Dušan Vidaković
O univerzalnosti urbane svakodnevice

Zvonko Sarić: "Ukrotitelji", "Subotičke novine", Subotica, 1995.

Nije potrebno biti nešto naročito književno-teorijski upućen da bi se zapazilo kako se mlada književnost u Srbiji, snažno potpomognuta etabliranom kritičarskom ekipom, sada, na izdisaju milenijuma, totalno zaglibila u fingiranu melanholiju veoma često blisku banalnoj patetici, čini se potpuno nesvesna da je njen Schmerz "operisan" od odrednice Welt. Kvalitet je već, sam po sebi, autoritativan autorski opstanak izvan te matične struje, a kada se tome doda još i neosporno zanatsko umeće, onda u našoj savremenoj književnosti uočavamo pisce kakvi su Nenad Jovanović, Nenad Milošević, Srđan Valjarević ili Narcis Agatić. Ovom kvartetu prestoničkih fajtera u okršaju sa malograđanskim estetskim kriterijumima nedavno se, sugestivno, pridružio knjigom vrlo kratkih priča "Ukrotitelji" subotički književnik i knjižar Zvonko Sarić (1963.), inače frontmem sjajnog alter-benda "Sherbet underground".

Celinom svojih inicijalnih interesovanja Sarić ja usredsređen no svakodnevicu, ali i u takvom, na prvi pogled trivijalnom, okruženju on nalazi sasvim dovoljno prostora za demonstraciju "pakovanja" nekih večnih, univerzalnih istina u stvarnost koja nas okružuje. U samo par rečenica ovaj pisac, fascinirajućom lakoćom, uspeva da iz suvih, nimalo literarnih prizora "iscedi" prozu zavidne kakvoće. Kao nekim nadnaravnim foto-aparatom čiji je objektiv reč, Sarić pouzdano, čvrsto, jasno fiksira trenutak u kojem sublimira energiju što se, kod nekih drugih pripovedača, raziva po desetinama dosadno raspričanih pasusa. Sasvim izvesno, u takvom ishodu veoma značajnu ulogu odigrava autobiografski element Sarićevih priča. Naime, vidna je proživljenost, proosećanost svega što je stiglo na papir, pa ta plemenita dokumentaristička aura, koja, ipak, nikad ne završava u pukom faktografisanju, od Sarića stvara, pisca u čiju se iskrenost ne može sumnjati, kome se, naprosto, bez ostatka veruje. Ove vrednosti ne nestaju čak ni onda kada pisac, sasvim namerno, ostavi rečenicu da "visi", nedovršeno. Upravo suprotno, na takvim mestima, dok pripoveda neizgovorena ili beleži kao usput, žureći, Sarić uspeva da u nekoliko minuciozno montiranih, verodostojnih, a, istovremeno, svakog klišea lišenih minijatura "uhvati" krajnje kompleksne, razuđene karaktere brušene i izbrušene bez sentimentalnosti, urbanom svakodnevicom. Instrumentarij kojim realizuje sopstvene zamisli kod Sariaa je, kako na semantičkom, tako i na leksičkom planu, poprilično sveden, ali je nesumnjivo da je rečena redukcija izvedena sasvim ciljano i promišljeno, tako da precizno obavlja namenjenu funkciju.

Pored navedenog, "Ukrotitelje" odlikuje i jedan furiozni, beskompromisni staccato, kadikad (uostalo: sasvim očekivano) veoma blizak prljavim rifovima pank bendova koji svoje pesme "otpraše" u ciglo 60 sekundi. Takav ritam samo podcrtava izlomljenu radnju, a i čitavu, atmosferu, ovih priča koje svoje najbolje momente duguju iskustvima TV i strip dramaturgije. I odlično je što je Sarić imao dovoljno kondicije i koncentracije da čitavu svoju knjigu ispiše u nepromenjenom ključu, ne čineći ustupke preovlađujućim literarnim trendovima, negujući "prvo lice jednine u stanju povišene temperature". Na taj način ne samo da je obezbedio komunikabilnost svome radu na jednoj ravni koja znatno prevazilazi međe naše, dugo neprovetrene, domovine, već je, što je književno bitnije, stvorio sasvim lepu osnovu da se njegova svedočanstva o pretrajavanju savremenih ljudi iz gradova prispelih u Isusovo doba, uzajamno uslovljena, isprepletena mogu čitati i kao jedan valjan, akcijom nabijen roman kojeg je sama stvarnost privela na rubove magijskog realizma.

Mada otporom prema oveštalim književnim (a i svakim drugim) konvencijama, Sarićev rukopis, na prvi pogled, ne skriva svoju naklonost bitničkoj, pa i hipi kulturi, brzopleto bi bilo "Ukrotitelje" svrstati u hor "potučenih" sa pacifičkih obala Amerike. Držim da je to značajno naglasiti jer tačno je da je "vukovarski sindrom" blizak rođak onom "vijetnamskom" iz bel tempa Keruaka, Ginsberga, Korsa, Ferlingetija, ali je, isto tako, tačno da je turbo-folk gulaš "specijalitet" ove, naše kuće u kojoj je brutalno, na Marginu izgurano sve što bi moglo imati urbani predznak. Sjajna knjiga short short story kojom je pokušao da se bavi ovaj tekst jedan je snažan, hrabar glas sa te margine, iskorak iz onespokojavajuće ralnosti u jednu bolju stvarnost i ta se njena dimenzija, uz uredne literarne domete, ovde i sada nikako ne sme prevideti.