Dušan Gojkov: Opšta mesta

Opšte mesto No. 5:
A night in a life/(A day in a life)

Moja četvrta žena tiho masturbira, ležeći u krevetu. Pravim se da spavam, licem okrenut ka zidu.

Čuju se dva lagana, duboka uzdaha, malo tišine i potom, sve nežnije disanje u snu.

Ustajem, tiho, da je ne probudim. Odlazim u kupatilo. Svetlo zaboli u očima. Sedam na zaklopljenu klozetsku šolju, palim cigaretu, pepeo tresem u kantu za otpatke pred sobom, gledam u keramičke pločice.

Eto, kako čovek ponekad promaši u životu.

Penjem se, polako, stepeništem. U lift, koji vodi do redakcije književnog časopisa, smeštene na jednoj skoro - pa - pariskoj mansardi, može se ući samo s ključem. Ključ nemam. Zadihan, ali s televizijskim osmehom na licu, ulazim. Pozdravljam se: prvo najstariji, potom dama, koju ne poznajem. Onda rukovanje sa ostalima. Sedam na prilično klimavu stolicu, trudim se da mi se na licu ništa ne vidi, leva ruka, veo, više nije upotrebljiva, vadim lulu desnom, iz levog džepa, to je čitava akrobacija, ukoliko želite da se ne primeti da je tu nešto neprirodno... Vrlo je neugodno odgovarati na pitanja tipa "a kako tvoje srce", "a zašto ne ideš u kliniku", "a znam ja jednog lekara", "a mom stricu su isto tako rekli"... Sva pitanja te vrste počinju sa "a".

Pričamo o literaturi. A ja o tome ne znam ništa. Istina, živim od pisanja, ali o literaturi nemam pojma.

- Lazare, ti si neozbiljan čovek. Tebe ne zanima književnost. Neću sa tobom uopšte da pričam - kaže urednik, iznerviran mojom ignorancijom.

Jest. Može se ili živeti književnim životom, ili pisati. Ali, to je fraza. I izgovor. Naravno da nemam ni najblažu predstavu o tome šta se dešava u književnosti. Godinu dana sedeo sam u Igalu, zureći u pisaću mašinu, pišući, priznajem, jedan sasvim osrednji roman, koji moj "veliki ekskluzivni" izdavač, evo, već tri godine ne štampa; sledeću godinu potrošio sam pišući drugi, verovatno takođe nikakav, u kuhinji svog stana na Dorćolu; pa idući po bolnicama, lečeći se... Na Sajmu sam bio, jeste, prve večeri, prošetao. Tužan, jer nemam novaca za knjige koje bih voleo da kupim. Pa nisam ni gledao pomno.

- Zašto nisi prelistao najnoviji broj našeg časopisa, znao bi koji su pisci trenutno aktuelni - pita me urednik.

Ne znam. Nisam prelistao. Prelazimo na "kurtoazni razgovor". U mojoj zemlji to znači: raspravljamo o politici. Uskoro, to će postati arhetip, po kojem će nas prepoznavati, kao Britance po "lepom vremenu danas". A major topic. Danas, uostalom, i ima razloga da se razgovara o politici: i socijalisti i opozicija imaju zakazane mitinge za tri popodne.

U kanti za đubre zgužvani paketić cigareta, prazna kutija za mleko, novine, jedan ženski uložak, umotan u najlonsku kesicu. Preko zida, od štekera za veš mašinu, do kante za smeće - via Appia. Mravlji put.

Žuti. Vredni.

Ako odmaknem đubre od zida, makar samo centimetar, mravi će uskoro prestati da se tuda kreću. Cilj njihovog putešestvija u potrazi za... (Marcel Proust) biće izgubljen.

Opšte mesto: tako blizu, a tako daleko.

Ovako umrljana jajima, zgrada baš liči na "tradiciju našeg naroda". Koliko se ja sećam, postojala je još jedna redakcija u ovoj zemlji koju je narod gađao jajima i kamenjem, negde tamo marta 1941.

U liftu ''Politike'' svi ćute. Gledamo, ko u patos, ko u plafon... Osobito kreativni gledaju u sopstvene revere, traže dlačice, mrvice od kifli, mrlje od bureka...

Prolazim kroz radijski desk. Novinari najstarije i najveće informativne kuće na Balkanu u sopstvenoj redakciji slušaju tuđu radio stanicu, ako žele da budu informisani o onome što se dešava. Danas šetači predaju etiku. Mi sviramo u diple.

- Ko je maznuo miksetu iz Studija III?

- Nisam je valjda ja - pitam zapanjeno - izneo u koferu?

- Otkud znaš da je izneta u koferu?

- Ma, idi ti malo u materinu, znaš?

- Šalim se, nemoj odmah da se ljutiš...

- More, stalno se neko blesavo šali, dosta je meni i tih šala i svega ostalog. Nikome ta mikseta nije bila potrebna, osim meni. Mogao sam da je koristim u Dvojci kao mikrofonsku grupu. Dodatni filteri. Bolje da sam je i odneo kući, nego što su je ukrali. Uostalom, gde je bilo obezbeđenje?

- Čuvalo državu.

- E, jebeš takvu državu koju će oni da sačuvaju. Uostalom, i mikseta je bila nekakva državna imovina, ne?

- Pazi da te neko ne čuje.

- Jesam li rekao nešto što nije istina? Hajde, nemamo vremena. Hoću da završim ovu dramu, iako se najverovatnije neće ni emitovati. Gde je taj Prokofjev?

- Na M3.

- Nisi našao disk?

- Nisam.

- Daj da čujem.

- Ne piše brzina... Da probamo... Prebrzo, kako mi se čini.

- Naravno da je prebrzo. Sedam i po inča. Slušaj sad: pa ra raa ram, ta ra raa ram, ta rararara bum bum, ta rarara bum bum - ovde ulazi glas! - ta rirarira, rirarira, bambambambambambam - krešendo! - bam! I tu je sve otišlo u hol. I vokal i orkestar.

Ako sad odem u kuhinju, spremim sebi čaj, sigurno neću moći da zaspim do jutra. Opet, izgleda mi da neću zaspati ni ovako. Pada mi na pamet, nemam pojma zašto, moja prva žena - pokušao sam, bezuspešno, prošle nedelje, da stupim u kontakt s njom da bi mi vratila moja pisam, njena su već dugo uvezana u jedan poveći paket, čekaju da ih preuzme...

Kome uopšte trebaju moja pisma, iskreno govoreći, ne trebaju ni meni, zašto je onda zoveš, pita moja četvrta žena, nikad ti nju nisi preboleo, zapravo, još uvek si bolestan od nje, idi brate pa se leči...

Mislim se: dosta mi je raznih tretmana i lečenja, bar za ovu godinu...

- Vidiš? Uopšte nije bilo teško.

- To ti kažeš. Previše tražiš, Lazare. A i ne vidim razliku između četvrte i pete verzije. Za četvrtu si rekao da je očajna, za petu da je sjajna...

- Znaš, mali: i ne bi trebalo da vidiš razliku, nego da je čuješ. Ti sam, uostalom, tvrdiš da si najbolji tonac u gradu. Kako možeš da se buniš što sa pet dublova snimamo ključnu sekvencu drame? Čoveče, ovo je radiofonska umetnost, ne marketing...

- Šta, reklame su sranje?

- Nisu. Ali ih ja ne radim. OK. Pravimo pauzu do dva popodne. Ako izlaziš iz zgrade...

- Znam, ući ću kroz garažu.

- Slobodno uđi na glavni ulaz, niko te neće gađati jajima u dva.

- A studenti?

- Ma šta studenti. Nisam to uopšte hteo da kažem. Dakle, ako izlaziš iz zgrade, svrati do Tonskog arhiva i uzmi one trake što ih je Beba odvojila za mene.

- Šta je odvojila?

- Jedan Titov govor, 1968.

- Koj' će ti to?

- Videćeš.

Odlazim u kuhinju. Dok se voda za čaj greje, uključujem kompjuter. Već nakon tri otkucana reda:

- This Windows application has stopped responding to the system. Pres CTRL+ALT+DEL to restart your computer. You will lose any unsaved information in all applications.

No dobro. Ionako nisam pisao ništa značajno.

Autobus broj 23 čeka dok kolona studenata s pištaljkama, trubicama, zvečkama, dobošima, baterijskim lampama, transparentima, zastavama, prolazi ulicom Takovskom.

Stojim, desnom rukom obgrlivši šipku. Pokušavam da čitam specijalno izdanje "Demokratije" koje je raširio putnik ispred mene. Levom rukom, koju sam nezgodno ispružio, dodirujem nešto meko.

Desnu dojku jedne mlade devojke.

Neprijatno mi je, ali ruku ne mogu da pomerim. Nemam gde - uobičajeno u beogradskom javnom prevozu. Devojka okreće lice ka meni, osmehuje se, kao za sebe.

Autobus polazi, ali samo dvadesetak metara unapred. Vrh njene dojke dolazi tačno do jagodica mojih prstiju. Bradavica, sve čvršća i čvršća, nežno se tare o moju šaku. Pomeram ruku, malo, bradavica se ubrzo ponovo pojavljuje. Gledam njeno lice. Blago razmaknutih usana, diše duboko. Kroz trepavice, naziru se oči. Probe radi, kao slučajno, nežno pritiskam dojku.

Diše dublje.

Pritiskam jače.

Devojka ispušta uzdah, najsličniji cviljenju šteneta u snu.

Autobus polazi. Neprimetno se osvrćem: niko nas ne posmatra. Devojka se lagano okreće ka meni, sve dok joj druga dojka ne dođe do moje šake. I dalje me ne gleda. I ja izbegavam da otvoreno gledam u njeno lice. Pravim se da čitam novine preko ramena saputnika u autobusu.

Vodimo ljubav, ne gledajući se.

A onda autobus dođe do Sofijine stanice.

Čajnik pišti. Glasno. Brzo prilazim, sklanjam ga sa ringle - probudiće mi ženu. Samo mi još to fali. Budna nadžak baba u tri izjutra.

Ipak, u životu još uvek ima zadovoljstava: Sir Winston's Earl Grey, s malo mleka.

I tišina.

Dorćol je divan noću. Tih.

U prodavnici jedan penzioner gunđa protiv demonstranata - hteo je danas da ide kod lekara, ali zbog zakrčenja u saobraćaju nije mogao. Samo je izgubio vreme, čekajući prevoz.

Ne sećajući se više zbog čega sam uopšte ušao u radnju, kupujem jedan limun. Tek kad Sofija otvori vrata od stana, setim se: hleb.

- Zaboravio si hleb.

- Izgleda.

- Umreću od gladi.

- Dobro. Idem da ga kupim. Moram da žurim, treba da se vratim na posao pre dva sata. Hoćeš da uzmem još nešto?

Umotavam se u kućni kaput, napravljen od teške tajlandske svile, kupljen u nekim boljim vremenima. Sad sa rupama od cigareta, mrljama od čaja i vina, iskrzanim rukavima...

Sećam se kad je moja druga žena birala u radnji ovaj šlafrok. Trebaće ti, govorila je. Ja sam se samo osmehivao, znajući da ga nikad neću nositi. Greška. Nosim ga i danas.

Ona je, zapravo, zaslužna za skoro čitavu moju garderobu. Najbolji i najtrajniji džemperi, košulje, odela koja već godinama ne izlaze iz mode, neupadljive a fine kravate... sve je to ona birala. Jedino nikad nije mogla da me ubedi da odustanem od šešira. Šeširi mi očajno stoje, a i neuobičajeni su u tramvaju, ali meni ta vrsta pokrivala za glavu prija. Glup snobizam, govorila je. U francusku kapu se ne možeš kao čovek ispovraćati, odgovarao sam ja.

Čudno je to. Nekih ljudi više nema, a ti i dalje nosiš odevne predmete koje su oni izabrali i kupili za tebe. Gledaš u šolju iz koje se puši vruć čaj, koju je ona donela kad se uselila, u čajnik koji ti je poklonila za rođendan "Samo za Earl Grey", rekla je... Sad se u tom čajniku ekstrahuju i drugi čajevi, "sivog" nema uvek u dućanima.

Sofija je moja ljubavnica. Ona takođe ima nekoliko brakova, sklopljenih ofrlje, iza sebe. Konkretno, dva. Ja četiri. Ne pada joj na pamet da se razvodi od drugog muža, meni su se razvodi već smučili... Tako da se nalazimo u vreme moje pauze na poslu, dok je suprug u kancelariji.

Čudno je i to. Čisto seksualne veze lakše i sigurnije prerastaju u prijateljstvo od bračnih, nastalih iz ljubavi.

Sofija ima posebnu posteljinu za sebe i muža, posebnu za nas dvoje. Tako bar kaže.

Nisam ja blesav. Znam da jedan Myott čajnik ne znači ništa. Čaj iz njega jeste bolji, ali on je ipak samo uspomena.

Uspomene. Stvari, što podsećaju na zagrljaje s krajeva američkih filmova...

A toga, jednostavno, nema. Prva žena napustila me je još 1987. Jednostavno, jednog jutra nije bila u krevetu. Mom. Nisam ni primetio kad je izašla iz kuće. Posle sam je video samo na razvodu. Sporazumnom. I kad smo izašli iz suda, pripala mi je muka, od gladi, sav sam nešto ubeleo, pa me je odvela u restoran. "Da te nahranim poslednji put", kako je rekla. Stvarno se nikad više nismo videli. Čak ni slučajno, na ulici. Reče mi neko da je na početku rata emigrirala u Sloveniju.

Druga žena pojavila se skoro odmah. "Preuzela me je" kao što agencije "preuzimaju" glumice ili manekenke, potpuno menjajući njihov dotadašnji imidž. Brinula je o meni, mom zdravlju, mojoj karijeri, svemu. Čak me je i terala da čitam knjige koje su se njoj dopadale. Ništa nije moglo da se dogodi, a da ona u to ne bude upućena, ili da to nije odobrila. Razveli smo se 1990.

Avantura sa trećom: samo pet meseci pre venčanja, i dva meseca u braku, 1991. I previše.

Četvrta, evo, traje već petu godinu. I sahraniće nas, kako izgleda, u isti grob, jednog dana. A zašto, da te čovek pita... Niko ne zna. Ni ona, ni ja.

Uostalom, ko zna zašto je to dobro.

Miting sa Terazija prenose sve televizije, pa i naša. Četrdeset hiljada ljudi kliče predsedniku Republike, dok četvrt miliona njegovih protivnika duva u pištaljke, šetajući gradom u dugačkoj koloni. Govoreći okupljenim ljudima predsednik će tu kolonu nazvati "petom".

To je izraz iz Španskog rata. Pitanje je da li on uopšte zna šta "peta kolona" znači? Moj pokojni deda, isto se zvao Lazar, kao ja, bio je borac u Internacionalnoj brigadi. Tukao se za Madrid. On je znao. Znao je i neke druge stvari. Ali je umro.

Sve stare novine koje smo pronašli na spratu već smo, iscepane u male komadiće, pobacali kroz prozore demonstrantima što prolaze ispod. Onda smo pronašli orman, pun zapisnika sa sednica ukinutog Upravnog odbora... I to je, bez griže savesti, otišlo dole. Kao i redakcijske play liste. Uostalom, koga se to sve samo tiče? Od prvog decembra (dana Ujedinjenja u S.H.S.) ionako smo muzički radio, bez govornih emisija, sa dvominutnim benignim vestima.

Stojim na simsu šesnaestog sprata, mašem demonstrantima, iako nemam iluziju da me vide u ovom mraku. Svejedno, prija mi. A imam strah od visine.

Neko pita tonca "Gde ti je urednik", on odgovara "Vani, defenestriran".

Najlepše je što za Sofiju niko ne zna. Čitav grad - uključujući i moju ženu, i kolege sa posla, sumnja na jednu mladu devojku iz spoljnopolitičke. Njoj to, kako izgleda, ne smeta - zaista se ponaša kao moja "oficijelna" ljubavnica - sa mnom je na svim mestima gde mi je ženska pratnja potrebna, kad god bi mogla zasmetati, izblenduje se... I sa mojom zakonitom suprugom uspostavila je prijateljski odnos... Ponekad mislim da je ona zapravo samo lik iz Kunderinog romana... Trivijalno. Onda je pogledam, malo bolje, i vidim da to nema veze. Ipak, pitam se?

U osnovnoj školi imao sam utisak da je za vreme nemačke okupacije Beograd bio mrtav grad. Da ljudi jednostavno nisu živeli. Da su se samo krili po stanovima, podrumima, razmišljali šta će jesti sutra, plašili se bombardovanja i čekali Sovjete i partizane da ih oslobode.

Nisam mogao da pretpostavim da bi, u okupiranom gradu, neko mogao imati tako bizarne i banalne probleme kao što su moji - sa zdravljem, alkoholom, literaturom, ženama, pravim i lažnim ljubavnicama...

Uostalom, realno gledano, ma kako to sad delovalo, moj život mogao bi biti još gori.

U restoranu, uz kafu sa šlagom, slušam belgijskog novinara kako, potpomognut lozovačom, deklamuje u čast demonstracija opozicije. Ranije su dolazili da nam pričaju o tome kako smo poslednja fašistička zemlja u svetu, danas se oduševljavaju našom "borbom za demokratiju". Kao da smo nekakva dekorativna Karpatija iz američkih filmova tridesetih, on govori o svom iznenađenju što smo, eto, uopšte počeli da se demokratizujemo. Da se civilizujemo. Kažem mu da mi je drago što je došao da se svojim očima uveri u to da i mi kakimo na istu rupicu kao i Belgijanci, Amerikanci i Rusi.

- Ne razumem? - gleda me pažljivo.

- Verovatno zbog mog naglaska. Aksan slav.

Na povratku kući, taksista, zaustavljen zbog kolone predsednikovih pristalica, bez reči otvara prozor, vadi pištaljku i zviždi. Spuštam prozor sa desne strane, vadim i ja svoju pištaljku iz džepa.

Pištimo.

Ljudi što prolaze ni ne osvrću se. Milicionar nas umorno gleda.

Drugi Dnevnik obaveštava da je na mitingu podrške predsedniku bilo više od pola miliona ljudi. Svaka čast.

Moja žena sedi u sobi i svađa se s televizorom.

Izlazim na terasu, da popušim lulu. Prolaze kola Hitne pomoći. Sirena zavija.

Pred zoru vratim se u krevet, zaspim. I sanjam javno vešanje. Kao, vešaju mene. A ja to sve gledam iz gomile. U isto vreme vidim i sebe, dok mi navlače omču, i masu, kako uživa u tom prizoru.

Probudim se.

Napolju pada sneg.

Bamidbar

U pustinji je noć i hladno je. Lazar i mali, bronzani čovek stoje na brdašcu i posmatraju: Jerusalim.

Sinagoga u plamenu. Saracenske glave na kolju. Vrisak, i ljudski i konjski. Krstaši jure ulicama...

- Ovo se dešava hiljadu godina od tvog vremena, Lazare. Idemo dalje.

Na londonskom aerodromu jedan usukani gospodin sa kišobranom u ruci i halbcilindrom na glavi maše komadom hartije:

- Ovo je mir u našem dobu!

Buonaroti se budi. Trepće. U drugoj sobi vidi se veliki komad mermera, nenačet.

- Nije dosta? Idemo dalje.

Ahilej, nagnut nad mrtvo telo u prašini, provlači remen kroz Hektorove nožne tetive, spaja ga s rudom bornih kola, uzima uzde i bič u ruku...

Fridrih pruža šolju čaja Kozimi. Ona ubacuje grumenčić šećera.

- Gospodin Vagner će nam se pridružiti?

- Tek za ručak. Hoćete da prošetamo?

Vini Pu hoda kroz šumu. Praslin posrće iza njega.

- Smeta ti suvo lišće? Hoćeš da ti odrecitujem jednu pesmicu o suvom lišću?

- A šta ako naletimo na Slongega?

Hugo Prat, Milo Manara, Korto Malteze, jedan ruski oficir - možda Volkov, i Vava Petković penju se venecijanskim stepeništem. Prilaze Vratima.

Miroslav Krleža diže pogled sa šalice kave. Marko Ristić pita: "Jel' ti loše?"

U Zaher kafe ulaze na velikom, zelenkastom, neosedlanom konju, sedeći jedan iza drugog, Vuk Isakovič, Branislav Nušić i Ljubomir Micić. Konj ruši mermerni astal s naslaganim tortama. Isakovič vitla sabljom. Mister Vu San Pei gleda i smeje se: - Jesam li Vam rekao?

Trideset devet pravednika sedi u ekspres restoranu. Piju kakao.

Francuski sportisti prolaze ispod Hitlerove lože. Dižu desnu ruku: olimpijski pozdrav. Masa frenetično aplaudira: Horst Wessel Lied.

Policajac udara motkom u lice tajlandskog profesora muzike. Ovaj pada na asfalt, krvari.

M'hvau diže keramičku čašu:

- Neka nam je srećna setva!

Devojka leži u brazdi. M'hvau posipa vino po njenom okrvavljenom telu.

- Da li si dovoljno video?

- Ne razumem ništa.

- Lazare, niko ne razume ništa. U tome i jeste stvar. To sam i hteo da ti pokažem.

- Ipak...

- Nema ipak. Ja ne razumem, ti ne razumeš, niko ne razume. Veruj mi, nije ni bitno.

- Misliš?

- Da, Lazare. Suštine nema, ma šta mislila ona lisica. Vremena nema. Prostora nema. Bojim se da ti slede reči. To je jedino što ostaje. Možda ćeš se u rečima snaći.

- Ni to ne razumem.

- Nije ni važno.