Ištvan Besedeš: Sardinija ili Facies hippocratica – Magični nihilizam
1. besmislica u kojoj je potonulo stotinu sardina

Lokalitet: Na slobodnom obodu zatvorskog ostrva. Dve žene, u pocepanoj haljini teturaju se po opločju lukobrana. Njihova idiotska deca ih slede u stopu.

MARUŠKA: Barem nećemo umreti od gladi, preživećemo na smetlištu kazamata.

MAGDUŠKA: Otkako je izgrađen, neprestano gladujemo. Pa, zar je po tebi u redu što moramo da živimo od njihovih otpadaka. Zar se ne sećaš šta se nalazilo na mestu ovih zgrada?

MARUŠKA: Stalno si nezadovoljna. Ovde nikada ničega nije ni bilo. Oduvek su bednici nastanjivali ovo ostrvo. I kakvo-takvo držanje imamo samo otkako su nam zatvorenici komšije, pa smo kobajagi posebni u odnosu na njih.

MAGDUŠKA: I koliko smo mršaviji. Reci mi, tebi ne smeta to što mi, slobodni i neosuđivani stanovnici ovog ostrva hodamo naokolo upalih stomaka, obučeni u bedne prnje i preturamo po smeću naših nezvanih gostiju, dok su oni iza rešetaka stasiti i dobro uhranjeni. Kakav je to život koji se nastanio na prljavštini zločina?

MARUŠKA: Ipak si ostala ovde, iako bi te led na moru izdržao.

MAGDUŠKA: Naravno, da bi me izdržao, ali ne mogu da napustim svoje korene.

MARUŠKA: Ovde sve istruli…i celer i špargla i repa… Ja bih, bogami, otišla, samo sam već stara i spora, ne bih dospela do obale pre topljenja leda.

MAGDUŠKA: Dok, u stvari, i nije tako daleko. Vidiš kako je luka osvetljena. Kao da su je zapalili.

Ne primećuju da se iza njihovih leđa pojavljuje NEPOZNATI. Raširenih ruku, moglo bi se pomisliti da uživa u ledenom vetru, da mu, kojim slučajem nisu širom otvorena usta. U crnoj je mornaričkoj uniformi, valjda su mu i oči sklopljene, korača poput mesečara.

MARUŠKA: Opa, najzad jedna konzerva!

MAGDUŠKA: A koje je vrste?

MARUŠKA Čekaj da vidim, etiketa je već izbledela. Evo je! Liverforbill.

MAGDUŠKA: Ta je ukusna, čak i kada je malo presna. A i bolja je od korenja. Iako, ni korenje nije za bacanje sa malo svinjskog mesa. Ja, ipak, više volim eye-for-justine. U njoj se obično nalaze ogromne kuglice kavijara. Velike su poput oka.

MARUŠKA: I nije ni tako stara. Samo pet godina. (Svojoj dečurliji) Pa, hajdete!

MAGDUŠKA: A vi ćete sada da mezetite. Meni je već strašno dosadilo meso. Ovo ostrvo je prepuno tih plehanih kutija. Ne razumem ove zatvorenike, zašto baš ove konzerve bacaju preko ograde. Bolje da bacaju kompote od ananasa.

MARUŠKA: ( U izlasku, sa konzervu motrećom, sline lučećom dečurlijom, koja je prati u stopu ) Mislim da to rade iz sujeverja. Ti si mlada, verovatno se ni ne sećaš da je bio ovde jedan politički zatvorenik koji je do svog oslobođenja sakupio toliko konzervi da je krenuvši kući napunio potpuno s njima postavu svog kaputa. To mu je i došlo glave. Izgledao je kao vitez s pancirom i težio je barem sto pedeset kila. Pa je led pukao pod njim kada je bio na otvorenom moru.

MAGDUŠKA: (U sebi, pri čemu izlazi na suprotnom kraju, tragajući pogledom po zemlji) Zašto je išao na tanak led.

Par idiota se zaboravlja i ostaje.