Makropolje 18., Na Kirkinom ostrvu 6/2.

Janoš Geci
Božiji plan
(Sa inskripcijama)

< Zvonko Karanović: Božiji plan | Zvonko Karanović: Božiji plan (Finalna verzija) >

Priznajem, uhvaćen sam. Bežao sam dvadeset godina i na kraju dolijao. To sada tako izgleda, iako mi, kada sam odlazio od kuće, namera nije bila da bežim. Život u bekstvu je naporan.Trebalo je da to bude zarađivanje novca po isprobanom porodičnom receptu. Dvadeset godina sam čvrsto držao kormilo, dok se nije pojavio taj prokleti pas. Imao sam i šemu, čak mislio da se skrasim. Život od mesta do mesta, od gradilišta do gradilišta je naporan. Stignu godine i spavanje po barakama, ručak iz konzervi, nošenje neopeglanog veša počinju da padaju sve teže. Suva hrana i izgužvane košulje znaju da umore i nema tih para koje bi pomogle čoveku da se navikne na to.

Ponekad pomislim kako me je taj pas spasao novih nevolja i iskušenja, ali ja sam čovek svojeglav i uporan, i ne volim kad mi neko kvari planove. Možda je to samo sujeta, ne znam. Možda sebi pridajem previše važnosti. Po gradilištima širom Nemačke sretao sam ljude blage i pitome, ljude koji su s pobožnom mirnoćom prihvatali svako naređenje, svaki neopravdani bes nadređenih. Voleo bih da sam kao i oni, pomiren sa svojom sudbinom, samo što ja ne verujem u sudbinu. Kormilo ne može da mi okrene jedan pas, osim ako taj pas nije poslat od boga lično. A tu onda nema pomoći.

Rekao sam već, ja sam čovek tvrdoglav, i kada kažem da verujem u boga, ali ne i u sudbinu, što je po mišljenju mnogih jedno te isto, onda je to baš tako, bez obzira na kontradiktornost. A da li je bog sudbina, ili bradati starac, ili ulična svetiljka na kraju sela, nevažno je. Znam da on postoji i da smo svi deo njegovog plana.

A nisam pomenuo još nešto, ali sada ću to učiniti: mogu da izjavim da je bog pas. Kao i to da pas može biti bog, baš kao što i bog sam to može biti. Ili bilo šta drugo: tesarska spona kojom spajamo dve grede, žarulja koju uvijamo ispod abažura lampe, neka boja na sredokraći između crvene i ružičaste, koja jednog jesenjeg dana prekriva jedini cvet na ružinom žbunu moje roditeljske kuće, pa onda zbog nje nekoliko dugih trenutaka ne uspevaš da razlučiš da li sviće ili se smrkava. Odnos između boga i stvari prilično je nejasan, ali nesumnjivo je da taj odnos postoji.

Dunđerski zanat je tradicija kraja u kome sam rođen. Dleto, mistrija, keser, sekira, testera, bile su mi igračke. U srednju školu nisam išao. Knjige nisam čitao, ne zato što ih nisam voleo već zato što bi me zabolela glava kad god bih se zamislio. Ne može se čitati bez razmišljanja, toliko svako zna. Niko iz porodice nije imao te probleme. Kažu da je to posledica mog pada s oraha; u devetoj godini sam s visine od tri metra pao ravno na glavu.

Bio je to moj peti-šesti pad na glavu, ali verovatno najznačajniji. Pao sam na glavu prvi put kao beba, kad sam ispao iz kreveca, kasnije u školi, niz stepenice, padao sam s me r devina, s krova, jednom sam ispao iz traktorske prikolice u pokretu. I svaki put na glavu. U kući više i nisu obraćali pažnju na moje padove. Bilo je nekako normalno da neprestano padam i uvek bude sve u redu.

U to vreme opsedala me je tajna boga. Posle proučavanja životinjskog sveta u selu i okolnim šumama, pronašao sam mnogo veću i zanimljiviju temu. Čvrsto sam odlučio da postanem sveštenik. Prilično hrabra odluka za jednog devetogodišnjaka, ali posle tog pada s oraha sve se preokrenulo. Spopale bi me nesnosne glavobolje čim bih se latio knjige ili počeo da razmišljam o smislu života. Bolovi su iznenada prestajali kada bi mi dali da se igram polomljenim kišobranom koji se vukao po kući, što je sasvim slučajno otkrila moja majka.

Nadalje nije bilo nikakve misterije, sve je vodilo tome da nastavim porodični zanat.Uzalud se moja priroda tome opirala: bežao sam od kuće s drugarima iz škole, mačevao se drvenim mačevima, gađao iz praćke, rvao se, ronio, plivao, verao se po drveću, posmatrao ružine gundelje, shvatajući koliko liče na balegare. Bio sam živahno dete, kako je često govorila moja majka. I kasnije, kada sam postao dečkić, pa mladić, uvek sam imao neku bandu, ekipu; krali smo ribu iz ribnjaka, nezakonito sekli šumu i prodavali drva, lovili zečeve i fazane za vreme lovostaja, na zabačenoj parceli zaklonjenoj šumom gajili marihuanu, u selu organizovali disko-klub na divlje.

Ponavljam, sve je to bilo uzalud.Budući poziv mi se neumitno približavao.Bilo mi je osamnaest kada sam devojci iz susednog sela napravio dete. Deda je odlučio da preuzme komandu. Uz pomoć trojice mojih ujaka, u roku od mesec dana me je oženio. Trudnu devojku je doveo u našu kuću, organizovao venčanje i skromni svadbeni ručak, i počeo svuda da vuče sa sobom. A buket za mladu je, nakon što je naložio babi da ga osuši, stavio u vitrinu, rekavši da će on tek sa mrtvačkim sandukom moći odatle da se iznese. Sa ženinim sandukom, mislim.

Ono što možda nije potrebno da kažem, a reći ću, bilo je to da sam dunđerski posaolako savladao; već prve godine rada s dedom napravio sam krov, druge sagradio kuću bez ičije pomoći. Postavljenje temelja, izlivanje betona, zidanje, tesanje, šolovanje, pravljenje krovne konstrukcije, ređanje crepova, izvlačenje dimnjaka, sve sam znao samostalno da uradim. Jedino se u struju nisam petljao. Deda me je svemu naučio jer oca nikada nisam video. Kad sam pošao u svet on se iz tog sveta još nije bio vratio.

Došlo je vreme da i ja krenem u inostranstvo na rad. Pošao sam s još trojicom drugara iz sela. Niko se nije iznenadio. Utabane staze tradicije se ne osporavaju: u selu sam ostavio ženu i sina, i pošao u rat za nemački novac, nemački automobil i nemački televizor, tako sam bar rekao ženi. Isto to su svojim ženama rekli i moj otac, i moj deda, i moj pradeda, i odmaglili. Prećutali su izazove koji ih tamo čekaju: nemačke žene, nemačko pivo i nemačke kobasice. Bili su to mudri momci koji su izbegavali dodatna zapitkivanja i suvišna objašnjenja.

Deset godina sam tumarao Nemačkom, iz grada u grad, s objekta na objekat. Potucanje po periferijama, po hladnoj i vlažnoj klimi, spavanje u barakama, šatorima i samačkim hotelima, ličilo je na pravi, dugotrajni i iscrpljujući rat. Ja u pravom ratu nikada nisam bio. Ne znam kada sam se promenio, i da li sam se uopšte promenio. I ne znam zašto sam svoje gastarbajterstvo zvao ratom. U to vreme tako sam se osećao i ponašao: kao u ratu. Išao sam za plenom. Znao me je svaki bordel, svaki kazino, svaka pivnica u Južnoj Vestfaliji. Novac sam slao kući koliko sam morao.Rat ogrubi čoveka, natera ga da zaboravlja. Vremenom, borba postane sama sebi svrha.

Ljudi s kojima sam radio štedeli su svaki dinar, retko odlazili u pivnice, dugo čitali pisma i razgledali fotografije koje su dobijali od kuće. Želeli su da posao obave što pre i vrate se svojim porodicama i zavičaju.Kakvi su to bili ljudi? Mekušci! Strine! Pizde! Zar s takvima da ratujem? I jasam imao ženu i sina koji su me čekali, pa skoro nikada nisam pomišljao na njih, još manje na novi televizor, šporet, automobil koje bih odvukao kući. Šta će mi televizor kad čitav dan provodim na gradilištu? Šta će mi automobil kad nemam položen vozački ispit?

Većina kolega su vremenom počele da me izbegavaju. Na kraju sam komunicirao samo s onom trojicom koji sui došli sa mnom, a koji su me kao psi pratili i bespogovorno slušali.Umoran od dugogodišnjeg rintanja, razočaran slabićima s kojima sam radio, odlučio sam da promenim zemlju. Imao sam ekipu, bili smo uigrani, znali posao.Ali iz rata nisam želeo da se povučem poražen.

Bez obzira na sve, gajio sam poštovanje prema Nemačkoj.Dobar protivnik od tebe napravi boljeg čoveka. U životu je najvažnije naći bar jednog velikog, dostojnog protivnika, a ja sam se namerio na jednog od najvećih. Imao sam i plan kako da pobedim. Morao sam, kaošto su to činile i sve velike vojskovođe, da pribegnem lukavstvu.Nijedan rat nije dobijen bez nekog neočekivanog manevra, iznanađenja, klopke.

U Derenu, mirnom gradiću u blizini Kelna, prvog dana na gradilištu, verovatno iz nepažnje nekog od ekonoma, nisu nam podelili zaštitne šlemove. Skočio sam sa skele u visini prvog sprata direktno na glavu. Imao sam iskustva u tome. Bolelo me je manje nego kao kad sam pao s oraha. U nagodbi s izvođačem radovakoja je trajala više od šest meseci, odustao sam od tužbe za šestocifrenu nadoknadu. Napustio sam veliku nemačku civilizaciju s rukama u džepovima i ozbiljnim parama na računu. Smatrao sam se miljenikom velikog plana koji je bog napravio za mene.Trojicu svojih najvernijih saboraca poveo sam sa sobom.

Kada sam izašao iz kancelarije gradilišta, osvrnuvši se poslednji put, ustanovio sam da na plafonu, tamo gde visi lampa sa abažurom, štrči gipsana rozeta. Ta gomila latičavih ukrasa sa štukaturama delovala mi je baš nemački, mnogo nemačkije od svih onih silnih godina koje sam među Nemcima protraćio, potucajući se po radničkim kolibama, pivnicama, na sniženjima u velikim tržnim centrima. Tamo odakle ja dolazim, nema ruža na plafonima, mi ne živimo u znaku ruže.

Preveo Marko Čudić