Dušan Gojkov: Album fotografija

Schnee
Germanske zemlje

U Minhenu sneg. Autobus od aerodroma vozi polagano, oprezno, po potpuno očišćenom autoputu.

Čekaonica železničke stanice. Grupa dece, lepe, vesele, preplanule, što dolazi s skijanja; desetak narkomana; japanski turisti. Najglasniji jugoslovenski emigranti. Psuju jedni drugima majku srpsku/hrvatsku/koznakakvu. Ipak, piju zajedno.

Kasnim na poslednji voz do Fisena, gde me čeka posao, i trupkam nogama ispred zaključane stanice u Kaufberenu, visoko u Alpima. Sedamnaest ispod nule. Do ujutru.

Pred zoru, pronalaze me policajci i smeštaju u jedinu toplu prostoriju koju imaju - u zatvorsku ćeliju.

Sad mogu da se hvalim kako sam bio po nemačkim zatvorima.

Wiesbauer, kuća na obali gorskog jezera. Kroz prozor vidim Cugšpic i sav venac planina, nekako čudno reckast, prekriven snegom.

U radnoj sobi pisaća mašina, gomila papira. Dobra vila?

Fasching. Čovek, koji uz pratnju harmonikaša svira na dve kašike. Niko nikome ne plaća piće, čak ni mladići svojim devojkama, ni muževi svojim ženama.

Proslava Armenijeve - ili Hermanove pobede, kako Armenija ovde zovu - u Teutoburškoj šumi. Mi smo to uvek kao izdaju tumačili. Siroti Kvintilije Var.

Demonstracije egejskih Makedonaca u Solunu. Povlačenje JNA iz Republike Makedonije.

Dugo ležim u sobi, osvetljenoj samo skalom pozajmljenog radio aparata. Povremeno se mešaju stanice, tako da umesto Radio Beograda čujem Prag, Pariz, nekog Arapina kako dugo i otegnuto peva...

Pada sneg, već nedeljama.

Kontakti sa Srbima u Minhenu pokazuju da divide et impera, teza koja se potura već izvesno vreme, ima dosta uspeha. Jedan, na prvi pogled sasvim ozbiljan čovek pokvario mi je prilično pristojnu večeru pričajući o međunarodnoj kominternovsko - vatikansko - masonsko - velikonemačko - genocidnoj zaveri protiv Srba.

Dani boje sepije.

"Don Đovani" u Operi. Nakon toga, večera u "autentičnom bavarskom restoranu". Krupna devojka s lepim osmehom. Tetovirana ruža na levoj dojci - dubok dekolte omogućava dobar pogled na crtež.

Docnije se ispostavlja da je iz Zagorja: Začretje, Sveti Križ.

Svi zidovi u restoranu prekriveni ukrasnim tanjirima. Izuzetak je zid na kojem visi raspelo i slika lokalnog fudbalskog tima. Na polici iznad Stammtischa kolekcija krigli. Na jednoj, staklenoj, grb Crvene Zvezde.

Progonstvo? Grčka je bila blizu. Dom. Linija manjeg otpora? No, dobro. I spavačeva udica hvata ribu.

Civilizacija počinje onog trenutka kad su ljudi pokušali da svoju hranu učine ukusnijom.

Začin, kao nosilac napretka?

Narod, koji ima velike filosofe, umetnike, ratnike i diplomate - i tako bezukusnu hranu. Začuđujuće.

Schweinenbrate, Schlachatplatt mit Sauerkarut...

Loša vina, uvezena iz čitavog sveta.

Ne. Karikature vina. Marinade. Nema svrhe da se govori o kulturi jednog naroda ako hrana i piće nisu dostojni.

Amerika je, zapravo, jasniji primer.

U antikvarijatu ispod fisenske tvrđave nalazim gravuru Džordža Holisa, kopiju skice za Tarnerov Rim sa vatikanske lože, ali bez figura Rafaela i Fornarine. Samo arhitektonska studija stubova s arkadama Majstora iz Urbina, na Trgu Sv. Petra.

Nema više Pekića.

... A i ja bih želeo, kao i svaki pravi putnik, da imam bar stolicu napravljenu po svojoj meri. Pa da je nosim, kud god da idem...

Haricots verts e l'allemande: plonger dans l'eau bouillante salée. Cuire e grande ébullition environ un Ľ d'heure s'ils sont bien frais. Égoutter.

Mesečina kroz moj prozor. Vrhovi plavičasti, oblaci sivkasto ružičasti, izgledaju tako blizu...

Kako li mene vide Nemci? Balkansko - srednjeevropska mešavina: "kosmopolitizam" i "otomansko - K.u.K. konzervativizam".

Dajana iz Zagreba sedi na podu moje radne sobe, jede kompot od marelica direktno iz konzerve, čita Vreme. Čekam vesti, još uvek traje emisija Radio Beograda, "Pesmarica". Dajana nesvesno pevuši: "Nogom stani, maramicom ma'ni, neka puknu svi naši dušmani..."

Smenjuju rukovodstvo u Krajini, e titre d'exemple.

Umotan u dugi grombi, sedim na klupi ispred jezera Hopfen. Na naslon je prikucana pločica koja obaveštava putnika namernika da je to bilo omiljeno mesto A. Hitlera. Tu je voleo da sedi i razmišlja.

U pozadini vidi se zamak Neuschwanschtein.

Na dan "ne želim ništa da menjam" ekspozea predsednika moje male zemlje, ZDF obljavjuje prvo informaciju o demobilizaciji dvadeset hiljada rezervista Zbora Narodne Garde, potom Miloševićevu rečenicu "Rat je završen" - i slike Osijeka pod artiljerijskom vatrom.

Mira iz Slavonskog Broda:

- Kolju i naši i vaši. Na isti, neljudski način. Kopaju oči, fronclaju uši, seku udove, prosipaju utrobu...

- Zar ti to nije dovoljan dokaz i razlog da vidiš da smo isti narod?

U veri je stvar, kako izgleda. Bez samostalnog logičkog rasuđivanja. Fath as a digesting process.

Ako nas je stvorio po svom liku, onda je i On agresivan, surov... Da li ja to naslućujem u sebi prvi nagoveštaj gađenja? Onog gađenja?

***

Nikad i nigde u restoranima toliko parova koji ćute, ispijaju svoja pića ili jedu, čak se ni ne gledajući.

Nemački referendum: previše stranaca.

Emigracioni promiskuitet skreće pažnju na neke greške kod kuće.

Kasno je za kajanje.

U stvari: spero, ergo sum.

Ko će da ustane da okrene ploču?

Bolovi. Izgeda da se ipak valja držati uputstva lekara i redovno piti pilule. Odvratnog ukusa, by the way.

Hodam i obema rukama pridržavam stomak i grudi. Refleksni bol, kaže doktor Imler. Ruka me još uvek ne boli, samo trne. Ali.

Setih se Kjuhulejna, kako skuplja sopstvenu utrobu i moli vozara da ga priveže za drvo da bi umro uspravan.

- Smanjite vino, konjak i viski. Pređite na neke normalne cigarete. Odbacite lulu i Gauloises. Znate li koliko košta, makar kremacija u Nemačkoj? - lekar pokušava da se našali.

Bože. Kremacija u Nemačkoj.

Već dugo samo sneg. Jutros, pogled kroz prozor: zavejani smo. Prvi put u životu. Interesantno.

Ptice ćute.

Jezero se uopšte ne vidi. Belo, belo, belo. Stammheim.

Zrnasto prodire kroz -

Sutra izlazi poslednja Pravda, pišu nemačke novine.

San:

jednog jutra / travnato maglovitog / sergej aleksandrovič, vladimir vladimirovič, federico garcia / i grand maître / šta će on tu / sede / čaj piju, jasno / u sali luksor hotela, moskva / a kroz prozor / otvoren / sneg

za susednim stolom / gabriele d'annunzio, james joyce, filip filipović, heinrich böll / palinku piju, jasno / a bruno venturini / peva / peva / peva / dok ljubomir micić meša karte / za jednu finu / popodnevnu / partiju bridža

Zašto je Zaratustra uopšte silazio? U dolini su ga ionako čekali samo magarac na kaldrmi i lavež u duševnoj bolnici.

Potom:

falsifikati, tumačenja...

To, uostalom, čeka svakoga ko imalo vredi...

Ono što užasava je koliko loša retorika dobro uspeva svuda, ne samo kod nas.

Noću duva vetar. Čitava kuća trese se i drhti. Sneg pršti kroz prozorske okvire. Staro drveće ispred škripi kao da će se polomiti.

A ispred mog stola Korčula, fotografisana iz aviona.

Da li žene privlači idealizam, koji laicima izbija iz pojma političke emigracije?

Izlet u Insbruk. Isti jezik, ista hrana, isto piće, iste fizionomije, leder hozne... Ein Volk...

Ali, Austrijanci imaju neki čudan "carski" ponos koji kod Nemaca ne postoji. Šta je to što čoveka gura u monarhiju? Šta daje ponos podanicima?

Uveče, školski program, BRF. Hitler na starim filmovima. Glas običan, možda malo napuknut. Austrijski naglasak, uz poneki bavarski idiom.

"Trideset četiri partije na izborima! To cepa Nemačku! Moj cilj je da sve Nemce ujedinim! (aplauz) Da izbacim..."

Diže dlanove, malo, u visini ramena. Kao orans, ili koptska molitva. Namešta revere, gladi kosu. "SA" trupe marširaju. Zastave. Masa. Izlozi jevrejskih dućana, ispisani parolama, upozorenjima.

Ponos.

Okrećem kanal. Vesti. U Lajpcigu demonstracije neonacista.

Nakon toga, opet neki Miloševićev govor. Narod u publici ushićen.

Na policama u vinarijama još uvek boce s starim etiketama: Krim - Rotwein aus dem UdSSR; Plavac - Jugoslawische Rotwein...

Sedim na krevetu i trudim se da mi stopala budu unutar sunčane trake koja se probija kroz zavese. Leva ruka potpuno utrnula. Učim da pišem desnom.

Bolest potpuno menja moje predstave o svetu.

Ili, dobro umotan u ćebe, na balkonu s pogledom na Alpe: Der Zauberberg.

Po hitnom postupku doneti Odluku o zabrani povratka građanima Srbije koji su zemlju napustili zbog ratnih neprilika u susednim secesionističkim republikama.

U Narodnoj skupštini Republike Srbije osamdeset "za", osamdeset "protiv", dvadeset troje "uzdržanih".

Gradska kafana, Fisen. Uz kafu i armanjak čitam Forderungen des Tages Maksa Friša. Ispred mene NIN, otvoren na intervjuu najnovijeg dobitnika nagrade za roman godine. Za stolom pored, momak jede tortu. Iz džepa kaputa prebačenog preko stolice viri Večernji list.

Razgovaramo, na nemačkom:

Zaista lepo vreme danas / Da, ima već četvrt metra snega / Mogu li da dobijem jednu vašu cigaretu, meni je ponestalo / Pravo vreme za izlet / Samo da ne počne ponovo da pada.../

Pri odlasku nagne se ka meni, tiho šapne na našem jeziku: "Sretno."

Odgovaram "Hvala, srećno i Vama".

Danas, osim novina i uobičajene pošte, stiže i paket novoizdate srpske poezije, četiri knjige. Toga još uvek ima?

Pušim u mraku, sedeći za pisaćim stolom. Odjednom, implozija u glavi: daleko sam. Ne nostalgija, toga nema. I smanjim se, nekako.

Bosna tinja, ispresecana barikadama. U Brodu se naveliko puca. A u Beogradu menjaju imena ulica. "Bulevar Oktobarske revolucije" od sada će se zvati "Bulevar mira".

Noćni program Radio Sarajeva uveo je emisiju u koju se javljaju roditelji, rođaci, prijatelji nestalih ljudi, i slušaoci im pomažu - daju podatke o izgubljenima u ovom ratu.

Ručam sa Lidijom, Nemicom iz Taškenta, pre dva meseca doseljenom iz Rusije u "Vaterland" njenih pra - pradedova. Govorimo ruski, jednostavnije je - nemački joj još uvek ne ide tako dobro. A i meni je prijatnije.

Sused za stolom, stariji gospodin:

- Russisch? Ja sam bio tamo, znate. Divna zemlja, divna. Ali su me kod Staljingrada ranili u nogu, evo ovde, vidite, to je ortopedska cipela... Da, da... Pa su me onda demobilisali. Divna zemlja!

Detalj: visoki funkcioner Socijalističke partije izjavljuje da "SPS ne može snositi odgovornost za ekonomsku štetu, nastalu delovanjem opozicije".

Crnogorci i Srbi sastali su se na Žabljaku. Pišu ustav "Treće Jugoslavije". Pisaće ga nedelju dana.

Voleo bih malo proleća. Sa kišama, travom, cvećem.

Poslednji delić sna:

sa Velikog ratnog ostrva uzleću jata ptica. Njihovi krici čuju se sve do Dorćola.

Stojim kraj otvorenog prozora, sunce nestaje u šumi.

Novinari Drugog programa Radio Beograda štrajkuju.

Komitet nacionalnog spasa u Sarajevu.

Pronalazim jedan vršački kamenčić u svom koferu, pun svetlucavog silicijuma. Moj prvi mikrokosmos.

Orden Sv. Save I reda u vitrini zamka Hochenschwangau.

Nemački smisao za humor: pastuv, kojeg jašem povremeno po prtinama, kad mi je bolje, zove se Laura.

Ponovo bolovi. Lekari.

EKG, rentgen, ultrazvuk.

"Balkanska oluja?" Glas iz Beograda, uplašen.

Uz konstantan bol u ruci, grudima, stomaku, zatvorenih očiju, slušam zvukove: radio, sat, ptice ispod prozora.

Vrlo sam svestan svega, a sanjam. R.E.M.

U mojoj budnosti ima mesta i za san.

Komanda JNA spremna je da pusti sto osamdeset civila iz Bosne i Hercegovine koje je zaštitila pre izvesnog vremena. (Tanjug).

Sneg se polako topi. Edelweiss.

Pinakoteka. Zapanjujem svog vodiča jer nezainteresovano prolazim pored Brojgela, Direra, Altdorfera: Der Alexanderschlacht. Divno, ali nemam vremena.

Žurim da još jednom vidim zlatnu kišu nad bedrima Danaje. Dugo gledam u Mabizovu sliku, upijam svetlost. Trebaće mi. Vozovi su uvek depresivni.

Moja glava nije ovde, znate. Ovo što vidite, zapravo je imitacija, napravljena od impregniranog platna i kaučuka.

Izvinite.

Poslednji konjak pred polazak.