Sava Babić
Panonija hladna VI.

...– и даље је наставио свој пут.

Nije bio svestan kako se našao na sporednom putu. Izgleda da je zamišljen nastavio drumom kada se rastao od slučajnih poznanika. Mislio je opet o kćeri kada jednom odraste da li će ga razumeti, da li će moći imati u njoj sagovornika. Ma neće, naravno, čovek uvek proživi život gotovo sasvim sam. Ljubav kada se pojavi samo je trenutna iluzija da nismo sami. Pa da li je on razumeo svoga oca, da li je razgovarao s njim? Tek kada već nije bio živ, često se sećao šta ga je sve trebalo pitati i o čemu razgovarati. Zašto iskustva drugih ne možemo da pokupimo i usisamo u sebe kao svoja?

Osvestio se da korača asfaltom, ali to više nije bio glavni put, nijedna kola ga više nisu zaobišla. A put se spuštao, verovatno prema močvari. Još nedavno je bio sunčan dan, istina uz jak i hladan vetar, a odjednom je pao mrak. Tek tada se setio da je ovo upravo prvi zimski dan i najkraća obdanica. Ipak je nastavio i pored straha da bi mogao dospeti u močvaru. Uskoro je nagazio na železničku prugu i krenuo koračajući po pragovima. Negde će ga već nazad odvesti. Ipak je zapao u nedoumicu, jer je u mraku nasred pruge naišao na šikaru, da li je to pruga? Ipak su pragovi nastavljali dalje. Uskoro su bljesnule prve zvezde gore u daljini. A uz njih isto tako visoko i neka svetiljka, konačno neki ljudi na bregu. Primakao se i video ipak da postoji surduk koji vodi gore, pa potom čak i stepenice. Obreo se u istom onom mestu gde je već ranije razgovarao s grupom ljudi o jezeru koje se ne vidi.

Bilo mu je hladno i bez razmišljanja je ušao u prostoriju gde je zatekao one iste ljude. Seo je uz salašarsku peć, neko mi je ponudio fićok rakije. Televizor je bio uključen, fudbalska utakmica Arsenal–Liverpul je bila u toku, ali je niko nije posmatrao. Svi su bili zadubljeni u kompjutere ili su razgovarali, čas na srpskom, čas na mađarskom jeziku. Video je i da se piše neka peticija kojom se traži da se oživi „Čeč-to“ i načini biciklistička staza. Niko od njih nije tražio njegov potpis, iako bi i on rado potpisao: možda je to put da vidi ono jezero koje se sada ne vidi.

Nikome nije smetao, ali je već trebalo da krene. Onaj što mu je dao fićok rakije nije hteo da naplati. Ustao je osvrnuo se, hteo je da se pozdravi, ali svi su bili zauzeti. Jedino mu je jedan od ovih, čovek s jarećom bradicom, mahnuo zdravom rukom.

Kuda? Pa kući. Kao i obično, lukavstvo je imalo efekta. Kada god bi se našao na muci, pred nekim nerešivim problemom, šetnja je bila od koristi. Smiren već, nastavio je put prema kući, lak i oran, pa čekaju ga i kćerka i žena. Možda će im i ispričati nešto o svom današnjem iskustvu.

Iboja je, znači, bila jedina...