Draginja Ramadanski
Senovite priče

(Verebes Ernő, Árnyak a tetőtérben , zEtna, Senta, 2007)

U srpskom jeziku postoji pridev senovit , ali ne od reči senka, već od reči seni, duhovi predaka. Tim senima se, naravno, moramo pokloniti, ali ih se možemo i plašiti, ako nepozvane dođu, odnosno banu u naš dnevni svet. Senovite priče su priče koje izazivaju jezu susreta sa onostranim, kada nehotice iz svoje svakodnevice kročimo u paralelnu stvarnost, u zonu sumraka, gde se roje paslike, prividi, utvare, prikaze.

Erne Verebeš je, čini se, broj svojih senovitih priča zato i sveo na 12, da ne bi prizvao zlu silu, da ne bi otvorio Pandorinu kutiju spisateljske podsvesti. U tom svom naumu, dakako s namerom, nije sasvim uspeo. Pred nama se, dakle, odvija scenario gubljenja i zadobijanja identiteta, a od tradicionalnog suspensa spasava nas pripovedačev humor.

Taj humor nije bez pedigrea. Podseća na humor Gogolja i Hofmana, ponajpre zbog svoje maske žitelja malog grada, koji je očaran i začaran kabalom poznatih ulica i prigradskih puteljaka, dok u sebi i drugima lovi nevidljivog dvojnika.

Junak ovih proza, koje rastu od anegdote do oskarvajldovske parabole i bajke, preko dnevničkog zapisa i memorabilija, poznaje, naime, stanja van sebe, on nije uvek pri sebi. On prosto ne ume da bude onakav kakvim ga drugi vide. Zauzvrat, oni su slepi i gluvi na njegovu eruptivnu euristiku, kojom ih presreće i šokira.

Nije li to upravo osobina umetnika, da poznaje zazor i pukotinu identiteta, kao i protejsku spremnost da izađe iz sebe, da se izmakne, i da iz te, klinički gledano, šizofrene situacije, stvori čudo umetnosti?

Umetnik živi u svetu refleksija, odraza, senki stvari, a ne stvari po sebi. Taj paralelni svet otelovljen je u ovoj knjizi u sutonske metafore: tavan, kafana, groblje, kolegijum, pejzaž... gde se roje fenomeni bašlarovskih sanjarija. To je uvek neko međustanje, međusprat, u kojem je igra svetlo-tamno semantički opterećena, do potrebe dijaloga ili krika.

Reklo bi se da su u Potisju, koje je lokus ovih priča, ljudi vazda u potrazi za identitetom, a ne dosećaju se da nose prezimena K ő i Ember, Kamen i Čovek, naravno ne bez ironične simbolike. Baš kao što je Tolstoj - Debeli, a Šekspir - Onaj koji maše kopljem... Prati nas, a da to i ne primećujemo, lingvistička smehotvorna mezalijansa, mešoviti gramatički brakovi, sve u znaku zagonetnog kumstva lake ruke.

U ovoj knjizi se govori jednim jedinim nadjezikom, jezikom učitanog savršenstva komunikacije. Taj govor nema ime, baš kao što ga, saglasno Ženskim pasusima, nema ni žena, već postaje funkcija onog ko joj se pridružuje. Žena, kao i stvarnost, uostalom, jeste dijaloška, subjektivna vrednost, koja svoju težinu dobija sabiranjem, množenjem sa Drugim. Opet ne bez finog vajldovskog dendizma...

I za aktere i čitaoce ove knjige je posebno lepo ako su sa iste rečne obale, iz istog Ptičjeg gaja, i u tom smislu - povezani istim lozinkama i javkama. Zajednička im je slutnja da zakutci, zakulisja, prašnjave pozornice ove varošice kriju neki superiorni teatar, koji Verebeš gradi - ispisujući ga.

Kao autorova sugrađanka, srela sam se sa tim povlaštenim zabranima zaborava, sa istim adresama, sa ljudima istog esnafa. Uspela sam da ocenim jedrinu i sočnost ovog jezika, kao i njegovu ironiju, dubinu, kultivisanost.

Obradovala me je polemika između normativnog, strogog, tolstojevskog poimanja književnosti i šekspirovske estetike igre, pogotovo što se među koricama ove knjige poslednjoj smeši pobeda.

Meni lično najdraža je proza Grobar koji je otišao na letovanje. U njoj je opisan onaj čudan trenutak epifanije, koji presreće svakog stvaraoca. On je učinio da se i pomenuti Tolstoj u jednom trenutku, sedeći u loži pozorišta, zapita šta hoće ti razgalamljeni ljudi iza nekakve krpe koja se upravo podigla. Ako je verovati Viktoru Šklovskom, takvi trenuci defamilijarizacije, kada svet gledamo očima došljaka, kao da ga prvi put vidimo, i jesu rodno mesto umetnosti; kada smo izvan sebe, u sferi igrive lucidnosti, kada je pomisao na smrt daleko...