Zdenka Feđver
Život iz priče, priče iz života*

Eliza Gerner, a ja sam bila kurir, darivala je ovih dana Zavičajno odeljenje somborske Biblioteke svojim knjigama: Osvrnuh se sjetno, Oteto zaboravu, U sjeni stoljeća koje odlazi, Kazalište kao sudbina, Svjedoci Krležina odlaska i Tito Stroci - Svjetla i sjene jednoga glumačkog puta.
Rođena je u Somboru, u uglednoj somborskoj porodici, u Kraljevini SHS. Osnovnu i srednju školu završila je u Kraljevini Jugoslaviji. U Mađarskoj, u Budimpešti, diplomirala je i doktorirala na Ekonomskom fakultetu.
Za vreme Drugog svetskog rata u Somboru je brinula o ranjenim učesnicima Batinske bitke, a u gradu ih je bilo zbrinuto preko 6000 – i to joj je Demokratska Federativna Jugoslavija priznala.
Diplomu i doktorat iz Budimpešte – ne.
Da je obična žena, za vreme odrastanja i devojaštva, Eliza Gerner bi išla samo sa bala na bal, sa puta na put, sa zimovanja na letovanja i kao većina vršnjakinja njenog statusa, maštala bi samo o svom princu. Ali, ona nije obična žena.
Za vreme Federativne Narodne Republike Jugoslavije i dalje je u Somboru, no ne prepušta se maštanju. U Mađarskom amaterskom pozorištu nije samo glumica. Ona je i pisac, voditelj, brine i o hiljadu drugih stvari bez kojih Pozorište ne može. O parama da se i ne govori.
A onda: „Jednog dana srela sam na ulici redatelja Somborskog amaterskog kazališta Nandora Maurera, koji je poslije rata sve svoje vrijeme, ljubav i znanje posvetio tom teatru. Kod tog susreta pozvao je i mene na suradnju, i ja sam počela zajedno s njim organizirati omladinske priredbe. Ubrzo sam i sama dobila ulogu u Čehovljevoj jednočinki »Jubilej«. Ohrabrena prvim uspjehom, prihvatila sam se uz pomoć svog redatelja Nandora Maurera velike kompleksne uloge u jednoj cjelovečernjoj drami Lajoša Zilahija. Na moj tadašnji život izvršile su veliki utjecaj dvije ličnosti: mađarski književnik Janoš Herceg i slikar Milan Konjović. U tim poslijeratnim danima prolazila sam s njima životnu »peripatetičnu« školu. Ta »škola☺« ostavila je u meni neizbrisive tragove...“ **
Narodno pozorište Sombor 1946. godine postaje profesionalno pozorište, a Eliza Gerner glumi Elizu Dulitl u Šoovom Pigmalionu, Lauru u Krležinoj Agoniji... i upoznaje markiza Tita Strocija, glumca, režisera - iz pozorišno-muzičke dinastije Stroci.
Ovaj put život režira i Eliza Gerner 1948. godine odlazi u Zagreb, polaže audiciju u Dramskom studiju Hrvatskog narodnog kazališta, a svom prezimenu pridružuje prezime Stroci.
U Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji nižu se uloge za ulogom, nagrade za nagradom, nastupi na tri jezika...
Onda život opet preuzima režiju u svoje ruke i Eliza Gerner upoznaje Milana Arka, kompozitora, inovatora, naučnika, diplomatu – i počinje sa njim da „deli hleb i so.“
Nižu se diplomatski prijemi, susreti sa državnicima, kraljevima i kraljicama, ali Eliza Gerner neprestano nadovezuje i nisku glumačkih uloga.
Život kao bajka!?
Odlazak u penziju za Elizu Gerner nije mirovanje. Umesto niza glumačkih uloga, počinju se nizati njene knjige, a nižu se i novi nazivi države.
Energična dama, mudra, puna topline, prelepa, ovih dana piše novu knjigu.
I dolazi u rodni Sombor.
Kako će je Sombor dočekati?

* Priča iz knjige priča Z. Feđver: Eh
** Iz knjige Osvrnuh se sjetno