Retuš 2002.
(Modificirajuće pismo)

Nisam prošli put pominjao da se reprodukcija pomenute fotografije nalazi u senćanskom Gradskom muzeju - istina, ne nalazi se uz rub staza za širu publiku, nego je malo više u dubini šume, na mestu gde se kustos odmara: pored stola Zoltana Valkaija. Naravno, nisam pominjao ni to kako se kraj drugog stola - sa mesta gde Atila Pejin sedi - pruža dobar pogled na nju. On je naveo u tvrdo ukoričenoj monografiji Sente ime jednog proizvođača razglednica, Jožefa Renera, koji se, kako on piše "nije bavio samo slikanjem portreta, nego i sa slikanjem grada, pa je tako najverovatnije on ovekovečio motive koji se nalaze na prvim slikovnim razglednicama grada."

Volim Bermudske trouglove grada (bilo bi dvosmisleno pisati crne rupe). Jedan od njih se nalazi između uredništva, jedne prodavnice bicikla i gradske biblioteke, koja je u fizičkom smislu bila prostranija, a u duhovnom smislu pak uža od ove. Takva su ova mesta, u kojima se zbog ljudskih koordinata, vreme relativizuje. Takva je soba za istraživanje u muzeju u nekim trenucima. I gle - može se uistinu jedna javna zbirka voleti zbog svojih ljudskih vrednosti. A možemo simpatisati i čuvare vrata. Na ovom mestu, na uglovima trougla, stoje (putem njegove razglednice prisutni) Rener, pa Valkai i Pejin (sebe sad kao posmatrača izostavljam, zarad dobijanja željene brojke): svaki od njih je zaslužen za proširenje gradskog duhovnog horizonta. Njih troje vode razgovor (ova priča opstoji pomalo u predgovoru, no bitan deo priče, odnosno zapleti ostaju nezabeleženi - pa sam prinuđen praviti neke beleške). Kao prvo, nastanak... Razglednica je poslata 1904. godine iz ruke dr Tota. U to vreme je fotograf grada već dve godine bio mrtav. Štampar Fekete (Schwarz), naravno, zbog žalosti, neće da prestane sa drukovanjem. A posle toga slede pak i ostala pitanja. Gde je parno kupatilo sa slike, u kojom je stanju most, koji je inače izostavljen iz perspektive, u kojoj je fazi izgradnja keja? Pa onda koja su ta lica na prednjem delu fotografije? Verovatno neizbežne figure grada. A da li je gospodin sa brkom istovetan sa dr Totom, koji je razglednicu poslao? Da li je dr Tot istovetna ličnost sa istoimenom profesorom gimnazije? Brkovi ga činiše sličnim. Da li je razglednica adresirana na Pančevo dokaz za bračnu prevaru? Ko li je primalac pošiljke? Ko su dame na snimku? Ona naspram nas da nije eventualno prelepa žena kapetana žandarmerije, Madarija (na izgovor njenog imena namiguju jedan na drugog ova dva stručna pisaca, kako je to i običaj među prijateljima kad neka suknja prolazi)? Dugo posle ove rasprave Valkai dodaje još jedno pitanje: a na šta se naslanjaju lestve? Koje lestve?

I premda godinama posmatram ovu sliku, tek sad, kad je posmatram iz neposredne blizine daju se otkriti lestve na deregliji - i stvarno, kao da se naslanjaju na nebo, iz drugog ugla na daleku obalu, ili na još dalji toranj crkve. Čini se da se neko i penje po njima, iako je, istina, ovaj detalj mnogo manje jasan negoli konture lestve.

U stvarnost figure koja se penje (ili se pak spušta) sumnjamo najviše zbog toga, jer je oko većih likova koji su u prednjem delu kompozicija uočljiv "prsten". I osvetljenje ovih figura drugačije je npr. od osvetljenja ribara koji dangube oko čamca na obali (možda i vodeni proletarijat ima svoju ulogu na sličici - tajna tema slike možda počiva u njihovim sujeverjima, ili pak u jednom novinskom članku iz tog vremena). Ove dve grupe ljudskih figura fotograf je samo namontirao na sliku, gospodin sa brkovima u društvu dve dame mogao je biti naslikan i u ateljeu, a grupu od četiri muškaraca je mogao da snimi na gradskom korzou, ili kako to Valkai zove, u "sunčevoj kasini". Nezavisno od toga, oni mogu biti i preduzetnici iz onog doba (trgovci žitom), ili Horovicevi, koji posmatraju Tisu koju zakupljuju. Šta bi tu i imale da traže gradske figure na drugoj obali, naspram grada, koja je i nakon sto godina - i dan-danas - nenastanjena, i koju je u to vreme prekrivalo blato, dok je sada na njoj izrasla gelerija-šuma puna sitnog drveća. Da ne pričamo o tome, kako bi u ono vreme samo čamcem bilo moguće preći reku, kako bi sa druge obale - uprkos poplavljenoj rivi (duboki tragovi se jasno vide u blatu) mogli da se dive panorami grada.

Vrlo je verovatno da se fotograf zbog budućeg uspeha razglednice rešio da tako smelo retušira sliku. Da je želeo da prikaže ne samo grad, nego i njegove stanovnike. Ali da bi smo se još više približili istini, umoljavam te da i ti u ruke uzmeš četkicu za retuš i sklapel, i - kako je to učinio i svetlopisac pre stotinu leta - odlučno ispravljaš i ti datu kompoziciju. U tu svrhu Možeš da koristiš bilo šta iz već datih činjenica, odnosno iz nečinjeničnih sugestija. Ja to prepuštam tvojoj odluci. Jedino te odlučno molim da lestvama i figuri koji se penje/spušta po njima, obavezno nađeš mesta, te da tvoj prvi "snimak" modifikuje ovaj ugrađeni elemenat brižljivo obrađenih kontura.