Dušan Gojkov: Grand hotel

Šećer

U restoran je ušla jedna veoma visoka žena sa natapiranom i nalakiranom frizurom.

Lazarev Prijatelj je otpio gutljaj kafe, dodao još kašičicu šećera - šestu, koliko je Lazar uspeo da prebroji - i mešajući kafu rekao:

- Lak za kosu je proizvod ljudskog otuđenja. Njega koriste žene koje ni ne pomišljaju da će ih neko pomilovati po kosi.

Nedelja popodne

Sparno je. Prozor je otvoren. Spolja dolaze toplota, mirisi i buka. Susedi sa sprata ispod pripremaju kari. Iz neodređenog pravca čuje se francuska šansona. Jedna ista ploča meseacima. Na sredini preskače, pa nevidljiva ruka ponekad gurne gramofonsku iglu koji milimetar dalje. Neko gleda televiziju. Spiker kaže da se popodne očekuju pljuskovi, možda čak i malo grada. Sve u svemu, lepo vreme. Samo sparno. Lazar prilazi prozoru. Pod u njegovoj sobi je o trulih dasaka koje krckaju i sablasno se klate kad staneš na njih. Hoda polako. Svaku dasku prvo opipa prstima pre nego što stane svom težinom. Kao onomad u močvari, kad su išli u lov na patke, kod Veneta, a nisu imali novca da iznajme čamac ili bar plate vodiča. Sa prozora se vide krovovi stambenih zgrada, dimnjaci neke fabrike, sivo nebo (neko reče kao boja televizijskog ekrana postavljenog na pogrešnu frekvenciju). Ako se nagne, Lazar vidi ulicu, na ulici automobile, parking satove, kontejnere za smeće, jedno crveno sanduče za poštu i ponekog čoveka.

Ecce Devs fortior me, qvi veniens dominabitvr michi

Čitavo selo je, i pored strahovite vrućine bilo okupljeno oko spomenika Revoluciji. Muškarci su igrali balote i triktrak u bašti kantine, žene su nešto šaptale, pokazivale, smejale se pokrivajući usta rukom, deca su trčala levo - desno, umazana voćem. Lazar je sedeo na verandi Casina de la Silva u stolici za ljuljanje, pio topao Anis del Mono sa šećernom trskom, bezvoljno terao muve i gledao preko malog trga na vulkan u daljini, vrha prekrivenog snegom: Quauhnahuac. Lekar i pijani bivši britanski konzul otišli su još pre dva sata, noseći rekete za tenis. Znači, očekuje se jedno dosadno popodne.

Odjednom, iza ugla, pojavio se Jovan, raščupan i u krpama, kao i obično, i uzviknuo:

- Ego vox clamantis in deserto - parate viam Domini qui est per omnia saecula benedictus!

Sve se utišalo, čule su se samo muve, kako zuje. Trg je netremice gledao u smeru koji je pokazivala Jovanova ruka. Odande se najzad dovukao mali, rundavi pas, isplaženog jezika. Lazar je uzdahnuo, pogledao u svoje piće i rekao, više za sebe:

- Eh, kad bi bar bilo malo leda...

Prolog

Sunce je zašlo. Lazar zakopčava poslednje dugme na prsluku, pred ogledalom proverava čvor na kravati i poštapajući se, polako ide ka Al Aktaru - malom baru u Sulejman-Pašinoj ulici. Vrućina pritiska i u mraku. Lazar sedi za svojim stolom u uglu, sa čašicom araka od mastike - koji pije jer ga podseća na uzo, i tankom indijskom cigarom među zubima. Manžete od kaučuka mu, kao i obično, smetaju, i on ih u pomrčini neprimetno otkopčava. U restoran svako veče dolaze studenti, lučki radnici, berberin od preko puta - turski špijun, inače, i penzionisani policijski komesar - kabalista. Sede, ćute, čekaju. Da se nešto desi.

- Garçon, kam wahéd... i donesite mi još jednu...

Poginuo je glupo, u jednom nepotrebnom dvoboju.

Ubio ga je neki natporučnik Koen iz Čeških Buđejovica, sin rabina, koji je prešao u katoličanstvo i prijavio se u vojsku da ga roditelji ne bi oženili.