Ištvan Besedeš: Sardinija ili Facies hippocratica – Magični nihilizam
4. Besmislica u znaku umetnosti novog vremena

Mesto odvijanja radnje: društveni deo zatvora. Ponavlja se muzički motiv 01. Hor kitova ovoga puta smenjuje gotovo potpuno neartikulisano arlaukanje/pesma, hor onih kojima su nokti počupani. U visini su dva kreveta. U njima su dva oficira.

DŽONIDEPO: Dakle, imate li neku zamisao u vezi toga kako da doteramo naš mali kazamat?

KATANDŽIJA: Pa mislim da bi trebali da istaknemo nekoliko barjaka…

DŽONIDEPO: Samo toliko? Sine, ako sam dobro obavešten vi ste se spremali za teatarski poziv, bez obzira što ste ovde završili.

KATANDŽIJA: I tepih stazu po putu kojim će predsednik da prolazi…

DŽONIDEPO: Trebaju nam iznenađenja, mladi prijatelju. Došla su nova vremena. Predsednika moramo po svaku cenu da ubedimo u neophodnost našeg poziva. Ovi ludi liberali bi oslobodili sve osuđenike, izuzev onih koji su tu zbog utaje poreza. Gde je sada dobro staro nabijanje na kolac, idealna nežnost, kult srca kraj kojeg se provlači kolac. Nije svejedno šta će predsednik da izvuče iz rukava. U datom slučaju, čega ćemo mi da se prihvatimo…

KATANDŽIJA: Ukoliko ovi sadašnji i odu, treba malo vremena gospodine zapovedniče i doći će novajlije. To se već događalo…

DŽONIDEPO: Ne možemo da sedimo skrštenih ruku. Ništa ne smemo da prepustimo slučaju. Voleo bih kada bi već sam prizor učinio nedvosmislenim prosvetiteljski karakter našeg posla. Želim lampione, neka sijaju ovde zatvorenici kao da sreća isijava iz njih kada se pojavi predsednik. Prizor treba da pobuđuje osećaj da bi nerado napustili ostrvo. Da je ovo ostrvo sreće. Zato što je za sreću potreban red. A red preobražava i samu umetnost, stoga i umetnost mora to da projektuje.

KATANDŽIJA: Mogli bi da nabavimo projektor.

DŽONIDEPO: Fantastično, a time bismo uspeli da unesemo i spoljašnji svet. Vekovi Gulaga i logora. Krv i multimedijalnost. Gnoj i multipleks. Prinudni rad gradi puteve, rezbari nameštaj, unapređuje tehnologiju. Prizor iskopanih očiju jezdi po optičkom kablu. Hoću da čujem ideje, smele ideje! Želim zatvorsko delo koje će vekovima da bude značajno. O prevaspitanju stotine hiljada grešnika. Zar ne razumete da je to poslednja prilika? Moguće je, nažalost, da ste sve već promašili. I ne možete da predložite ništa na šta ja neću izbaciti jači adut, da nije dovoljno žestoko i surovo.

KATANDŽIJA: Naučićemo ih da pevaju pesme. O živopisnim prizorima iz porodične svakodnevnice zatvora.

DŽONIDEPO: To je dobro. Pesma koja se zaori u neobičnim situacijama tera na razmišljanje. Mogli bi da pevaju na kiblama u ćelijama. Hoću izložbu portreta zatvorenika koji vrše veliku nuždu… Hoću izbuljene i ponosne oči! I kontinuiranu probu koja traje i danju i noću. Da li ste razumeli?! Hoćete li da odradite posao ili da zovem drugog reditelja? Poznajem jednoga kome je ova tema stalna opsesija.

Ovde može da počne projekcija, prikaz Opstipacione galerije kao svojevrsne vizuelne kulise, koja katkad, naravno, može da pauzira, npr. zarad potrebnih zamračenja, drugih projekcija, prenosa. U nizu portreta se, pored glumačkih, javljaju i oni javnih delatnika, istorijskih ličnosti u „naprežućem se” stanju, te „naprežući se” detalji njihovih portreta.