Katalin Ladik: Iz Travnatog kaveza

 

Mrav

 

Izvaljena jela: delom u nebu

delom - uronjena u more.

Težište joj je kap smole,

sveži, jutarnji zapah bola,

još nesparušena, tečna zvezda.

Zvezda što smolotoči

kao glatki drveni glagol?

Od korena, mravljom stazom,

dovijugava, u srce sjaja.

Klimavi oslonac: ka gornjoj dubini,

ka donjoj visini.

Dugi jantarni uzdah

ponad urvine, lebdi.

To je žiža - ni manje ni više.

Glagol koji sapinje mrava.

I kameni se u delo.