Eva Bernicki
Kulminacija duše

Pre nekoliko dana, naravno nisam imala tu čast da upoznam Princa Eugena, zvaničnije Eugena Savojskog, ne zna se kog po redu vlasnika jedinog, no renomiranom prošlošću raspolažućeg hotela u ovom gradiću. Sve do sada nisam ni čula za njega, te ni sada nisam sasvim sigurna da ću i ubuduće moći da se suštastveno bavim njime. Bezbroj niti moram držati u ruci pri raspredanju tkanja ove priče. Ipak, uprkos mojim neiyvesnostima, ne mogu ga izbaciti iz glave, kao ostatak nekog sna, koji se neprijatno ponavlja - vidim ga sve bliže, rasparčanog na sitne tačke, koje se sa uvećavanjem već vide kao ogromna fleka. Baš zbog toga ne mogu učiniti ništa drugo, moram da prihvatim ono najopasnije, rizik promašaja, da lasno oslobodim svoju maštu, verujući u to da ću pre ili kasnije toliko uvećati veličinu tog nejasnog područja, dok saobrazno pravilima geometrije ona ne počne adekvatno da prekriva stvarnost, a gledajući iz pojedinih uglova, da počinje čak i da se poistovećuje sa njom.

Sklona sam da se do pogreške upetljavam u nesrećne situacije. Tu moju prirodnu sklonost na nekim mestima zovu šuvaklijskom, jer ko bi mi poveravao da se sa zadovoljstvom sledeći mirise i gotovo odmah ih identifikujući batrgam ka nemogućem i gubim sva rukom dohvatljiva hvatišta. Naravno, ni kada ne bi ispala zajedno sa plavom gumicom za dunst uvezanim paketićem i mala burmuntica sa zmajem iz kasete gospođe Duci, ni onda mi ne bi bilo teško da prepoznam miris levande pomešan sa listom duvana. Moj je nos od početka podešen na oporosti, svaki uzorak mirisa koji sam sakupila iz moje okoline nije nište drugo nego bezazlena zabluda. Krišom, kada niko to nije video, odenula sam kaput mog dede lulaša, prvo samo da bi pomirisala sigurnost, a kasnije da bi na sebi osetila gorčinu muževnosti. A sada me ružno upljuvavaju jesenje muve, dok me od čojanog kaputa Princa Eugena opseda slabost. Napada mi udove redom i preliva me žućkasto-mrkom bojom, prvo belinu mojih očiju, pa celu moju kožu, kao dobro tempiran ikterus, te tako počinjem da sumnjam, šta li u stvari ima takvo negativno zračenje, što u toj meri zaražava mešavinu vazduha u meni, rekombinira elementarni spoj elemenata. Gledam kroz prozor i kroz požutelo sočivo više ne vidim ono što i običnim danima. Neverovatno, no čak i anemično ništavna ideja je kadra da blatno vijanje stvarnosti centrifugalno uvuče u sebe, da isuši reku, kada jasno uočljivo nestaje besna voda iz korita, kao posle poplave, kada se nasićena prekipljenjem tragedije, odjednom izvuku čep i na mesto mora mutnog puštaju po nešto čisto. Humus obale se previše ne nagvaždava, usisava život onakav kakv je, a masna crnica koja ostaje, za svoju zabavu gaji neznane biljke. Među njima i nekoliko figura vene tom vremenu, koje su pak u nespretnom grču, u kojoj ih zatiče blesak blica Edena Prokeša. Na sreću u to vreme Princ Eugen je još imao nešto vremena za poziranje, kao da je već bio naslutio kako su važni i neophodni ti ustaljeni pokreti kod buduće rekonstrukcije. Ponajmanje to, jer u trenu kada je svoju ruku u rukavici gospođa Ruža uvukla ispod njegovog pazuha i kada su oni krenuli na nedeljno korziranje po obali Tise, glava vlasnika hotela vrednog opšteg poštovanja sasvim se ispraznila, kao da i ne treba ništa da razmatra u tom trenu, a za zagušene misli su sasvim dovoljan prostor pružale vijuge njegovog šešira. Jeste, na takvom mestu, parovi su poštovali bezbednu razdaljinu u međusobnoj navigaciji, kretali su u strogom sistemu i sporo, usporeno, kao što iz luke brod kreće iza peljarske brodice. Posmatranje spoljašnjosti su prepuštali svojoj okolini i sa izuzetnom senzibilnošću su primali zvukove truba, signale što tonuli su u uzdižuće se pare, jer njima je bio važan samo svrsishodni napredak, a u tome pak držanje, tačnije snaga podnošenja tereta od strane kičme.

Pokojni tast njegov jasno je bio dao do znanja da posle njegove smrti hotel samo taj njegov zet može da preuzme, koji je gotov da to sve to đuture na svoja leđa pripusti. I premda su zavese purpurne boje i dugi sagovi tamno-bordoboje bili jako teški, a uz to je još uvek neko sa obe noge i stajao na njima, livrejisani poslužitelj se uvek pravio kako nešto neizostavno važno prati sa prozora, dočim je u purpurnom tekstilu glancao zamagljene detalje inkrustrirane srebrne kutije za cigare, štaviše, pre no što bi zakoračao u salon, svoje bi besprekorne cipele očistio na vešto falsifikovanom persijskom ćilimu - a gospodin direktor Princ bi zainat neodrživim metričkim centama, pretešku kuću uzeo na svoja leđa. Pokerski lik gospode koja puši cigare, kasino, neugodne afere, a i fotografa Prokeša, koji je svoju oštru memoriju kao živu savest celoga gradića stavio na papir. Ali kada to neko sve tako tačno, bez iskrivljavanja, manipulacija, zrcaljenja ovekovečava, te kada, štaviše, bez filtriranja stavlja u prašljivi izlog, to odjednom počinje da biva neizrecivo nelagodno. Premda je pak svako znao da od Prokeša niko ne retušira stručnije.

Sem njega je samo gospođa Ducika bila vešta u opseni očinjega vida. Tokom svoje priče redom izvadila svoje neizbežne rekvizite, kao mađioničar ih poređala, porazmeštala, dok sve u priči nije našlo svoju eleganciju. Ispravljala je kačkane salvete tog lažnog sveta vitrina i kao da se njena istražiteljska ruka zakačila u neki savijeni leporelo, izvadila je iz svoje urezane kasete harmoniku svog devojaštva, tačnije "snašinstvo" svoje majke, te je sa njim dahtajuća starica tako zaneto hladila sebe, kao da je sa milimetarskom preciznošću sve to ona lično doživela. Nerazlučivo je pomešala tok vremena sa tokom Tise, trenutke sa tokom reke, a u zavijucima dana nikad viđeni pejsaž činio se poznatim, pa se gospođa Ducika sve odomaćenije kretala u izmišljenim situacijama, koje je na unutrašnji instikt morala odbraniti. Ponavljala je ono što je od majke učila: nemoj misliti, dete moje, da su nekada ljudi bili takvi kao što su sad, tada i tamo gospoda su bila prava gospoda, a dame su bile božanstvene dame. Lepršave figure otplesale su upravo preda mnom u idiličan sumrak, sve dok se njihove fine silutete nisu okoštale u jednu fiks-ideju, koju je Ducika svako veče zaključala u svoju kasetu. Nakon što je kao jedinu svoju satisfakciju, iz pamćenja izdirigovala prošlost, svoje je ruke podigla na idealnu visinu, da se njen obožavlac ne bi morao saginjati. Čvrsto je stisnula od rada okvrgavele prste, pa se podigla, celim telom pratila put svoje pesnice, premda se meni to činilo prilično maniristično, poput predpoletnog kaćiperstva bezoblične ptice. Valjda je osetila to moje protivljenje, te se sa hinjenim negodovanjem otarasila poput pene belih ruku svoje majke, neka ljubi njene dr Tot. Videla sam kako na njenoj ispucaloj koži pršte sitne kapi pljuvačke, jer se gospodin advokat sa neba sagnuo do nje, padala je sa njega preslatka rosa, autentično padala na njegova koštunjava slova. Pisalo je kako gospodin direktor nije zaboravljao gusčiji batak sa prilogom i pečenje od opijene venjarke ni nakon što je preko noći lepa kuvarica nestala iz gradića, te je uzaludno krišom slao razglednice za njom. Lišen specijaliteta počeo je sam sebe da vari, prvo je izgubio samo suvišno salo, pa mišiće, a na kraju i izdržljivost prepona, pa se hotel sa njegovih ožuljanih plećki pao na zemlju poput nekog isušenog papiloma. U to vreme ljudi su i utehu bolje poznavali, igrali su smrtno ozbiljno, nikako lakoumno, pokazivala je Ducika fotografiju sa anonsa sa slikom zgrade i zlatnim natpison na zgradi.

Ja sam pak od tih činjenica došla do zaključka da se granica stvarnosti završava tamo gde u nedostatku zaštite bivamo ganuti. Jer gospođa Ducika razneženo se rasplakala, iz njenog nosa prema njenom grlu ponirala se voljena Tisa, od koje je njena pokojna majka u najgorem trenu dobila špansku groznicu, u lošem trenu je duvala u svoju maramicu sa madeirom i od tog nesretnog tempiranja je zavisilo hoćemo li postati vlasnici hotela.

Prokeš više ništa nije mogao da učini. Svako se uverio, on je savršeno obavljao taj posao. Sa pažnjom je i minuciozno isecao figure koje su bile savršeno osvetljene i nameštene, te je njima naselio pustu, napuštenu obalu u sopstvenoj kompoziciji. Lica koja su uzeta sa raznih fotografija nemoćno su se zaglavila u blato keja, stala su da rastu dole, u zemlju, prema svojim korenima, njihov život na površini, osuđen na isušenje, spuštao se po potrebnu vlagu u podzemni svet, a vani se ništa nije videlo, šetači - iako bi to želeli - nisu mogli ni za korak da se maknu.

Kada sam naišla na telo gospođe Ducike, koje se savijalo poput krpene lutke, izletela sam iz vremena. Ležala je u ostavi, ispod merdevina, čiji je gornji kraj nesmotreno i neprecizno prislonila na tavanski ulaz, a poznavajući njenu pretencioznost, lako sam mogla zamisliti kako je pohlepno krenula u ništavilo, sa malo dobre volje krenula tamo gde kulminira duša, razmakla crepove i približavala se prema jedinoj izlaznoj tačci, prema svojoj majci, u visinu. A sada kao njihov jedini zakoniti naslednik ja moram zauzeti njihovo mesto, svoje nasledstvo trebam da raspodelim tako da mi traje još neko vreme.

Iz razdaljine od jednog veka nije ni bitno ko je bila ta žena, koja je, neiskoristivši priliku da ostane verna svojim sitnim emocijama, svoju porodicu bacila u bedu. Jedino me može nervirati to što mi je ostavila onu nerešivu zagonetku, papir od hotelskog advokata sa memorandumom, na kojem kao duhovne naslednike nabraja potomke majke gospođe Ducike. Teško shvatljivo obaveštenje nađeno je u ladici sa gravurom. Tokom pretrage sam ispustila burmuticu sa zmajem, od uzbuđenja i nestrpljivosti stvari su i sad obletale oko moje glave, a iza mene se raspukla jedna sijalica. Posle toga podlo me je obuzela vrtoglavica, a od uzletelog mirisa duvanskog lista koji se mešao sa mirisom levande mi se povraćalo, a to stanje postalo je još gore kada sam našla tu razglednicu kojom su mi tokom dugih decenija demonstrirali udobnu harmoniju. Tek sam sada, kada me je lišenu te basne, obuzimala apsinenciona kriza i kada sam najzad u drhturave ruke uzela požutelu karticu i prostudirala je iz blizine, primetila da je samo gradska panorama prava, da je pustoš prednjeg plana u potpunosti falsifikovana. Postala sam večna žrtva dobro smišljene ucene. Ucenjivač je dobro poznavao moje slabosti, znao je, da ću, ukoliko uvećam mrtvu prirodu kreiranu u moje svrhe, odmah primetiti figuru koja se penje kao kradljivac i da ću ja odmah poći za njom, jer sam umesto hotela naslednik opsesije. Dobro je naslućivao da za takve kakva je bila gospođa Ducika, ništa nije važno, čak ni to ako se taj varljivi prozor ka kojem kreću u vretoglave visine udaljava u srazmeri koja je podjednaka njihovom nastojanju. Da njima treba neverovatno malo, da im je dovoljno i to ako se sttaklo poneki put zacakli, ako se invitantno otvori jedno krilo, ako se iza mamca zatvori jedno oko.