Zoltan Danji
Proćerdano bogatstvo

Po priči moga dede, u leto devetsto četvrte moj čukundeda, pokojni Demeter D. - nakon što mu je sin, odnosno moj pradeda, pokojni Kalman D. Pobegao od kuće, pošto nije mogao da podnese to što je roditeljski dom nakon smrti njegove drage majke, odnosno moje bivše čukunbabe, za njega ostao tek očeva kuća - svo svoje blago, dakle svu zemlju, stoku, kuću, svu pokretnu i nepokretnu imovinu, uključujući i salaše u Molskom Gunarašu i Alđi, nakon nepune dve nedelje pretvorio u novac, iznajmio zapregu kod najprestižnijeg staromoravičkog džambasa i odvezao se do grada Segedina, gde je u to vreme, tačnije približno mesec dana ranije, bio otvoren kasino za gospodu Eme Rek.

Moj čukundeda, pokojni D. Demeter, unajmio je u toj, sudeći po imenu uzvišenoj, posredstvom gospodske zabave i slobodnih razgovora duh brušećoj ustanovi, sebi sobu samo za jednu jedinu noć, koja je uza sve to, kao što je to svakome bilo poznato i u potpunosti jasno, bila izuzetno pogodna za tetošenje ne toliko "gornjih" već više "donjih" sfera i to pak blagodareći nikom drugom do iz otmenih porodica potičućim, elegantno odevenim i pristojnim gospođama, koje su shodno abrovima bile orne za sve (kao što je jedan mladi, inače razvratu skloni sinovac, mom pradedi nekoliko nedelja ranije i pisao: "striče, bokca mu, ove dame - za sve!).

Moj čukundeda Demeter, koji je kročio u svoju pedeset i četvrtu godinu i koji tada, dakle, već nije bio mlad momak, no kojeg zato još ne bismo mogli nazvati vremešnim, već upravo po svom zlatnom dobu hodećim, promišljenim i iskusnim muškarcem, nakon što je ostao potpuno sam (pošto mu žena mrtva, a sin pak odbegao beše) na za njega ne baš karakterističan način pospustio beše jednoj iskrsloj mušičavoj ideji: poimence, pomislio je da ako su već te segedinske dame tako rekuć orne za sve, onda on neće propustiti ovu - možda nikada više ukazivu - mogućnost, te pošto je za njega "sada sve i onako svejedno", proveriće on jesu li ove iz porodica na glasu potičuće ženske zaista spremne na sve, kao što se to u govorkanjima pominje. Kasino za gospodu Eme Rek nalazio se u jednoj mlečno-beloj palati na Štefaniji, čiji su ulaz, koji je gledao na zelenokosu Tisu, krasili korpulentni stubovi, a ove su pak korpulentne stubove crveni tulipani učinili slađim i za one spram krasota arhitekture prijemčive oči.

Moj čukundeda, pokojni D. Demeter, stigao je tamo u vetrovito popodne trinaestoga avgusta, svojom otmenom unajmljenom zapregom i nakon ispakivanja svog jedinog kofera bogato je isplatio kočijaša, zahvalio mu se na uslugama i uputio ga da još tog dana pođe nazad za Staru Moravicu svome gazdi, džambasu. On sam je pak, podigavši svoj polucilindar, ušao u zgradu kasine za gospodu i prijavio se kao gost za noćenje. Na čudan način, međutim, u knjigu gostiju kasina nije se upisao pod svojim cenjenim imenom, već kao dr Šamuel Tot.

Ko bi ga znao zašto - rekao je moj deda.

Moj čukundeda, ili nazovimo ga sada već radije Šamuel, nakon što je obilno užinao - jeo je sendviče, paštetu, a mislim da je uzeo i nekoliko zalogaja čuvenih segedinskih salama, da bi na posletku, shodno običaju, sve to sprao crnim vinom, a kao dezert je smazao i jedan minjon sa rumom. Nakon užine je dremnuo otprilike jedno pola sata, napravio kratku šetnju po senovitoj, ispred zgrade lociranoj baštici, duboko udišući avgustovski miris Tise.

Vrativši se u svoju sobu uputio je gazdaricu zgrade, uvaženu gospođu Emu Rek, da mu predstojeće noći stavi na raspolaganje četiri najrenomiranije dame, i to pak na sledeći način: dame neka se uzajamno smenjuju na svaka dva sata, a između svakog susreta neka bude uvrštena i pauza od četvrt sata, za vreme koje pak neka mu posredstvom sobnog poslužitelja pošalju pola decilitra Unikuma, kao i jedno u čašicu nasuto sirovo jaje.

Sada bih već - reče moj deda - rado opisivao to veče koje je nadalje usledilo, ali suzdržaću se i to ipak neću učiniti. I to ne zbog toga što mi nije pošlo za rukom da o toj večeri prikupim puno autentičnih pripovesti, pošto - mogu to da priznam - to uopšte ne bi predstavljalo prepreku za mene, već zato što u pojedinim starim pripovestima najviše volim one nejasne delove, pošto tada one nedostajuće karike u lancu mogu, oslanjajući se na moju uobrazilju, da popunim na meni najkonvenijentniji način.

A detaljnije ne prepričavam događaje iz te noći nadalje ne zbog toga što to ne bi bilo pristojno učiniti na ovome mestu, pošto ni inače ovde nisam poznat po svojoj preteranoj stidljivosti, već sasvim jednostavno zato jer je sada sa stanovišta naše storije o opojnim zbivanjima ove po ruzmarinu mirišuće noći, bitno reći tek toliko da je Šamuelu - koji se odmoran probudio u kasno prepodne, premda sa izvesnim ne previše izrazitim bolovima mišića u leđima i preponama, iz jednog kratkog ali medenome mleku sličnog slatkog sna - uspelo da za izvršenje svog kapricioznog plana između četiri besprekorne žene iz prethodne, nezaboravne noći, odabere dve najpogodnije.

Te dve žene, dakle - crvenokosu Sonju, širokih bokova i raspomamljujućeg glasa, te kestenjasto-braonkastu Johanu bujnih grudi i vreloga daha - unajmio je sebi na čitav jedan dan i celu narednu noć od uvažene gospođe Eme Rek, te je pride, imajući u vidu neobičnost svoje molbe, smesta gospodarici kuće ponudio i značajan bonus, govoreći da je spreman da unapred u gotovini isplati punu dvonedeljnu najamninu.

Cela stvar, naravno, nije naišla ni na kakve prepreke, te su ga tako nakon lake jutarnje konzumacije dve za sve orne dame, shodno Šamuelovoj volji, čekale na recepciji kasine.

Nije mu, dakle, preostalo ništa drugo do da pozove kabriolet-kočije, da se njima odvezu do segedinskog letnjeg pristaništa, da na ceo dan i celu sledstvenu noć unajmi jedan ljupki promenadni brod, te da pripalivši holandsku cigaru lepo krene put juga, u pravcu grada Sente.

Zamaman plan mog čukundede, odnosno bolje reći dr Šamuela Tota, ne beše, dakle, drugo do da se slika sa dve vatrene žene u minuloj mu mladosti dragoj varošici na obali Tise, no ne makar kako (jer šta bi to onda bilo ono zamamno u celoj toj ideji, zar ne?), već on planiraše da dve krv zaviruće ženske osobe iz Segedina onako gole-golcate na estetičan, a ujedno i pažnje vredan "erotičan" način u nameštenim pozama kraj sebe postavi, dočim će ga dame čas u naručju grliti, čas po licu milovati, čas pak pod nogama mu leškariti, a sve vreme izazovno se osmehujući.

Saobrazno ovome Šamuel je još na recepciji kasine sastavio jedan telegram za g. R-a, senćanskog fotografa i izrađivača čestitki, sa kojim je u maločas pomenutoj minuloj mladosti stupio u istinski blisko, nikada još narušeno prijateljstvo, te je sledstveno tome, dakle, mogao da bude siguran u to da će gospodin R. bez daljnjeg taj neobičan nalog prihvatiti.

I nije se morao razočarati: g. R ih je tačno u dogovoreno vreme čekao na dogovorenom mestu, kod severnog doka senćanskog pristaništa, te tako oni i njega pokupiše i lepo, polagano, na drugu obalu reke prebrodiše.

Tamo je u najvećem mogućem redu i u najboljoj mogućoj atmosferi fotografisanje i obavljeno - dodajmo uz to: na izuzetnu radost i zadovoljstvo za sve raspoloživih dama, budući da su te segedinske gospođe zaista takve žene za koje su neobični zahtevi i retki zadaci predstavljali istinski izazov, te su one učinile sve kako bi tim očekivanjima i udovoljile.

Po svršetku fotografisanja, a nakon što su gospođe u Goldštajnovom parnom kupatilu uredile svoju toaletu, Šamuel je u najelitnijem restoranu - u Sali ogledala hotela "Princ Eugen" dostojno ugostio gospođu Sonju i gospođu Johanu (po portiru hotela doneo im je ogroman buket cveća) te se pak od njih čuvstveno - no mogli bismo reći i od čula - oprostio, pozvao kočije i odneo ih do pristaništa, kako bi ljupkim brodom još te večeri, dakle nešto pre isteka dogovorenog roka, one mogle da se vrate u njihovu crvenim tulipanima ukrašenu segedinsku palatu.

Šamuel je pak, odnosno sada bi već bilo pravilnije da ga ponovo pominjemo po njegovom pravom imenu, kao pokojnog čukundedu - dakle, D. Demeter je pak sebi za to veče iznajmio kraljevski apartman i do sledećeg jutra u hotelskom kazinu uspešno prokartao sav preostali novac, definitivno proćerdavši time svo do tada skupljeno bogatstvo porodice D.

Narednog dana, u žarko prepodne petnaestoga avgusta, g. R je po kuriru dostavio mom čukundedi savršeno uspele fotografije (prve erotske snimke u južnoj Mađarskoj!), a i onu pozdravnu dopisnicu, koju je u potpunosti na svoju ruku napravio, iskoristivši jedan pre "erotskih" fotografija uzgred snimljeni fotos, na kojem se još, dakle, obe dame mogu videti sa ljupkim šeširima, odevene od glave do pete.

Na ovu potonju je pak moj čukundeda, kome je otkako beše ustao neobjašnjivi, premda vrlo shvatljivi bol razdirao srce, brižljivo ispisanim rukopisom napisao jučerašnji datum i sledeći mali tekst:

"Ruke vam ljubi: dr Tot",

te je za poslednji groš poslao na adresu uvažene gospođe Eme Rek, koja je - a što je gotovo nepodnošljivo probadalo dušu D. Demetera - bila toliko lepa i ujedno toliko nepristupačna žena, da moj čukundeda za ceo svoj život nije mogao da je zaboravi.

No nije ni trebao još zadugo da je se seća - reče moj deda - pošto ni moj čukundeda nakon ovoga nije dugo poživeo: te zime je, zbog jedne nesreće, kada je do temelja izgorela senćanska gradska kuća, zajedno sa dvoje vatrogasaca koji su pokušali da spasu arhivske spise, smrt u plamenu snašla i D. Demetera.

Na kraju pak ovde treba ispričati još samo toliko da je osobenim hirom sudbine upravo moj čukundeda, pokojni D. Demeter bio onaj srećnik kojeg su na tada novootvorenom i do dana današnjeg funkcionalnom Srednjegradskom groblju kao prvog pokojnika na večni počinak položili, te on od tada tamo i počiva u miru, ako već nije vaskrsao. Amin.