otvorila dosije o smrti bivše žene dr. Džekila. Najpre, sasvim rutinski. A onda je najgori od tabloida objavio senzaciju: Moj novi prijatelj, po svoj prilici, biće optužen za ubistvo!

Baš tada, Marija mi je rekla: "Bili smo kod lekara. Zar ne vidiš, egoistična budalo, da je Ivan zabrazdio sa drogom!"

Tada sam shvatio kako izgleda kad se sruši svet. I dok se fizičar u meni gušio, uzeo sam odsustvo, podigao novac sa računa, i zajedno sa Marijom pokušao da Ivanu obezbedim najbolju moguću negu, u specijalnoj ustanovi za bolesti zavisnosti. Može li se takva stvar , "najbolja moguća nega" i izlečenje, kupiti novcem?

Potrajalo je.

Kad smo Ivana vratili kući, bio je mršaviji i stariji. Trudili smo se da se ponašamo vedro, mada je raspoloženje bilo vrlo tanušno i lomljivo. Okolnosti nam baš nisu bile naklonjene: Upravo tada stiže vest, da se moj dr. Džekil, suočen sa neizbežnim hapšenjem zbog ubistva žene , ubio. Seo je u svoj skupi sportski dvosed, i sa trista na sat udario o potporni kameni zid. Namučili su se da pokupe njegove ostatke, koliko da stane u kutiju za cipele.

Idućeg dana smo izlečenog i oporavljenog Ivana prvi put pustili da izađe sa društvom sam, a da ga mi ne pratimo. Prošlo je neko vreme, svako je radio svoje: Sećam se da sam pomislio da bih možda mogao da završim ono što smo Džekil i ja započeli... možda... ali to više nije izgledalo tako bitno. Važnije je bilo da se nađem Ivanu i pomognem mu da nastavi dalje, sopstvenom snagom. Da li bi to mogla da bude kompenzacija za napušteno istraživanje? Da, mogla bi. I u tom razmišljanju u sobu je ušla Marija, pogledali smo se - do pola sam podigao ruke prema njoj, a ona se osmehnula, zaista - zapitao sam se može li neko nama da pomogne, da nastavimo dalje, zajedno...? Onda se začulo zvono na vratima.

Pošao sam da otvorim: Kroz staklo ulaznih vrata video sam da na tremu stoji policajac.

Koncept demonskih bića koja kažnjavaju grešnike postoji u svim meni poznatim mitologijama. Ono što me je iznenadilo kod Erinija, bilo je da osim teških grehova one sankcionišu još nešto: Kažnjavaju ljude koji hoće da prekorače granice znanja. Od bogova određene granice znanja, preko kojih smrtniku nije dozvoljeno da posegne.

Ili kćeri Uranove, starije od većine bogova, dolaze s ludilom.

Da li je moguće da je ovo najteži od svih grehova?

Četiri dana kasnije, sahranili smo Ivana.

Prema policijskom izveštaju, na toj žurki uzeo je overdozu, izjavio da se oseća kao ptica, i pokušao da poleti, sa balkona na devetom spratu. Svi su nas gledali kao idiote: Zar smo smeli da lečenog dečaka pustimo tako brzo samog?!

Koja je to bezbedna dužina vremena?

Ko će vam reći da ste sad mirni, što se tiče izlečenja vašeg deteta?

Istog dana uveče, Marija je otišla bez reči. Niko nije morao ništa da kaže: Bilo je jasno da zajedno dalje ne možemo.

Popio sam sam flašu viskija, polako, a onda ustao, zagledao se u veliki beli kuhinjski zid, i počeo o njega da udaram glavom, dok nisam pao obliven krvlju.

Osvestio sam se u ustanovi zatvorenog tipa. Ovde.

Ludnica, suprotno opštem uverenju, nije tako loše mesto. Posebno ako važite za mirnog ludaka. Dozvoljene su posete, ali to mi nije interesantno: Mene niko ne posećuje.

Ako ostavljate dobar utisak, mogući su dogovori s vašim lekarom: Moguć je i izlazak u grad, pod nadzorom, naravno. Tako smo nas četvoro uspeli da iskamčimo šetnju po vedrom danu, i posetu Muzeju. Naravno, ovo poslednje bilo je moja ideja.

Ponovo sam ispred moje vitrine: Unutra, ona ista postavka.

Moja starica - Megera? - kezi mi se u lice. Mogu da se zakunem, to- liko ipak nisam lud, da joj je kez sad širi. Zao, perverzan osmeh. Ni- je iz sveta ljudi.

Ili je to prijateljski, samo za mene?

Gledam je i uzvraćam, smešeći se.