Makropolj 13., Na Kirkinom ostrvu 1/1.

Atila Balaž
Ostrvo

< Na Kirkinom ostrvu | Vladan Matijević: Pesma iz rukavca >

Pisao je, pisao i pisao, pisac katkad cifraste rečenice. Vezao je i vezao svoj beskrajni vez, čekajući ženu da se vrati kući, ali je povratak gospođe koja je daleko odlutala, u stvarnosti za sada izostao. Dakle, moglo se dalje liti: Kad sam bio mlad, išao sam po dalekim morima, išao po dalekim ostrvima, gde je samo vetar, na krilima mu ptica. Uvek onamo gde izlazi Sunce, zatim onamo gde zalazi, jer večito me je zanimalo, koja je to tačka na ovome svetu gde bih se jednom mogao sam sa sobom sresti oči u oči. Plovio sam, kao neko ko nije u stanju da otrgne vetar iz jedara, i zaronio na dno mora, jer me zanimalo, dokle dopire svetlost, i uspinjao se na vrh vratolomnih stena, jer me zanimalo i to, koliko li je visoka tama? A kada sam ugledao brod koji je dole usidren, jurio sam na dole, da izdam novu direktivu za pokret. Na večnom putu ka Rtu Dobre nade, čak i dalje od njega, gde, kako je opštepoznato, žive oni koji su izgubili svaku nadu. Muškarci što liče na životinje, koji svoje faluse na leđima njišu, nogama igraju šah a rakiju uvijaju u list duvana, odnosno žene anđeoskih krila, koje nose maljava jaja, svake srede unazad heklaju, a kada ih mužjaci ne vide, u tajnosti se dodiruju pupcima. Dakle, mogao sam videti-iskusiti mnogo toga uzbudljivog i zanimljivog, ali verovatno nikada ono što je junak Odisej na ostrvu Eja (!).

Kada sam bio sasvim mali, na bačkom salašu skrivenom u uglu koji obrazuju Tisa i rukavac Tise, nisam poznavao Kirku, samo na primer Draginju, tu vilu gliba, koja je sa sobom otrgla čika Atanasija, radoznalog, koji je jednom izašao u zadnje dvorište da cepa drva, potom nestao bez traga. Otišao je tako brzo, da mu je sekira skoro ostala u vazduhu. Nije više bio živ, kada su ga pronašli u čunu na sred rukavca. Atanasije je visio iz čamca, s glavom u vodi. Prema pojedincima, Atanasije je u više navrata pričao o tome, neko u daljini, tamo u rukavcu, tako divno peva ženskim glasom, da lepši od toga u životu nije čuo.

Čika Atanasije je otišao, međutim ostale su svinje u oborima. Nekad tuce, nekad samo pola „cuteta“, u oskudnim vremenima eventualno tek dve, ali debele, čiste i zdrave. Drhtavim ušima bi groktale, coktale i gledale te upitno, kao u nekoga ko je možda upućen u velike zagonetke života. Prema prećutnom dogovoru, za njih, kao i za živinu, bila je odgovorna moja baba, a deda više za konja i za stoku. Pana nije bilo, naime, ni jedno od njih dvoje nije volelo koze.) Sećam se, kako se baba, lepotica garavih očiju, s obožavanjem saginjala nad te svinje, koje su izričitim divljenjem prihvatale maženje, glađenje, češkanje, okruglaste i ružičaste, drhtave i kudrave, da bi im posle dedin osvetnički nož uzeo krv, za svaku prolaznu radost, kada bi i za to došlo vreme.

Sećam se jedne noći, kada sam shvatio nešto od dedine slepe ljubomore, koja se neprestano ulivala u korito krvi. Naime, dogodilo se to da je baba jedne noći ustala iz kreveta, na spavaćicu obukla ćurdiju, navukla gumene čizme, izašla po nešto kod svinja, i dugo nije dolazila. Nisam mogao da spavam, motrio sam. Čekao. Odjednom se vratila, dok je oblak na nebu otplivao dalje, a pun mesec ispunio sobu. Video sam babu po skoro dnevnoj svetlosti, kako iznenadnom mišlju zastane pred ogledalom kraj furune, skine tu ćurdiju, zatim razvuče spavaćicu, i posmatra se. Malo podigne bujne grudi, za trenutak ih zatih pusti i protrese zavesu noćnog teatra. Tada sam prvi i poslednji put tako video moju babu, tada još ne tako staru, sa spuštenom, raspletenom kosom, crnom poput vrane.

Moj deda – stari partizan, koji se do kraja borio u Narodnooslobodilačkom ratu, gde su ga izrešetali kao sito, ali je preživeo – samo je dva puta hrknuo, kad je baka legla kraj mene, kraj male svinje, da bi me prema obećanju datom mojoj majci, zaštitila od svega, pa tako i od zlih duhova noći.

Prevod: Sandra Buljanović