Ceduljice, krila

Draginja Ramadanski
Bogaraš II

[Emeše Rajšli: Saša]

DONJE RUBLJE. Baba Angelina je rešila da mi sašije gaćice. Od roze satena. Nikada neću zaboraviti koliki je značaj pridavala tome. Tada su na selu muški i ženski donji veš šile krojačice, za svaku mušteriju posebno, po meri. Krenule smo kroz polja kod najbolje krojačice u ataru. Držala me je čvrsto svojom velikom koščatom rukom i pričala o svom bratu, o deci koja nam uskoro stižu iz Amerike. Treba da ostavim dobar utisak na njih. Krojačica mi je uzela meru oko struka i od struka do dole, pri čemu sam se ja prvo isprsila i uvukla stomak, a potom, raširivši noge i zaustavivši disanje, osetila hladnoću metalnog naprstka. Gaćice su bile nabrane i preduboke, tako da mi se uvek nešto motalo između nogu.
KAPIJE. Dvorište je imalo tri niske kapijice, meni do brade, koje su bile, kao i cela ograda, od tankih letvica. Mogla sam da biram na koju stranu sveta da se otisnem. Odugovlačila sam sa odlukom. Na dasci uglavljenoj u debelo uže volela sam da letim visoko u krošnju duda. Ili da sedim na njoj, opuštenih nogu, i premišljam se. Pored stražare kloparaju i zvižde putnički i teretni vozovi, golubovi se prevrću po nebu. Jedna vrata izlaze na puteljak što vodi u bakalnicu sa mnogo majušnih fijoka i velikom metalnom kasom. Druga gledaju na samu prugu, koja ne predstavlja opasnost već prečicu između dve komšijske kuće. Samo što na vratancima preko puta stoji dečak, a ne devojčica. Zove se Mišika... Treća vratanca su najtajanstvenija i najzabačenija. Vode u žitna polja! Nakon doručka (bela kafa od cikorije s koricom hleba) na mene bi svi zaboravili.
NOĆ. Pranje nogu pred spavanje. Čaša od debelog stakla, sa ugraviranim psićem, koja služi za pranje zuba. U potpunoj i mračnoj tišini uvek se nađe neki usamljeni komarac, koji se žali, svima, na sve. U sobi miriše na preterani, ustajali red. Danju ne smem da ulazim ovamo, da ne bih nešto poremetila.
MEDA & COMPANY. Na komodi sedi ogroman plišani meda. Na sebi ima roza kombinezon i damski nakit: naušnice i ogrlicu. Veštačke ptice drečavih boja okačene su na luster i zavese. Ima tu i purpurnih i zelenih papagaja, prugastih kolibrija, kao limun žutih kanarinaca, jedan roza flamingo.
MIŠIKINA PRIČA. Opet je bila ona devojčica sa spojenim obrvama od preko puta. Mama ju je ponudila pečenom bundevom, a ja sam joj pokazao zečeve. Maćiku sam sakrio, pošto je sav u plikovima od buva. Kada prezdravi, i njega ću joj pokazati. Bilo me je sramota kada su nas mama i tetka Angelina povele u redovni obilazak nužnika. Njih dve se takmiče u tome. No, Miši, koji je lepši? Ja sam rekao da su podjednako lepi, mada ne mislim tako. Njihov nužnik ima drvenu rezu spolja i metalnu kukicu iznutra. Oni ne moraju da kucaju. Kod nas, ako je zauzeto, onaj unutra mora da kaže „hop”. U jednom nužniku je staklena pepeljara a u drugom saksija sa cvećem. Mi koristimo mađarske novine, a oni srpske. To je sva razlika.
Zviždukavi čika Rada je rekao da njemu niko ne može da se posere na nos, jer on otvori usta i sve proguta. Istina je da prelepo zviždi dok ide prugom i udara štanglom u šine, još izdaleka se čuje kad dolazi. Jednom je tetka Angelina došla da se svađa, jer je čula kako u staničkoj ostavi, gde moja mama radi kao spremačica, neko uzdiše i šapuće „Rado bácsi“. Čika Rada je tvrdio je da ta ženska osoba govorila „Branko bácsi“. Znači, to nije bio on.
PISMO. Deda i baba sede na divanu, čitajući prispeli telegram po stoti put. Stižu nam gosti? Iz Amerike?! Pa da, i meda i ptice, sve je ovde američko. Jedna ima osam, druga šest, treća četiri godine. Dečak je još sasvim mali. Radi se o deci baba Angelininog brata, koji je sveštenik u Čikagu i čija žena Ruskinja se izenada razbolela. Dolaze ovamo da se školuju. Čekali smo ih od samog jutra. Deda je kao po dužnosti odlazio pred svaki voz, baba Angelina i ja skakale smo u stav mirno, držeći se za ruke. Ali gosti su stigli kad je sunce već zalazilo.


[Sibelan Forester: Prvo, drugo i treće Anastasijino pismo]