Zoran Đerić
Apokrifna jevanđelja Slobodana Nenina

Naslov - Isus bez lica? Na prvi pogled, kao da je reč o apokrifnoj literaturi, u najmanju ruku - onoj koja dovodi u pitanje nešto što se već 1999 godina ne dovodi u pitanje.

Ako je u pitanju Gospod naš, Isus Hristos, lice njegovo nam je blisko, znano, ne sumnjivo, opisivano, odslikavano, ikonopisano, čak i filmovano, vekovima, nebrojeno puta, u zanosima i sa dubokom verom u postojanost. U podnaslovu stoji i precizna odrednica - roman. Običan čitalac dalje ne sumnja -reč je o romanu, dakle o fikciji, o izmišljotini koju potpisuje navedeni autor, na određenom broju strana, pod koricama, inače vešto oblikovanim.

Da li je pred nama svojevrsna religiozna rasprava, dogma, demistifikacija ili nova mistifikacija vere, raspeća, jedne priče koja ima toliko različitih interpretacija da više ni jedna nije do kraja pouzdana? Ko ima pravo na autentičnost? Ko je svedok, a koji su dokazi? Ko je u pravu, a ko svesno krivotvori, ono što je nesumnjivo, aksiom, kome ne treba dokazivanje?

Književni kritičari, a naročito teoretičari književnosti, mogli bi potegnuti problem žanra, žanrovske rastegljivosti, njegove hermafroditske prirode, koja na trenutak, čak i znalce, zavodi u pogrešnom smeru. Da li je zaista reč o romanu i kakvom? Istorijskom, tj. pseudoistorijskom? Filozofskom, religijskom, metafizičkom, ili nekom drugom romaneskom vrstom, sa ili bez predznaka pseudo, tj. lažni. Ako kažemo filozofskom, odmah nam se otvara i podpitanje - kakvom filozofijom je zadojen. Zapadno-evropskom, istočnjačkom - pojednostavljujemo, naravno, ne ulazeći u predvorje nijedne posebno, ne imenujući, ne prepoznavajući uzore, čak ni one koji su istaknuti, citirani ili parafrazirani. Koja religija. Hrišćanska, pravoslavna, katolička. Budizam. Čitav niz pitanja, na koja čitanje knjige ne daje dosledan odgovor. Odgovora je mnogo, baš koliko i prečica, ali i stranputica, pa je svaki od čitalaca-pitalaca pred jednim od njih. Treba samo izabrati odgovarajući. Ili onaj koji nam se takvim učini. Ili je dovoljno zadovoljstvo u traganju za mogućim odgovorom, onim koji se samo sluti, pretpostavlja a nikad ne otkriva do kraja. Možda, baš kao lik na ikonama koji nema jedno lice, već se u njemu, kao u ogledalu, vidi onaj kotraga za likom Svetitelja.

Kada sklopite korice knjige "Isus bez lica", Slobodana Nenina, pitanje i dalje ostaje. Kao želje koje su, ustvari znatiželje a ne stvarne želje, nedoumice, na koje i nema jednog odgovora ni ispunjenja, jer pitanje često podrazumeva odgovor, jer najčešće je znanje u tobožnjem neznanju, jer onaj koji pita nije onaj koji želi da sazna, nego proverava svoju sumnju, ili tuđe znanje.

U bajkama - čarobne su tri želje. Kod Nenina ih ima sedamnaest. Umesto zlatne ribice, ovde je gusenica, ili Kralj svih gusenica koji se, na kraju poslednje želje pretvara u prelepog leptira. Transformacija, mutacija, preobražaji, imaginarni, ili realni. Ideje, ideali, pre nego predmetni svet.

Još jedno od mogućih pitanja: da li je ovo neka vrsta bajke, SF-a? Fikcija, maštarija, fantastika? Neka čudna mešavina žanrova - kod nas neuobičajena, zaista nema mnogo primera za ovakve literarne postupke, tematski je takođe retkost, pa će se potencionalni tumači pomučiti da je negde svrstaju, da je uporede sa drugim knjigama i autorima. Preostaje jedino vraćanje u krug, upoređivanje sa prethodnim delima od istog autora. Prizvaće se, s razlogom, Neninov prethodni roman, "Divlji bagrem i čuvarkuća". Oni koji su ga pročitali znaju kojih se uporišta ovaj pisac nije odrekao. Oni koji su ga pročitali prepoznaju njegovu rečenicu, njegove ideje - vodilje, njegovu imaginaciju, njegov način pripovedanja.

Sledbenici zena, i literature kojoj pripada "Isus bez lica" Slobodana Nenina, zaista mogu biti zadovoljni - jer je reč o knjizi koja će ih držati u svom čvrstom naručju 317 strana, nekoliko dana ili dugih časova, u toplini, neizvesnosti do kraja. Zašto je Peta Pandit, recimo, izabrao kao poklon upravo ekser za potkivanje, dug 17 santimetara, ko vlada svetom - Eseni, Naaseni, Templari, Potkivači, ili neko drugi? Ovu knjigu o snovima, čitaćemo i da bismo i sami sanjali. Ovu knjigu o sećanjima, treba pročitati da bismo se i sami setili, ko smo, odakle dolazimo, i čemu težimo. Ovo je knjiga, naravno, i o nama. Lik sa naslovne strane, ako se bolje zagledamo, može biti i naš sopstveni.