Atila Balaž
Moja ljubav, Delfin(a)

Rizikujući da ne pobedim na virtuelnom takmičenju naročito originalnog početka teksta, ipak ću početi ovako: nedavno mi je u ruke dospeo požuteli isečak iz novina. Čudan članak jednog starog broja novosadskog dnevnog lista Magyar Szó svojevremeno je detaljno izvestio da je negde u belom svetu, koji je pun svakakvih zanimljivosti, doneta oslobađajuća presuda u jednom krajnje nesvakidašnjem slučaju. Zapravo i ne tako daleko, na primer ne u dalekoj Australiji ili Indiji, već ovde, u evropskom delu ostatka Velike Britanije, dogodilo se da je pred sud izveden jedan ronilac, jer je navodno – plivuckajući sa jednom od zvezda lokalnog delfinarijuma, takoreći – svesno masturbirao pitomoj životinji. Neću govoriti o tome koliko je ovaj izraz ovde srećno upotrebljen, budući da svi razumemo o čemu je reč. Hajde sad da ni ne započinjemo diskusiju o stepenu svesnosti ili uračunljivosti ovog nesumnjivo škakljivog slučaja, već bolje razmotrimo šta se zaista dogodilo ili šta se moglo dogoditi, s obzirom na to da je engleski sud ovaj slučaj, prijavljen od strane čestitih putnika turističkog čamca koji je tuda prolazio, odbacio. Po mišljenu osedelog i oćelavelog sudije, koji je svoj radni vek časno odslužio i mnogo preko glave preturio, oni koji su sedeli u čamcu – zbog talasa i prelivanja svetlosti – nisu mogli tačno da vide šta se dešavalo između delfina Fredija i njegovog dresera, pa je tako ova optužba o vređanju javnog morala i širenja opscenosti ubrzo odbačena. Na ogromno olakšanje dotičnog osumnjičenog po imenu Alan Kuper, čiji se život, suvišno je to i reći, zbog tog slučaja prilično okrenuo naglavačke. Po sopstvenom svedočenju, poštom je dobio dve pretnje smrću, kao i čitavu hrpu uvredljivih pisama, usled čega ga je i draga ostavila, svemu još dodajući i zlobno pisamce. Novinaru „Tajmsa” Kuper je još rekao da uprkos svim strahotama, ovo natezanje nije imalo nikakvog uticaja na snažnu privlačnost koju prema delfinima oseća, te da i dalje želi da ostane dobar prijatelj sa Fredijem, na koga čitava ova nesrećna ujdurma na kraju krajeva nije imala nikakav mučan učinak, on i dalje radosno živi svojim akvarijumskim životom i čini ga izuzetno srećnim ukoliko može da bude u središtu pažnje. – Ovim je rečima završio intervju sa novinarem ronilac i dreser delfina Alan Kuper, podsetivši me na Gregorija Peka, čiju ću takođe čudnu priču odmah ispričati, samo da malo sredim misli. A i da smirim svoja uzrujana čula.
__Niti ove priče sežu veoma daleko i vraćaju nas negde na kraj sedamdesetih godina kada sam boravio u Americi, gde sam čuvao dečicu koja ciče i vrište – a i onu poveću decu, pubertetlije sa glasom što mutira – u jednom prilično velikom letnjem kampu u državi Njujork. Učio sam ih fudbalu, slobodno interpretirajući Pelea (pored čika Puškaša najboljeg fudbalera svih vremena, čije je pravo ime, je li, Edison Arantes do Nasimento), a učio sam ih i slikanju. Ovo potonje u manje slobodnoj interpretaciji. S dolaskom jeseni, latio sam se auto-stopiranja, pa sam se tako našao u Kanadi, nauživao se Montreala (I was really digin’ it! ), a i Leona Koena i čega sve još ne, a onda sam se ni pet ni šest okrenuo, i kud koji mili moji: zaputio nazad za Sjedinjene Države, shvativši da se tamo život ipak intezivnije odvija. Nakon poznatog Severa zainteresovao me je topliji a mističniji, potisnutih strasti prepuni, sparni, tajanstveno čulni Jug iz dela Vilijama Foknera, i teraj, bato! Vremena imam još k'o pleve, pomislio sam, premda para baš i nemam previše. Ovo drugo mi je presušilo na Floridi, nakon što mi je Jednoruki Džek, grozno mi se cereći u lice, progutao i poslednji cent, drkadžija nemilosrdni. Papiri su mi bili u redu, na sreću, imao sam i dozvolu za relativno dug boravak, ali gde se sad zaposliti posle ovakve zavrzlame? Pomogao mi je jedan moj poznanik slikar H.Z., koji je tada živeo u Majamiju – a sa kojim ću se ovde u Mađarskoj na razmeđi milenijuma zbližiti – uprkos tome što nas je bog različitima stvorio – danas se možda više toga ni ne seća, ali on je bio taj koji me je preporučio za posao u Marinledu, na čijim je zidovima svojevremeno naslikao raznovrsne morske životinje – pa tako i delfine, te bistrooke, umne jedinke iz porodice kitova.
__Sve ovo govorim, ovako telegrafski, u kratkim crtama, gotovo poput nekakvog dodatka, onima koji ne znaju, njima ovo pominjem gotovo kao kuriozitet, da Marinlend važi za apsolutno prvi okeanarijum na svetu, na spisku njegovih osnivača nalazi se ime jednog od Tolstojevih unuka, Ilje, a u analima je ostalo još zapisano i to da je 1938. otvorio svoje tada još dobro podmazane kapije. Međutim, suvišno bi bilo da bilo koga zamaram zaokruženom i celovitom istorijom Marinlenda koja se završila rasulom. Dovoljno je reći da su kroz bâr nazvan po legendarnom Mobi Diku, prodefilovale ličnosti sa raskošnim veštinama kako u publicističkom, tako i u pivopijskom smislu, poput Ernesta Hemingveja i Džona Dos Pasosa. Starac i more i Tri vojnika. I još mnogi drugi. Ovi su muževi svetskog glasa zajedno sa delfinima u priličnoj meri podigli danas već snažno poljuljani ugled Marinlenda. A naročito Gregori Pek, jer poenta i jeste u tome da sam na njega naleteo upravo ovde u delfinarijumu Marinlenda, da bi onda naše, odveć kratkotrajno, mada utoliko intenzivnije prijateljstvo na mene, tačnije rečeno u meni, ostavilo neizbrisivo dubok trag. Gregori mi je pričao da se rodio sa zakržljalom kožicom među prstima i da je odvajkada bio zaljubljenik u delfine svilenkaste kože. Još od ranog detinjstva, kada ih je samo na slikama viđao, obožavao je ove legendarno inteligentne, čoveku u mnogim slučajevima neobjašnjivo privržene, po ljude tek retko kad opasne vodene sisare, sposobne da iznenada žestokom ljubavlju planu prema čoveku. Nešto kasnije ćemo imati priliku da saznamo i to kakva iznenađenja delfini, naročito temperamentni mužjaci mogu prirediti u vodi znatno bespomoćnijem homo sapiensu.
__Dakle, da bi razlikovao svoje ime od imena poznate holivudske zvezde, Gregorija Peka (Peck), moj dragi prijatelj je svoje pisao kao Pack. Kako se kasnije ispostavilo, on inače nije mogao imati veze sa jednom od najvećih filmskih zvezda i srcolomaca svih vremena, budući da je rođen u Dabašu, na dnu davno isušenog i obezdelfinjenog Panonskog mora, i prvobitno se zvao Đerđ Pek (Pék György), sve dok se nije našao u novom svetu, naročito u, odnosno pored bazena za delfine u Marinlendu. Ali zvali ga mi Pék ili Pack, isto mu se hvata, on je obožavao svoj posao sa delfinima koji su svojim pametnim, živahnim okicama pratili svaki njegov pokret i koji su se njegovim naredbama gotovo bez izuzetka – istina ne bez zdrave doze peckanja i zadirkivanja –, po pravilu povinovali, izuzimajući one najgluplje jedinke. Kojih su ili čiji su daleki preci – prema kazivanju svih stručnih knjiga –, ko zna zbog čega, pre više miliona godina (možda uvređeni nečim?) otpuzali nazad u more, i od tada samo tek retko kada streme obali, a i tada samo sa izrazito tužnim posledicama koje mame na plač. U takvim slučajevima, u njihovim fantastičnim sonarima, nešto kao u šišmiša, nastaje neka vrsta neizlečivog defekta ili ih samo spopadaju nepodnošljive uspomene sa kopna. Poznata je ta čuvena kolektivna nostalgija kod porodice kitova, sa lakoćom uočljiva, nasuprot individualnoj nostalgiji za Dabašem Gregorija Peka, na koju do sada još niko nije našao stopostotno zadovoljavajući odgovor, budući da, bar zasad, nismo uspeli da odgonetnemo govor delfina. Nego šta nego nismo, uprkos tome što smo do danas već mnogo toga mogli da spoznamo o njihovom vragolastom biću, prožetom osobenom delfinskom filozofijom, kojim vlada večita razigranost. Od njihovog šarenog sveta na velikom platnu, u kome dominira azurna i roze boja, u kojem svaki od njih ima ime, i gde se međusobno sporazumevaju tako što zvižde, skiče, grokću, brekću i zvekeću jedni drugima; najveći deo tih zvukova za čovekovo je uho nepojmljiv, a, razume se, i nerazumljiv. Takav je na primer mnogim ljudima mađarski. Odnosno Mađarima japanski, kineski ili uzbečki. Jasna stvar.
__Item. Gregori Pek, ovaj zdepasti momak, koji je engleski sjajno govorio i kao posledica jedne davne motociklističke nesreće hramao na jednu nogu (sa Jamahom velike kubikaže naleteo je na masivnog šarenog psa u predgrađu Sent Augustina, gde se Marinlend nekada nalazio) i koji je uprkos svom hendikepu večito bio u pokretu, već odavno je radio u okeanarijumu, koji je doživljavao svoj privremeni procvat kad sam se ja pojavio tamo. Kao glavni ronilac i dreser stajao je visoko iznad mene na magarećoj ili delfinskoj lestvici delfinarijuma i verovatno ne bi ni reči progovorio sa mnom, tipom što je u jeftinim plastičnim kofama nosao i bacao hranu životinjama, zavrtao slavine i cedio krpe, da se slučajno nije ispostavilo da sam, eto, Mađar. Zanimalo ga je da li sam nekad bio u Dabašu, poznajem li nekoga odande, nekog zlatara po imenu Nađ, koji mu je svojevremeno napravio prvi pozlaćeni lančić sa priveskom u obliku delfina, sa majušnim mozaikom od usitnjenog dragog kamenja, kojeg i ovde još nosi oko vrata. On je, istina, već odavno stigao ovamo preko bare, pa ipak mu se neizbrisivo urezao u sećanje taj mali zabačeni budžak koji je on sa plemenitom jednostavnošću – mada s neospornom ljubavlju u glasu – nazivao Pizdincima. Ponekad mu se učini da ga Dabaš zove štampajući i iskucavajući hitne poruke u njegovom pravcu, pa je siguran u to da će otići kući još jednom tamo pre smrti. Otići će kući, tako je rekao, što me je malčice iznenadilo, ali nisam hteo to baš i da pokažem. Osećao sam potrebu za njegovim prijateljstvom, shvatio sam da ga nikako ne smem kvariti, dakle radije sam ćutao kao zaliven, no nedugo zatim ugledao sam nešto čudno, što je, bogme, veoma podsećalo na onaj pomenuti neslavni slučaj iz Velike Britanije. De facto je, u stvari, bilo isto to. A de iure? (Uzgred, tek dosta kasnije sam opširno i lepo priznao Gregoriju Peku da sam rođeni Vojvođanin, ali to ga nije zbunilo, budući da je njegova majka bila iz Malog Iđoša i zato s time nije zbijao nikakvu šalu. A verovatno ni zbog toga što je odnekud saznao, uglavnom od mene, da iz Iđoša u Vojvodini, koji se nalazi s one strane granice, praktično preko puta Dabaša, verovali ili ne, potiče čak 25 vrsnih pisaca, obdarenih fantazijom ili nedostatkom iste. Mada, neizvesno je od kada datira taj strašni podatak, kakvu ulogu u njemu igra Trijanon, i ko je od naših čestitih iđoških pisaca uopšte video pravo, azurnoplavo more? Ili makar u snu, neku inspirativno-nadražujuću morsku sirenu? Svejedno. Nastavljam:)
__Jedne večeri nakon zatvaranja dogodilo mi se nešto jezivo, da sam se sapleo o kofu za haringe i gadno iščašio članak. Rešio sam da u tom stanju odustanem od ćopanja kući u moj iznajmljeni ćumez u bulevaru Mejflauer, koji sam dobio zahvaljujući darežljivosti u međuvremenu već pomenutog slikara H.Z.-a. Pomislio sam, bolje da namestim sebi ležaj u magacinu, pa ćemo sutradan već videti. Tamo sam imao jednu malu urednu i udobnu SKAJPEK vreću za spavanje, uvukao sam se u nju, ali mi san nikako nije dolazio na oči. Odgegao sam se na tribine pored bazena da popušim jednu na brzinu zavijenu Virdžiniju, kada sam pri svetlosti čak i preko noći obavezno uključenih reflektora – uprkos smanjenom snopu svetlosti i smetnji izazvanih odsjajem talasa – tamo dole ugledao Gregorija kako se kliberi sa jednim delfinom kljunastog nosa. Po imenu, o Bože, Fredi 2, budućim mladim vođom bande, čiji je slavni predak bio Fredi 1, koji je nesrećno uginuo zakačivši se za rešetku bazena, pa je zato on postao Fredi 2. Koliko je na svetu postojalo ili postoji mužjaka delfina koji se zovu Fredi, teško bi bilo reći, a nije ni važno. Važno je ono što sam video. A to je da je ova životinja od oko dva metra ležala na boku u plitkom delu bazena, u vodi do pojasa, a naš Đurika Pek mu je milovao stomak, a onda lagano prešao na sam vrh Fredijevog tek promoljenog, poput zmije u obliku slova S uvijenog, mada već skoro potpuno ukrućenog povelikog penisa koji kao da je živeo sopstvenim životom, i lagano se spuštao prema glaviću. A onda se Fredi sklupčao, zadrhtao celim telom, i oštrim pokretima parenja krenuo da dodiruje muškarčeve butine, gotovo oborivši Gregorija, dok je iz grla ispuštao zvuke nekog groktavog stenjanja. A kada je očito uspeo da ejakulira, glasno je zazviždao i obujmivši udom Gregorijev zglob, sav srećan počeo da vuče i bacaka svog ljubavnika u krug. Od tog intimnog prizora i sjajne predstave koja je usledila, sećam se, dugo nisam mogao da se opasuljim, i gotovo instinktivno sam zapljeskao. Kada me je Gregori Pek primetio video sam, da mu je licem prošla jeza, ali onda ju je zamenio široki osmeh. Mahnuo mi je slobodnom rukom i ja sam mu uzvratio. Time je naše poznanstvo napravilo ogroman korak u pravcu intimnog prijateljstva, ali i skorog i brzog razrešenja.
__Gregori je živeo nedaleko od ulice Mejflauer, na žbunjem obrasloj padini, gde su živeli malo imućniji ljudi od onih niže. Jednom prilikom rešio je da me pozove u goste. Prošetao sam do njega jednog popodneva kada sam imao slobodan dan i kada mi se članak već oporavio. Reklo bi se da je moj prijatelj za ovu priliku zaboravio da stavi kravatu. Dočekao me je samo u gaćama. Za njegovo opravdanje, bila je takva vrućina kakva još nije viđena u ovoj oblasti, a naročito ne u jesen. Šumski požari izbijali su na sve strane i to takvom brzinom da vatrogasci nisu smeli ni da pomisle na spavanje. Gregorijeva savršeno glatka, preplanula koža i mišićava figura, bile su u jakom kontrastu sa njegovim svetlo-plavim donjim vešom. Uprkos zdepastoj građi i pomalo krivom nosu, delovao je kao sasvim lep muškarac, tako da mi uopšte nije smetala njegova golotinja, čak ni to što mu je jedno rame bilo znatno niže od drugog. Ponudio me je ležaljkom i hladnim koktelom na terasi, da bi se nakon toga smestio pokraj mene i pijuckajući svoje piće, ubrzo skrenuo temu na ljubavni život delfina. Dok mi je pričao o tome kako delfini vragolastog osmeha vode ljubav, ne samo u cilju razmnožavanja, već još kako i iz čistog zadovoljstva, valjda kao objašnjenje one scene čiji sam svedok, ne svojom voljom, bio, u jednom trenutku je iz prethodno pomenutih, izbledelih gaća, izvadio dugačku, tanku, već blago uzdignutu, „kočopernu alatku”, koja je na moje oči postajala sve deblja, istovremeno mi se izvinjavajuái za ovaj svoj odveć neformalni postupak, a i za, kao što je rekao, svoju večitu infantilnost koja druge ljude tako nervira. Svoj postupak pravdao je time što ovako ima mnogo veću inspiraciju za pričanje i dodao da, ako osećam potrebu mogu i ja da dodirnem njegov čarobni štapić. Ili mogu izvaditi svoj. A nije problem i ako se ništa od toga ne desi, neće mu smetati. Čak ni koliko ono malo crno ispod nokta. I mada ja ništa nisam učinio, dok sam gledao i slušao Gregorija Peka, telom mi je prostrujalo neko sasvim čudno uzbuđenje. Istina je da sam se često pitao kakvim su po mene neočekivanim tokom mogli krenuti događaji da se tada nisam pokazao tako sramežljivim, ali to me razmišljanje nigde nije odvelo. A emotivna priča moga prijatelja sa delfinima glasi ovako:
__Jednom davno, još na početku njegove delfinarske karijere, desilo mu se – verovatno kao onom njegovom čestitom engleskom kolegi, koga sam spomenuo, onom Alanu Kuperu, dreseru koji je upao u problem – da je na njega otpozadi nasrnuo jedan mladi mužjak. Naš Đurika Pek, kao što reče, nije znao šta da misli o ovome sve dok nije osetio nedvosmislenu nameru svog ljubimca. Čudno, ali istinito, Rudi se zaljubio u njega i svoju želju nije skrivao. U tom trenutku i na tom mestu, Đurika je bio suviše uznemiren, te mu se zato suprotstavio i izašao iz bazena, ali stvari nisu ostale na tome. Kako bi objasnio Rudijevo ponašanje, konsultovao je raznu literaturu, rovario po bibliotekama, sve dok nije pronašao ljubavno priznanje „čoveka-delfina”. Zapisi ovog anonimnog čoveka svedoče o njegovom davnašnjem ubeđenju da su delfini inteligentniji od nas, svakako etičniji, a istovremeno su istinski i odano vezani za nas, grešne ljude koji bezbroj puta na zverski način ugrožavamo njihov život. Pored toga oni, ako im se ukaže prilika, ispoljavaju ovu apsurdnu povezanost čak i u formi nagona za strastvenim opštenjem. Jedne mesečinom okupane večeri, u obližnjem zalivu, dok je još bio tinejdžer, desilo se da je otplivao u dubinu, gde je već jedva bilo plivača, kada su ga neočekivano okružili delfini. Sa velikim su ga oduševljenjem saleteli, skakutali oko njega i tokom te igre jedna iskusnija ženka iskričavih očiju sa nabreklim usminama pogodnim za hvatanje i ispipavanje raznih predmeta, pa tako i ljudskih udova, povukla ga je nekuda u plićak. Dečak joj se prepustio, te se u mlakom pesku na čuđenje sitnih riba zaljubljena ženka izazovno priljubila uz golog dečaka svojom skliskom, ispod pupka vidno izraženom vaginom, tako da je ubrzo došlo do ukrućenja i penetracije. – A uskoro se dogodilo još nešto, jer oni koji su tu stvar iskusili – objašnjavao je Gregori Pek, dvaput žestoko trgnuvši đoku i duboko uzdahnuvši ne bi li se suzdržao i takorekuć usmerio svoju seksualnu energiju preko kičmene moždine do mozga –, unutrašnja muskulatura ženki delfina tako prefinjeno funkcioniše da bi im na tome svaka devojka mogla pozavideti.
__Nastupila je kratka tišina dok smo ispijali jak cuba libre i razmišljali o tome. O stanju stvari, u stvari.
– I, šta se na kraju desilo? – upitao sam ga radoznalo, sisajući slamčicu. – Buknula je ljubav za sva vremena –odgovorio je Gregori – koja se završila tako što su neki ribari ubili ženku, a muškarac ju je dugo oplakivao. Kasnije je momak – šta ćeš, takav je život – našao drugu, ali prvu, kažu, nikada nije zaboravio. U tom trenutku Gregorijeve oči su se skupile, kao da se borio sa suzama, ali se trudio da ostane jak. – Stvari stoje sasvim drugačije sa mužjacima delfina – nastavio je. – Kako to? – Umeju i da budu verni, ali ređe. Sa njima je lakše, brže dođu, brže otplivaju u slobodu. Manje im treba titrati, a ne mora im se ni pevati. Mada i oni to vole. – Pevati? – Dabome, ženke se najlakše pecaju na pesmu, a posle vođenja ljubavi obožavaju da im se dugo pevuši, da im se šapuću reči ljubavi i da se nunaju. Onda se vraćaju. Što se tiče brzih pesama, nije baš da ih obožavaju, ali ih ni ne preziru uvek. Verovatno je i kod njih to pitanje raspoloženja i slobodnog vremena. Jer može da se desi da neke od njih baš doje u tom periodu. – Pa to je fantastično – ovoga puta sam ja uzdahnuo. – A šta se može učiniti s muškim delfinima? – Iskreno, sa njima ništa preterano. Ono što si video…, ali toga ćeš se zauvek sećati. Masiraš mu alatku, ako uživaš u takvim stvarima. Mnogo mu je dobra tekstura, a i osećaj kad mu ga dodirneš, toplo ti ga preporučujem. Možeš ga uzeti i u usta, samo to već zahteva veliko iskustvo, jer lako mogu nehotice da te gurnu pod vodu, ili slučajno da ti slome vrat. Osim toga, takvom snagom pucaju, da je bolje da se čistiš sa puta pošiljke. Jebanje u dupe, ili finije rečeno analni seks, stručna literatura ne preporučuje, jer u žestini ovog čina može da se desi da ti počupaju creva, a onda možeš da se slikaš. Iako sve ovo sa njihove strane nije namerno, teško da možemo dovesti u pitanje njihovu suštinsku dobru nameru. A sa onom zverinom od ajkule je već drugačije. A šta može žensko čeljade da radi sa napaljenim mužijakom delfina? – pustio sam mašti na volju. Uglavnom isto to, dodatnim podacima ne raspolažem. Za čovečiji poljubac u klasičnom smislu, delfinova usta nisu pogodna.
Tu Gregory više nije imao šta da kaže, pa je počeo da dahće, kao da gledamo neki fenomenalan porno film, ruka mu se sve brže kretala, kao kod nekog parkinsonovca u poodmakloj fazi bolesti, telo mu se vidno napinjalo, a ja sam uljudno okrenuo glavu, i posmatrao tipični predeo Floride. Sa velikim dimom iza žbunja što plamti na horizontu. Kasnije smo promenili temu, interesovao se za moje inače srećno detinjstvo, našta sam ja počeo da mu pričam o Vojvodini, a on je lepo zaspao. Ispio sam do kraja sve preostale koktele, i krenuo napolje, međutim, na pola puta sam zastao, vratio se, izvadio iz džepa papirnu maramicu, temeljno obrisao Gregorija Peka a zatim sam mu ga opreznim pokretom vratio u odrpane gaće, u slučaju da dođe spremačica, a ovaj blesan do tada bude spavao, da ga ipak ne zatekne takvog. Osećao sam da mu toliko svakako dugujem. Malo sam još vršljao po sobi, a onda sam otišao. Ključ od ulaznih vrata ubacio sam mu kroz prorez od vrata, i otišao uz tipično floridski zalazak sunca, kao neko ko više nema nameru da se ovde vrati. I dan danas se sećam da je iz Gregorija, možda čak i iz njegove ljubavne sluzi, izbijala snažna mešavina mirisa delfina, dima cigara i kubanskog ruma, što je bio prilično čudan osećaj, naročito zbog toga što mu cigaru nisam ni video u ruci. Više ni njega samog nisam video. Mnogo više od toga ni policiji nisam znao da ispričam na saslušanju. A nisam ni želeo. Na moju sreću imao sam i poput stene čvrst alibi, bio sam na večeri sa H.Z.-om kada se Đurika Pek udavio u svojoj kadi sa omanjim plastičnim faloidnim delfinom na navijanje u ruci. Kao što je lekar specijalista utvdio, kalibriranim optimalno prema analnim dimenzijama Gregorija Peka. Štampa je još neko vreme pisala o tome da je najpopularniji dreser Marinlenda bio žrtva provalnika, pa ipak, vlasti su, pozivajući se na tok istrage, odbijale da daju bilo kakve informacije. Posle je nekako iscureo izraz stroke, ali ja već nisam dočekao kraj, pošto je trebalo da dođem iz daleke Floride, naime istekli su mi već bili svi papiri. Gudbaj. Prava Amerika, zar ne?
__Kasnije, jednom prilikom kada sam se našao u Dabašu, raspitivao sam se za zlatara po imenu Nađ, ali o njemu nisu znali ništa. Šteta, jer je neko otkrio da popularni zlatari ponekad po višoj ceni otkupe neko svoje ranije remek delo, da im ostane za uspomenu, ali mi ni to nije uspelo. Eto, tako je bilo. Prema mišljenju jedne stare gospođe, gospodin Nađ je odavno emigrirao u Ameriku, mada je ova bakica delovala prilično zbunjeno, i uopšte nije ostavljala utisak pouzdanog izvora informacija (primera radi, uprkos svojim poznim godinama, neprekidno je čačkala nos i tapkala u mestu). Godine su prolazile, a ja nikako nisam mogao da zaboravim Ameriku, Gregorija Peka, kao ni delfine. Sve ovo mi je naročito palo na pamet onda kada sam išao na Jadran, i kada je u meni eskalirala žudnja da isprobam u praksi sve što sam svojevremeno na Floridi video i čuo, sve ono što se tamo mahom teorijski prilepilo za mene, za ovo moje poput delfina otvoreno i radoznalo biće. Prešao sam sa reči na dela. I, šta sam učinio?
__Nije mi namera da napišem lošu pesmu, već da opišem sam život. Ako i ne onaj sa velikim Ž. Jednostavno, kupio sam jedan polovan kombi, i lepo otputovao sa severa na jug. Neprekidno na putu, poput Džeka Keruaka. Usput sam zastajao kod manjih i većih uvala i u vodi do pupka pevao, sve sam pokušavao, čak sam se i majčinih uspavanki iz detinjstva i najlepših mađarskih narodnih pesama prisetio, ali ne samo što mi delfini nisu došli, nego nisam video ama baš nijednog. Čak ni iz daljine. Desilo se samo to da sam zaradio poštene hemoroide. A onda, negde na krajnjem jugu, kod granice sa Albanijom, sreća mi se osmehnula na neki čudan način. Ili možda nesreća? U besu sam bacio u vodu delfinsku amajliju Đurike Peka koja mi je ostala od njega, mada sam se zbog toga ubrzo i pokajao, sasvim sam se nagnuo nad površinu vode da pokušam da je potražim, kada me je nešto otpozadi bocnulo, a nedugo zatim mi se toplo priljubilo uz butinu. Ono što se posle desilo, zaista je bilo nezaboravno. Od tada nemam mira. Obilazim svet, mučen ovom neobičnom strašću, sve sam već žrtvovao, porodicu i imovinu, a polako i život, ali ne mogu da prestanem. Hiljadu puta je jača od bilo kakve droge ili kocke, zato što me goni nesavladiva žudnja da se sa lepom pesmom pojavim u svim, delfinima punim uvalama ovog sveta koji zaslužuje bolju sudbinu i da zatim po mogućnosti dobijem zasluženu nagradu. Veoma sam se već izveštio u ovoj stvari. Ne bih nikoga zamarao nepotrebnim detaljima, a pogotovo omladinu ne bih kvario jer ovo je jedan radostan a u isto vreme i autodestruktivan hir. Čoveku delfini na kraju oduzmu svaku budućnost. I ostaneš bez prebijene pare. A osećam da me je na ovaj način sustigla osveta mrtvog čoveka, Gregorija Peka, a i same Amerike, ako mi je dopušteno da malo politiziram. Ali, čemu to?

Preveli s mađarskog Ninoslava Avramov, Anja Nešović, Kristina Pejanović i Filip Jakuš