Aleksandar Marković
Pedeset prvi način da ostaviš ljubavnika

Prijatelj mi priča. Sedimo na ivici belo presvučene postelje, i ja ga slušam. Iza zatvorenog prozora su samo bela svetlost i buka vrabaca. Kaže, sve je počelo tom rečenicom.

"Ti za mene više ne postojiš."

Kada mi je to rekla, priča on, i pritom mesi priču među prepletenim prstima, nije se začula grmljavina i svet se nije uzdrmao i pomračio, ali ja sam poznavao težinu njenih reči. Znao sam da je to konačno, i da ne govori stvari ako ih zaista ne misli. Bilo mi je presuđeno.

Od tog trenutka počela je da se ponaša kao da zaista ne postojim, a to ume da bude nezgodno kada živiš sa nekim. Više me nijednom nije pogledala, niti mi se obratila, i kretala se kroz stan kao da nisam tu.

Prijatelji su se interesovali za razlog. Zanimalo vas je zašto je to učinila, kako je pukla tikva. Nisam imao šta da im kažem. Zar je to važno, kada jedno od dvoje ljudi više ne želi da vidi onog drugog?

Šta ovome znači da li je razlog za to bio ovaj ili onaj? Činjenica je da ono 'mi' više ne postoji, da je to kraj. Brisanje. Smrt onog čudesnog stvorenja koje je manje od dvoje, a više od jednog. Znam da znaš o čemu govorim. Kada govore o tome, parovi ga nazivaju 'mi'.

Reći ću samo da to nije bilo ni zbog čega što sam možda učinio ili rekao. Pre će biti da je bilo zbog onoga što nisam činio ili govorio.

Ali, ponavljam, to više nije važno. To je sada prošlost. Ono što je u tome zanimljivo, jeste činjenica koju sam zapazio: što je čovek uložio više od sebe u 'mi', to mu posle svega ostaje manje od 'ja'.

A imao sam i kada to da zapazim. Još čitava dva meseca živeo sam u tom stanu, kao duh pored nje.

Ova rečenica kao da ga tera da uradi nešto konkretno, pa ustaje, odlazi do prozora i otvara ga. Vraća se, otvara ormarić pored postelje i vadi zgužvano paklo cigareta i upaljač. Istresa cigaretu i uzima je između kažiprsta i srednjaka, ali je još ne pali, niti meni nudi da uzmem. Nikad se ne nudimo, već sami uzimamo. Odlazi do prozora i naslanja se leđima na dasku. Gledam sa postelje u njega, poplavljenog mlečnom plimom svetlosti koja mu navire oko glave i ramena, brišući mu obrise. Ruka sa cigaretom počiva na sredini grudi, pridržava beli štapić kao da je kraj nekog projektila koji mu štrči iz grudne kosti. Ne znam zašto mi deluje neočekivano to što nastavlja da govori.

Oduvek je bila tvrdoglava kao mazga. Sećam se da sam se još od početka naše veze pribojavao situacija u kojima bi se opsesivno prihvatala nekakvog raspoloženja ili ideje, jer sam se uverio da niko osim nje same ne može da je povrati iz njega ili uveri u suprotno.

Kada bi u njenim očima bio kriviza nešto, ne bi te oprao čitav crnomorski sliv. Ali nisam se, zapravo, toliko bojao njenih ljutnji, koliko mogućnosti da je ono što ju privuklo meni bila u stvari samo jedna od njenih opsesija, od koje će se kad-tad, sama od sebe, izlečiti.

Ne znam da li je bilo baš tako, ali se promena dogodila. Ovog puta, bila je to ideja da nas dvoje više ne treba da budemo zajedno.

Ja sam smatrao da nije tako. Pokušao sam da je razuverim. Kao da nisam znao da je to uzaludno. Videvši da nam se stavovi ne podudaraju, i da ovaj put neće tako lako isterati svoje, došla je na novu, bolju ideju. Rekla mi je:

"Ti za mene više ne postojiš".

Za nju je to bio način da me uveri da je u pravu. Po njenom mišljenju, ponašao sam se nedokazano, a to je bilo nedopustivo, pa je odlučila da me privede pameti.

I tako sam, eto, za nju prestao da postojim.

Cilj ove strategije, naravno, bio je da shvatim da treba da odem. Kao da je sve to bilo neophodno. Ne zanosim se da sam idealna i bogomdana osoba, ali sam prilično siguran da nisam nerazuman. Moguće me je ubediti.

Otišao bih i bez svega toga, ali to nije bilo tako jednostavno učiniti. Trebalo je vremena da se razvežu i pokidaju one bezbrojne niti u koje se zapetljaju životi dvoje ljudi, a ja ionako ne spadam u naročito brze i odlučne osobe. Bliže je istini da sam strpljiv i oprezan.

Ali ona nije htela ništa da prepušta slučaju. Pošto je odlučila da nas dvoje više ne treba da bude, dala se na posao da se to što pre i dogodi. Nije htela (više) da čeka.

Ponašala se kao da nisam tu. Doslovno i dosledno. Za dva meseca koliko je to trajalo, dok sam se osvešćivao, pakovao i tražio drugi stan, nismo prozborili ni jednu reč. Tačnije, ja jesam, ali ona kao da me nije čula. Nameštala je svoju polovinu postelje, spremala onoliko hrane koliko joj je trebalo, gasila svetlost kada bi to zaželela.

Na mene - i moje stvari - uopšte nije obraćala pažnju. Kada bi me neko pozvao telefonom, rekla bi: nije ovde, da bi zatim, ne čekajući odgovor, spustila slušalicu, a nekad bi je i samo spustila, bez reči.

Kako sam posle prijateljima i poznanicima objašnjavao šta je to bilo, više se ne sećam, niti želim da se setim. Posledica je bila da su svi koji su me dotle povremeno zvali prestali da zovu. Tako im je valjda bilo lakše, s obzirom na neobične stvari koje su se dešavale kada bi me pozvali.

I sam sam, sa svoje strane, uglavnom prestao da zovem, i da se viđam sa prijateljima. Obavestio sam ih da je moja veza u krizi, i da uskoro treba da se preselim. Gotovo svi su mi nudili pomoć, i ja nisam odbijao takve predloge, ali dobre namere obično ostaju samo dobre namere. Bio sam previše zaokupljen svojom situacijom da bi im zamerao zbog toga. Činjenica je da nisam namerno izbegavao društvo, već sam se jednostavno osećao izmešteno, van koloseka, ni ovde ni tamo. Bilo je to, pretpostavljam, delom i zato što mi je samo mesto gde sam dotle živeo postalo strano, jer ga više nisam doživljavao kao pre. Sve površine kao da su dobile nekakvu nevidljivu opnu ili talog, koji je sprečavao da ih zaista osetim. I svetlost kao da se nekako izmenila: imao sam utisak da je postala oštrija, prodornija, i da otkriva nepravilnosti i detalje koje do tada nisam opažao, pojačavajući utisak neprepoznavanja. Taj utisak nestvarnosti, ili nadstvarnosti, prenosio se na moja razmišljanja o situaciji u kojoj sam se nalazio, i o budućnosti. Ništa od toga nisam jasno video. Povratni uticaj emocija bio je šum, blesak svetlosti koji je ometao moje duhovno oko. Zbog svega toga bilo mi je teško da razgovaram sa bližnjima, jer nisam znao šta bih im rekao. Bio sam unapred umoran od te nemoći. Činilo mi se lakše da kroz to prođem sam.

Najveći problem bilo je slobodno vreme, i uopšte kako provesti dan. Pošto sam prestao, posle više jalovih pokušaja, da se trudim da uspostavim makar kakvu komunikaciju s njom, ostalo mi je da nastojim da provodim vreme na isti način kao pre, ali sam shvatio da to više nije moguće, kao i da to više ne umem. Kao da sam se izvukao iz košuljice nekakvog drugačijeg i meni tuđeg, nedavno uginulog stvorenja. Ono što sam dotle radio, kad god nisam bio na poslu ili razgovarao sa njom (a naši razgovori u poslednje vreme jesu bili ređi i kraći), služilo je samo da prekrati vreme koje nisam provodio kao 'mi'. 'Mi' je bio entitet sa svrhom i smislom, a sve drugo je predstavljalo nebitni ostatak vremena i života. Sada je taj ostatak trebalo da preuzme svrhu i smisao. Teži slučaj. Trudio sam se da duže spavam. Išlo mi je za rukom, ali ne noću. Noću sam skakao iz sna kao da kraj mene sedi nekakav užas i posmatra me, pripremajući se da mi učini nekakvu pakost. Znao sam šta je to, i znao sam mu ime. Zvalo se Strah. Strah od čega? Kao što je neko negde duhovito rekao, samo od dve stvari: svega i svačega. 'Mi' je bio oklopnik, tenk, a ja puž golać. Pokušavao sam da čitam. Knjige su bile na nekom jeziku koji više nisam dobro poznavao, i po sat ili više sam se mrcvario sa nekoliko rečenica. Kada sam hteo da čitam, odlutao bih u misli, a kada bih pokušao da razmišljam, bile su kao oni balončići u stripovima, ali bez teksta. Meso koje sam jeo - sećam se da sam jeo - bilo je od plastelina, hleb od gipsa a voće od gume. Znaš, so, šećer i biber nisu osnovni začini, već je to smisao. Smisao je taj koji daje ukus svemu. Život se odvijao između kulisa iza kojih nije bilo ničega.

Prve znake, da ih tako nazovem, počeo sam da opažam pošto sam tako živeo neko vreme.

Počelo je od sitnica, koje sam isprva otpisivao kao posledice rastrojstva u kome sam se nalazio. Kada bih se, recimo, brijao, imao sam neobičan osećaj pred svojim odrazom u ogledalu. Činilo mi se, naime, da tamo ne vidim sebe, tojest, da onaj koga gledam nisam ja.

Neko ko liči, možda, pa čak i sasvim liči, ali ipak ne ja. Crte tog lica koje sam posmatrao nisu bile onako jasne kakve sam osećao da treba da budu. Kao da su bile slabije izražene. Imao sam utisak da vidim akvarel svog lika, koji je uradio neki tačan, ali nedovoljno talentovan umetnik. Portreti se, koliko ja znam, obično ne rade u tehnici akvarela. Shvatićeš zašto mi se to tada, a donekle i sada, činilo kao nepouzdan i verovatno pogrešan utisak. Subjektivno podleže mnogim uticajima koji mogu da budu varljivi, i ne odgovaraju istini.

Bilo kako bilo, video sam lice koje mi je, sećam se da sam pomislio, izgledalo kao da je neko počeo da ga briše mekom gumicom. Pamtim i to da sam se zapitao kako je takav lik ikome mogao da se svidi.

Zaključio sam, jer mi se to činilo najverovatnije, da sam duboko zabrazdio u depresiju. Ali nije se završilo na tome. Ono što sam potom primetio bilo je banalno i u suštini ničim povezano sa onim prvim, osim činjenicom da sam to zapazio gledajući se u ogledalu. Primetio sam, naime, da posekotine koje bih sebi naneo - a to mi se inače često dešava - prilikom brijanja gotovo uopšte ne krvare. Smešno, reći ćeš. Meni nije bilo do smeha. Činjenica je da iz tih ranica nisam uspevao da istisnem više od kapi krvi, a ponekad ni toliko. Imale su blede, beskrvne ivice. Nisam znao da li je to normalno, i mogao sam samo da se oslonim na sećanje da je nekada bilo drugačije. Pitao sam da li uopšte ima smisla da se brinem zbog toga, pored toliko drugih stvari. Bilo je to, međutim, nešto sa čime je moglo, tačnije moralo da se živi, i ja sam živeo dalje, kako sam znao i umeo. Nisam imao mnogo razloga da volim svoj život, ali sam puštao da me struja nosi dalje...

A onda su ljudi počeli da naleću na mene.

Svima nam se u životu dogodilo da se sudarimo sa nekim. Najčešće u gužvi i žurbi, ili kad neoprezno skrenemo iza ugla. Prosečnom čoveku se to dogodi možda jednom u godinu dana ili ređe, a nekome nikada. Kada to počne da ti se dešava nekoliko puta dnevno, pritom u situacijama u kojima se to obično ne dešava, kada nema razloga, šta da misliš? Kunem ti se da sam u većini tih prilika video da idu pravo na mene kao da me ne vide, a posle bi se zaista izvinjavali da me nisu videli! U početku sam se i ja izvinjavao, jer sam ovo, kao i sve druge neobične pojave, pripisivao svojoj rastrojenosti, ali su me razuveravali, i ubeđivali da su sami bili odsutni mislima i da im se činilo da sam u poslednjem trenutku iznikao iz zemlje. Ovo o čemu govorim odvijalo se na ulici - u gradskom prevozu dešavao se novi apsurd. Autobusi su počeli da mi zatvaraju vrata pred nosom. Potrajalo je dok se nisam navikao na ovu situaciju.

Morao sam da savladam posebnu taktiku ulaska u grupi. Drugim rečima, doslovno sam uskakao u vozilo uz druge putnike. To je bilo pre nego što bih uspeo da uđem, a kada bih se našao unutra, imao sam na raspolaganju čitav niz fenomena za otkrivanje. Prvo što sam zapazio, bilo je da me kondukteri ostavljaju na miru. Morao sam da ih vučem za rukav da bi mi naplatili kartu. Naravno, brzo sam odustao od toga. Sa druge strane, putnici su me gazili, prolazili kroz mene, pokušali da zauzmu mesto na kome stojim. Znaš kada sam prvi put osetio da bi trebalo da potražim pomoć u vezi onoga što mi se događa? Kada sam jednog dana zapazio da mogu sasvim udobno da se smestim i u najvećoj gužvi. Ova pojava javila se istovremeno sa drugom novotarijom: ljudi su prestali da naleću na mene. Tojest, naletali su i dalje, ali sam se sve češće mimoilazio sa njima. Ukratko, češće su me promašivali. Znam kako zvuči kad ovo kažem, ali sve se svodilo na to da sam počeo da zauzimam manje prostora. E, kada sam došao do ove spoznaje, ili samoobmane, ili proizvoda konačno obolelog uma, zaključio da moram nešto da učinim. Bio mi je potreban objektivan slušalac. Neko kvalifikovan da mi kaže šta se od svega toga zaista događa, a šta mi se priviđa.

Okrenuo se prema danu koji je proticao napolju, naslonio glavu na uspravnu šipku rešetke. Imao sam utisak da je zagnjurio glavu u svetlost.

Jednom sam, nagnan nekim porivom koji mi nije bio jasan, na pijaci kroz koju sam prolazio pružio ruku Ciganki da mi pogleda u dlan. Ništa nije rekla, samo me je pogledala kao da ne zna šta hoću od nje. Bila je u pravu. Ni sam nisam znao.

Potrebno je, radi potpunosti, da ispričam šta mi se za to vreme dešavalo kod kuće, ako mogu tako da nazovem situaciju u kojoj sam bio. Našao sam stan. Iznajmila mi ga je starija gospođa kojoj sam morao bar dvadeset puta da ponovim kako se zovem. Stan je bio prostran, jeftin, solidno namešten i sasvim pristojno čist. U drugim okolnostima, rekao bih da sam imao sreće. Nisam tražio da sastavimo ugovor, niti je ona, jer smo oboje bili prvi put u odnosu stanodavac - stanar. Telefonom sam dogovorio selidbu stvari, ljudi su došli, utovarili ih, odvezli, uneli u stan i otišli. Malo su obraćali pažnju na mene. Bilo im je važno samo da im platim. Nisu se ni zahvalili za napojnicu, kao da se podrazumeva. Otišao sam iz kuće gde sam proveo neke srećne, smislene i pune godine ne razmenivši ni reč sa ženom koja mi je jednom značila sve. To prepodne kada sam se selio bila je na poslu. Ja sam uzeo slobodan dan. Iscurio sam sa tog mesta kao voda. Počeo sam da živim sam, u stanu koji mi je bio potpuno stran. Činilo mi se da sanjam nečiji tuđ život.

Kako mi je bilo na poslu? Moj posao je inače miran i samotan, i retko sam u dodiru sa drugim ljudima. Ono malo kolega koje sam viđao nikada nisam imao priliku bolje da upoznam, niti oni mene.

Bila je ta žena koja se izgleda zanimala za mene, ali se posle kratkog vremena udala i otišla u inostranstvo.

Jesi li čitao Velsovog "Nevidljivog čoveka"? Verovatno jesi, stalno nešto čitaš. U jednom trenutku setio sam se te knjige, i više nisam mogao da ja izbijem iz glave. Polako ali sigurno, postajao sam sve udaljeniji od stvarnosti, i pritom sam bio potpuno svestan toga.

Kada sam prvi put otišao kod psihijatra, i kada mi je postavio pitanje zašto sam tamo, ne znam ni sam zbog čega, započeo sam priču ovim istim pitanjem: jeste li čitali Velsovog "Nevidljivog čoveka"?

Neću ti govoriti šta mi je psihijatar rekao o onome što sam mu ispričao. Mislim da tebi to nije potrebno da čuješ. Reći ću ti samo kako sam došao ovde, tačnije kada. Bilo je to onog dana kada se moja gazdarica pojavila u stanu sa novim stanarom, kao da ga nije već meni iznajmila. Bio sam tamo. Ušla je u stan sa njim i počela da mu ga pokazuje, kao da mene nema. Ključ nije bio u bravi. Pitam se da li bi bilo drugačije da jeste. Kada sam video šta rade, otišao sam pravo u kupatilo, i pogledao se u ogledalu. U ogledalu nije bilo nikoga.

Prestaje da govori, jer se u hodniku čuju koraci, hitro i meko škripanje gumenih đonova. Otvaraju se vrata, i ulazi bolničarka.

Mršava devojka tvrdog pogleda. "Uskoro će vizita", kaže. Onda joj se sastave obrve. Gleda u mene. "Pušio si, je li?" kaže mi.

"Ja sam ", kaže on.

"Pitam, jesi li pušio?"

"On je", kažem, i pokazujem u pravcu prozora.

"Ah da, tvoj... cimer", odgovara, i jedan, samo jedan ugao

usana joj se izvija u osmejak, pa šakom pravi nadstrešnicu iznad očiju. "Nisam ga odmah videla tamo."

Volim je što mi je tako duhovita.