Draginja Ramadanski
Roman preispitivanje

(Dragomir Dujmov, Voz savesti , Budimpešta, 2005)

Nema naroda bez dijaspore, bilo političke, ekonomske, kulturne, ili prosto avanturističke. Planske ili stihijske, nabolje ili nagore. Imenuju se talasima – prvi, drugi, treći... I svaki je po nečemu osoben, drži na okupu mnoštvo sudbina i priča. Jednu nam je ispričao Miloš Crnjanski, kad nacion slepo sledi svoj, u mnogome nametnuti mu imidž. Slavni militari, koji ne pristaju da potezom guščijeg pera budu suspendovani, odlaze pod skut drugog cara (tačnije carice), i bivaju podvrgnuti podsmehu.

Istorija ponekad ismeje naše ambicije i megalomaniju, našu nesposobnost prilagođavanja. Čitave je kontinente koncipirala kao rezultat preseljavanja i naseljavanja. Ti došljaci nekada su i kolonizatori a ne samo kolonisti. Teško se tu može razabrati.

Mogućnost slobodnog izbora prilikom emigracije veoma je bitna. Čini se da je tako u duši još mnogo strašnije, jer ima mesta i za savest, što kod prisilnog proterivanja nije slučaj (tada se čovek miri sa sudbinom, i tu je obično drugi kriv...).

Optacija srpskog življa nakon prvog svetskog rata bila je i više od izbora, bilo je to željno, žuđeno stavljanje na stranu vekovečnog nacionalnog sna i plemenskog mita. A gde je mit, tu je i manipulacija, tu je i surovo demitologizovanje.

Najteže pada ono nikada više . Bez njega, nomadizam je normalno, čak pomodno stanje današnjice. Čovek oseća potrebu i da ode i da se vrati, i tako u beskraj. Čovek može da zavoli i druge obale, i što je još važnije, može da postigne da tamo zavole njega. O tome pišu Vladimir Tasić ili David Albahari, koji su osciliranje između nove i stare domovine prihvatili kao podnošljivo i podsticajno stanje. O tome piše Novosadjanin Atila Balaž, koji živi na potezu Novi Sad – Budimpešta. Njegovi mađarski prijatelji, kad primete da je setan, šalju ga u Sentandreju, kod „njegovih Srba“, gde je iznajmio garsonjeru, da stvara i neguje svoju nostalgiju.

Htela bih da verujem da i naš današnji gost, srpski književnik iz mađarske prestonice, gospodin Dragomir Dujmov, ima tu slobodu u biranju sopstvenog ambijenta, da mu je jednako lepo na svim njegovim adresama, pa bio to potez, trokut, petlja, pletenica, krug ili neka druga komplikovana putanja. Najstrašnija je tačka, i to nasilno nametnuta, sa koje nema pomaka.

I tako, granice se menjaju, vidici gube svoj negdanji smisao. Izbrisani sa geografske i političke karte, oni opstaju dugo posle toga u kolektivnom sećanju. Mnoge prestonice su se tako preselile. Neke su dospele u bajku kao ruski Kitež, a neke u opomenu, kao biblijske Sodoma i Gomora. Gradovi se dovijaju, preživljavaju, menjaju nazive.

Kako se odupreti tim strašnim rimama, čiji smo koautori? Kako živeti u gradovima čije najlepše kuće i najlepše groblje ne pripadaju nama, već proteranima i umorenima? I opet mislim treba učiti od ptica, i njihovih trajektorija. Sve te seobe i oscilacije, svi ti tragovi, treba da budu lepi. I onda će biti trajni.

U protivnom – preti nam sudbina Ahasvera, koji je osuđen na bezdomno lutanje.

Pred nama je, dakle, roman – preispitivanje slobodne odluke, koja nikad nije bez kajanja, a pogotovo ako se odnosi na biranje mesta življenja i podaništva nekoj državi. Roman koji nadrasta svoju građu, i istoriografsku, i porodičnu, i autobiografsku, i progovara o onome što je suštinski važno.

Da, može i to da se desi: da ne oprostimo ponešto svojoj državi. Desilo se to velikom mađarskom piscu Šandoru Maraiju, ili velikom Rusu Vladimiru Nabokovu, koji su svoju domovinu sačuvali samo u jeziku.

Ovo je i arheološki roman, koji istražuje složeno tkanje ljudskih motiva u potrazi za onim što se zove ne samo bolji nego i časniji život. Roman otrežnjujućeg suočavanja individualizma i kolektivizma.

U umetnosti, međutim, nije toliko bitno šta, već kako.

Naš večerašnji gost osvedočeni je pesnik, pripovedač i dramaturg. Tragove svih tih pozvanja nalazimo u ovom njegovom romanu, koji je trebalo znati, umeti i smeti napisati. To će pre svega oceniti čitaoci, a potom i književni znalci.

U temelju ovog romanesknog samoispitivanja jeste rearanžiranje onoga što zovemo istorijska građa.

To je učinjeno kvalitetnim jezikom, rekla bih dragocenim u svojim rekonstruktivnim moćima, koji se ne da bez ostatka svesti na stilizaciju govora srpske dijaspore u Mađarskoj, kao ni na šarolike glasove date epohe, jer je ostvaren onaj visokoindividualni višak, koji je ujedno i zaloga trajanja.

Takav pesnički signal, koji daje tonalitet svemu izrečenom, jeste pridev korotni , koji se obilato pridružuje desetinama pojava i stvari. Ovo je, u biti svojoj, jezik koji tuži, koji je prihvatio korotu kao svoju sudbinu, kao svoj presudni epitet. Lingvistički to je svakako tako. Kao prevodilac književnosti vojvođanskih Mađara, i u jeziku mađarske dijaspore otkrivam pokazatelje duboke jezičke žudnje za celinom, za maticom, za okriljem. Čak i radost u tuđini jeste korotna, okrnjena, i to nam do svesti donosi ovaj, sada već prepoznati, dujmovljevski, pridev. Čovek u dijaspori mora naučiti da dostojanstveno nosi svoju nemerljivu tugu, da je zavoli, da je prigrli. Uvek mu je na reveru mala nevidljiva crna traka-flor, neka suzna mrlja u očima.

Tu navrlost donosi i povlašteni glagol bubriti , kao ime-slika situacije pred donošenje važnih odluka i činjenje presudnih postupaka. To je stanje postizanja zrelosti, nalivanja, prevršenja mere, posle čega sledi razrešenje, rasprsnuće, katarza.

Koloritni žamor epohe prenesen je kroz veoma domišljato i celishodno ozvučivanje mnoštva njenih glasova. Vremenska mreža dešavanja (desetak godina koje obuhvata roman, od sarajevskog atentata pa do 1926. godine) data je kroz ekonomičan i efektan postupak – čitanje senzacionalnih vesti sa naslovnih strana ondašnje štampe.

Činjenica pak da je glavni junak – fotograf, predstavlja jedan mogući ključ za čitanje. Njegova opsesija je da “ukrade prolazni trenutak za večnost”, da spase prizore od zaborava. Kroz njegov peštbudimski atelje prolaze mnoge upečatljive ličnosti, predstavnici ondašnjeg društva, baš kao što se u obližnjoj kafani odvijaju mnogi zanimljivi razgovori, i sučeljavaju različita mišljenja. Tako komponovan junak, koji povrh svega mašta o kinematografu, o umetnosti ovekovečivanja pokreta, daje prednost univerzalno čitljivom pogledu na svet. Profesionalno izmeštanje izvan tekućih verbalnih ostrašćenosti (on ne bira mušterije, već one biraju njega) čini od njega šarmantnog pikarskog junaka, čiju sudbinu čitalac prati sa interesovanjem. Levoruko momče sa fotografskom “žicom” na fonu presudnih istorijskih dešavanja, kao što je rat i poratno pomeranje granica, sa svim pratećim pojavama, može da manifestuje i nezdravu, preteranu radoznalost ali ovaj vandrujući fotograf nije takav. Ono što pleni kod njega jeste baš njegova pitomost, tolerantnost, komunikativnost, umerenost. On više nalikuje na putujućeg zografa, iz vremena davnih seoba, koji slikovno beleži prizore narodnog podvizavanja.

Upravo je njemu poverena uloga mapiranja datog, optantskog, segmenta srpske migracije: nakon dva i po veka, šačica Srbalja se sa, jednom već dosegnutog, Severa, obrela na, jednom već napuštenom, Jugu.

U svom tom komešanju, vodi se i nevidljivi dijalog nadistorijskih stihija, koji pisac povezuje sa jezikom biljaka, nenametljivo nagoveštavajući da je ono maloreko, nemušto i nevidljivo – najtrajnije i neiskorenjivo. Markantne ličnosti ovog romana prati u tom smislu rečit oblačić mirisa – cimeta, smokve, bagrema, ljubičice, bosiljka, makar i luka. Temeljnu metaforu, ovoga puta vrednosnu, izriče impozantni skopski efendija, na jednoj od tačaka migracijske putanje, koji smisao života predočava i opet floralnim poređenjem, slatko-kiselo-gorkom sastavnicom egzotične voćne arome.

Poetika fotografije, ipak, nije u razmeri 1:1, ima ona svoje uslovnosti, efekte, montaže, da ne kažemo trikove i optičke varke. U rezultatu subjektivnog rakursa i retuša, ovo nije sladunjava razglednica, niti razmetljiva čestitka, niti paradni bliskorođački moleraj, a tim pre nije zlonamerna karikatura.

Ovo je visoko profesionalna umetnička fotografija epohe, u više sekvenci i tonaliteta, od lirskog do naturalističkog. I s razlogom je na jednom od opisanih perona, u masi putnika, uočena i prepoznata silueta “Cernjanskog”.

Lajtmotiv svakog života može biti “di smo krenuli a di smo stigli”, to nije obavezno gubitnički, već opominjuć motiv. Grupni portret žitelja pomoriške palanke, koji su početkom prošlog veka preneli svoj grad u drugo podneblje, i tamo ostavili svoje kosti i praznu ljušturu replika svojih negdanjih kuća, svedoči o osetljivoj naravi ljudi i gradova. Čovek možda jeste ptica-selica ali teško da je biljka koja se da tek tako presaditi. Čovekograd ili gradočovek je celina civilizacijska i kulturna, ali i organska, i teško se prima na ledini, na praznom prostoru. To iskustvo imaju bezmalo svi narodi, i to obezbeđuje ovom romanu čitaoce sa najrazličitijim pasošima

Naslovna metafora, voz savesti, maestralno je raskriljena, kroz scene putovanja, kroz transporte soldateske i izbeglica, kroz jednoipogodišnje živovanje u vagonima, i najzad, kroz pominjanje Limijerovog filma iz 1896. godine, kada jedna nestvarna lokomotiva izaziva stvarni strah kod gledalaca.

To je zapravo prodor teme o sugestivnoj, nadvremenoj snazi umetnosti, koja može i mora da se takmiči sa lepom i strašnom ali prolaznom stvarnošću. Ljudsko vreme se meri protočnošću, tempus fugit, a umetničko vreme je umetno, može i da se zaustavi, da se vrati unazad, da se pošalje kao poruka u budućnost.

Otuda ljupke scene sa peštanskih ulica, jezivi kadrovi s fronta, ili čađavi prizori zbega, nadmašuju vrednost dokumenta, i postaju više od migracionog rukavca jednog naciona, više od biografije glavnog junaka. Postaju zaloga trajanja i otvorenosti, baš kao što je to i završna postavka romana, kada junak plovi put Amerike, sledeći svoj san i svoju viziju.

U ovoj njegovoj odluci malo je savesti i nimalo osećanja krivice i kajanja. Njemu kao da nije stalo do tla već do pučine. To je ujedno osobina i umetnosti i umetnika, da svoj osnovni zadatak vide više u sočnom odmeravanju sopstvenog talenta, a manje u posnoj službi rodu i narodu.

Nastavak romana mogli bismo, tako, locirati na palubu prekookeanskog broda Viktorija .

Kopka nas kako je, opet i vazda u tuđini, rođeni umetnik ostvario svoj san …

U Senti, 3. februar, 2006.