Stanko Pevac
Susreti: Slobodan Nenin književnik

Estetizovan sev duha

Ima različitih duhovnih iskustava, ima dobrih knjiga i mudrih ljudi. Čovek je ipak dovoljno slobodan da sam razmisli a ne da apsolutno slepo prihvati ono što mu se govori - kaže naš sagovornik

Nedavno je u izdanju "Dnevnik novine i časopisi" izašla iz štampe nova knjiga novosadskog publiciste Slobodana Nenina. Iako skromnog naslova: "Doprinos površnog sledbenika Zena" ona je u našoj literaturi značajan, kako autorski, tako i izdavački poduhvat da se popuni praznina u spoznaji i razumevanju drugih kultura i civilizacija koje su nastale sa duhovnog tla istočnjačke misli. Široj čitalačkoj publici Nenin je donekle poznat po obimno romanu "Divlji bagrem i čuvarkuća" koji je bio u užem izboru za Ninovu nagradu u 1994. za roman godine.

"Doprinos površnog sledbenika Zena "prati nastanak i razvoj ideja iz čijeg je amalgama nastao zen budizam, najlepši cvet na duhovnom tlu Azije. To su Vede i Upanišade, budizam i taoizam.

Iako mu je prva knjiga objavljena tek kada je napunio 44 godine, Nenin je počeo da piše veoma rano. Posetivši ga dok je otkucavao i poslednje redove svog najnovijeg, osmog romana sa mišlju da je "Zen oduvek nešto trenutno, snažno kao bljesak munje ili iznenadan udarac pesnicom u lice" zamolili smo ga za kraći intervju.

Šta je zen?

- Ništa. Zen je - znati biti spontan, biti sam i biti svoj. Ne biti vezan. Postoji jedna kineska maksima pomoću koje bi pokušao da ga objasnim kao sintezu suprotnosti. Sve ono što u svom razvoju dostigne vrhunac, kaže izreka, mora da se preokrene u svoju suprotnost. Ako je nešto veliko - raste, raste, raste... sve dotle dok u jednom trenu, očas, ne postane malo. I obrnuto. A Zen je ono između - od završetka rasta do preokretanja u suprotnost.

Uzorak istočnjačkog mišljenja

Zen je naročito mentalno iskustvo, duhovni preokret na putu duhovne obnove. Možda o tome najslikovitije govori izreka jednog učitelja zena koji kaže: pre nego što je počeo da se bavi zenom planine su bile planine, a ljudi su bili ljudi. Kad je počeo da uči, ljudi više nisu bili ljudi, niti su planine bile planine. Kada se prosvetlio, ljudi su opet bili ljudi, a planine su opet planine.

Zen i hrišćanstvo?

- Zen je vrhunac istočnjačke filozofije i samim tim ima dosta uticaja i sličnosti sa drugim religijama, pa i hrišćanstvom. Dovoljno je samo da obratimo pažnju na neke svari koje postoje i u našem gradu. Na katoličkoj katedrali u centru Novog Sada, na rozetama možete videti jing i jang, muško i žensko, stari kineski simbol, star već preko 5.000 godina, a unutar malih rozeta postoje, tako da kažem "sa tri kapi", to je simbol tibetanskog budizma. Otkuda i ovaj znak čije je poreklo vezano za treći milenijum pre Hrista u sred Novog Sada? Isto tako, doduše vrlo retko, može se videti i ikona Isusa sa mačem, kao i ikona Arhangela Mihaila sa mačem koji gori. To je mač koji seče tamu neznanja, gori plamenom koji uviđa razlike. Izvorno on pripada Avalokitešvari, jednom Budinom obliku, koji se u svetu I Ha Ma Jin, bori protiv neznanja i pomaže ljudima da dođu do istine. Takvih primera ima još.

Zašto zen?

- Prvo da kažem da zen nije nekakav filozofski stav, pre je iskustveni; neki mentalni obrt. Ne mogu da kažem da to učenje možemo da svedemo na Platonovu ili Aristotelovu tradiciju filozofije u evropskom smislu. Istočnjačka mudrost svakako se ne bi mogla da integriše u korpus evropskih filozofskih pravaca. Zen je posledica vrlo ozbiljnog vekovnog promišljanja, savladavanja saznanja i duhovnih iskustava koji idu od budizma do taoizma i posle svoj završni estetizovan oblik dobija u Japanu. Znači - oblanda, odelo i običaji japanski. Suština je, ipak, kineska.

"Doprinos površnog sledbenika Zena" je rukopis koji je krenuo od mog diplomskog rada na Grupi za filozofiju beogradskog univerziteta, kod profesora Miladina Životića koji je bio mentor. Sada, posle 20 i kusur godina izučavanja i bavljenja mišlju Istoka, istorijom filozofije, odlučio sam da napišem jednu knjigu koja treba da ljudima željnim znanja pomogne, da vide što je, po meni reprezentativni uzorak istočnjačkog mišljenja. Prati se linija od Veda i Upanišada, preko budizma i taoizma, do zena, što je samo jedna duhovna staza bogate istočnjačke filozofije. Ako pratimo taj put, onda bi se zen najlakše mogao objasniti kao način na koji su Kinezi razumeli budizam.

O zenu u Jugoslaviji?

Dosadašnja literatura o Zenu ia srpskom jeziku je sasvim siromašna. Nema mnogo toga vrednog. Izdvojio bih prevod knjige Alana Votsa "Put Zena", vredni pažnje su i napori gospodina Albaharija i Bajca na prevodu "Ji Đing" - ja volim to da prevodim kao "knjiga preobražaja", koja spada u korpus taostičke literature, kao i prevodi Zen priča.

Nema mudrosti za pet para.

Pri tome, naravno, tu ne treba zaobići nedavno preminulog Čedomira Veljačića, koji je bio sledbenik hinajana budističke škole na Cejlonu. On je napisao sjajnu knjigu "Razmeđa azijskih filozofija" s tim da tu postoji velika greška, jer pokušava da se zen budizam predstavi kao oblik budističke meditacije. To je naravno jako površno i rezultat je sukoba određenih interesa između različitih škola. Pomenuo bih i značajno delo profesora. Devidea koji je upriličio, pre nekih dvadesetak godina, antologiju haiku poezije koja je prepuna zena.

Zen i sekte?

Koliko zloupotrebe ima zbog sve većeg broja sekti i u našoj sredini - ne znam. Ali vidim da postoji gomila gluposti. Ljudi treba da shvate da nema mudrosti za pet para, niti lepote za milion dolara. Sve je prepušteno individualnom naporu, ali ne mislim da ću se prosvetliti samo beslovesnim, upornim ponavljanjem jedne mantre na primer.

Oni većinom nude utehu, a ne rešenje problema. Vrlo je lako reći da prekinete sa dosadašnjim načinom života i počnete nešto novo. To je izazov za svakog normalnog čoveka, a naročito za unesrećene ljude. Ja bih im posavetovao da pomisle mogu li to isto i oni sami... A mogu. Ima dosta različitih duhovnih iskustava, ima dobrih knjiga i mudrih ljudi. Čovek je ipak dovoljno slobodan da sam razmisli i da u vezi sa pojavama oko njega zauzme određen kritički stav, a ne da apsolutno slepo prihvati ono što mu se govori. Čoveku ne treba drugi da mu kažu šta je sreća ili mudrost.

("Dnevnik", 22.04.1998.)