Đorđe Pisarev-Andraš Bakoš: Iza Velikog Grada

Iza Velikog Grada
Đorđe Pisarev

Ali, bio sam svestan, moglo bi se reći da je i sam život jedna glupa igra. Pogotovo kada imaš obaveza, a ti sediš i evociraš uspomene! Pa šta je, šta hoćeš idiote; nije valjda da si, već, pao na te grane da pišeš memoare! Nastavi samo tako, ode ti honorar, a onda ćeš sedeti pod krošnjom oraha, u prijatnoj hladovini, ali kao poslednji bedni: nema hladnog piva, nema dobre muzike... Treba dakle baciti se na posao - pare su mi nužne! Uostalom, nemam nameru da pišem neko sentimentalno sranje u šta će se izroditi sve ovo pisanije, neminovno, ukoliko sebi dozvolim da mi misli opet odlutaju.

Dakle, hitro pomeram ruku, trzaj mišem, sa monitora se gubi mrak i više prema meni ne lete obojeni, talasasti prozori. Samo svetlo sivilo i započeti tekst. Čitam. Dobro sam ja to počeo, ali sa suviše action, treba to malo preusmeriti. Ubacujem rečenicu: "Vraćam naočare u kutiju, više devojku ne vidim, i krećem prema Tvrđavi, razmišljajući usput...".

Dobro, to je dovoljna spona. Sada mogu da zamislim junaka kako odsutno hoda prljavim ulicama i predaje se mislima. Da, sada ćemo njega ostaviti da mašta, bar ću za to pare dobiti - to već nije gubljenje vremena! Dakle:

"Nemojte mi samo reći da vi nemate, odmah do vrata, u komšiluku, neku stariju ženu za koju, čim je vidite, pomislite 'jadna, tako stara a tako sama'! Nemojte mi samo reći da vam se nije desilo da odete u bioskom, a da tamo ne vidite bar jednog mladića koji sedi sam, grickajući kokice i ne dižući glavu sve dok se svetlo ne ugasi (obično oni uđu što kasnije, da izbegnu upravo taj period dok je svetlo još upaljeno i dok su izloženi pogledima). Nemojte mi samo reći da niste primetili onog 'vašeg' usamljenog šetača: viđate ga, zapravo, u svako predvečerje, već godinama, hoda brzo, možda želeći da ostavi utisak kako žuri Negde, sa određenim ciljem, ali vi znate - šeta on tako godinama, uvek sam i uvek istom maršutom, a još nikada niste izmenili niti jednu reč. A da li prepoznajete ovu tipičnu sliku: uletite u prodavnicu da pokupitehleb i mleko, na brzinu, jer vas čeka toliko obaveza i susreta, zato što stalno kasnite ne uspevajući uvek da ispunite svu silinu obaveza koje ste preuzeli, a tamo neko ispred vas kupuje ne zna ni sam šta, ali brblja li brblja, ispitujući prodavca o ko zna kakvim stvarima, koje veze nemaju sa stvarnošću? Napad logoreje u zlo doaba koji morate opravdati jer nikada ne znate šta mu je predhodilo: možda jadnik (ili jadnica) nije progovorio ni reči od predhodnog dana jer nije imao s kime?! Nemojte mi samo reći da VI niste imali večeri kada ste sedeli samo, navodno dokoni i sretni što nemate obaveza i što je slobodno veče pred vama, a onda... Uzimate knjigu i čitate pola sata, sve dok ne shvatite da ni reč niste uhvatili, zapamtili, osetili; uključite televizor i blejite u svetlucavi ekran, sve dok vam ne postaje jasno da slike nemušto prolaze kroz vas, ne ostavljajući traga tazuemevanja; besmisleno je sve što pokušavate jer vama je bio potreban glas bliske osobe, dodir, možda i samo svest da je Neko tu, pored Vas... Neko, poput one devojke u žutom, najlepše devojke u srcu grada..."

Hej, skačem od stola, ostavljam plohu monitora na miru, to je savšeni plan ("ne treba nikome, to je moj savršeni plan") koji će spojiti nesretni početak sa ovim post-pisanjem bez cilja. Usamljeni koji traga za drugom, paralelnom istorijom, ne samo grada, nego i ljudi. Zamišljam: sam je i pust, sa nemogućnošću da ostvari bilo kakvu komunikaciju. Jesam li izrod, posebna luda zverka? Ne, razmišljaće moj junak dalje, sigurno da postoji još individua u ovom. ili nekom "drugom" Gradu, koji su sposobni da ga razumeju i osete. Na primer, zamisliće da postoji grad iza velikog grada! (To je moguće, zašto da ne? Kada, na primer, uzmete razglednicu i pogledate vidljive delove zgarada koje su na njoj, zar nije moguće da je onaj tamo vidljivi zabatsamo to, zabat i ništa više? Da on zapravo i nije deo kuće, jer je dovoljan sam sebi? Ima ga taman toliko koliko se vidi - ono što se ne vidi, ne postoji. Trebalo bi otkriti takve delove mog grada, i strpati ih u ovu jebenu priču...

Nije loše, mislio sam, možda se ponovo treba baciti na ispitivanje i istraživanje - poslednji istraživač starog milenijuma: na arheološkim ostacima savršenih gradova dvadesetog veka dati se u potragu za slojevima ispod, ili iznad, kako već ispadne. Gasim računar, izlazim; odjednom shvatam da se nalazim u gustoj, hladnoj magli. Pravim nekoliko opreznih koraka napred. Stajem, zapanjen; preda mnom je ogromna tamno-zelena drvena kutija i ja shvatam da je to kontejner iz mog sna. Nemoguće, mislim, a u treptaju oka hvatam kako u maglu zamiče jedan mršavi muškarac u dobu oko pedeset godina, zdruzganog lica, u tamno-sivom kaputu, čije cipele tiho odzvanjaju po pločniku. S njim, pod ruku, iščezava i jedna cura u žutom, dugih preplanuli nogu... Podižem poklopac smrdljivog kontejnera...

Znam da izgleda nemoguće, ali kontejner nije imao dno: u mraku sam, umesto poda, nazirao stemenice koje se gube negde pod zemljom. Nikad nisam bio previše hrabar, ali ni kukavica; poskočio sam, uhvati rub veliko kontejnera, podigao sam, jedva, slabšnim mišićima, i prevalio unutra. Dohvatio sam se prvoh stepenika, kresnuo "zipo" i počeo da se spuštam stepeništem, u tunel, koji se vukao negde preama srcu grada i tvrđavi...