Makropolje 18., Na Kirkinom ostrvu 6/3.

Zvonko Karanović
Božiji plan
(Finalna verzija)

< Janoš Geci: Božiji plan (sa inskripcijama) |

Priznajem, uhvaćen sam. Bežao sam dvadeset godina i na kraju dolijao. To sada tako izgleda, iako mi, kada sam odlazio od kuće, namera nije bila da bežim. Život u bekstvu je naporan.Trebalo je da to bude zarađivanje novca po isprobanom porodičnom receptu. Dvadeset godina sam čvrsto držao kormilo, dok se nije pojavio taj prokleti pas.Imao sam i šemu, čak mislio da se skrasim. Život od mesta do mesta, od gradilišta do gradilišta je naporan, iscrpljuje. Stignu godine i spavanje po barakama, ručak iz konzervi, nošenje neopeglanog veša počinju da padaju sve teže. Suva hrana i izgužvane košulje znaju da umore i nema tih para koje bi pomogle čoveku da se navikne na to.

Ponekad pomislim kako me je taj pas spasao novih nevolja i iskušenja, ali ja sam čovek svojeglav i uporan, i ne volim kad mi neko kvari planove. Možda je to sujeta, ne znam.Možda sebi pridajem previše važnosti. Po gradilištima širom Nemačke sretao sam ljude blage i pitome, ljude koji su s pobožnom mirnoćom prihvatali svako naređenje, svaki neopravdani bes nadređenih. Voleo bih da sam kao i oni, pomiren sa svojom sudbinom, samo što ja ne verujem u sudbinu. Kormilo ne može da mi okrene jedan pas, osim ako taj pas nije poslat od boga lično. A tu onda nema pomoći.

Rekao sam već, ja sam čovek tvrdoglav, i kada kažem da verujem u boga, ali ne i u sudbinu, što je po mišljenju mnogih jedno te isto, onda je to baš tako, bez obzira na kontradiktornost. A da li je bog sudbina, ili bradati starac, ili ulična svetiljka na kraju sela, nevažno je. Znam samo da on postoji i da smo svi deo njegovog plana.

A nisam pomenuo još nešto, ali sada ću to učiniti: mogu da izjavim da je bog pas. Kao i to da pas može biti bog, baš kao što i bog sam to može biti. Ili bilo šta drugo: tesarska spona kojom spajamo dve grede, žarulja koju uvijamo ispod abažura lampe, neka boja na sredokraći između crvene i ružičaste, koja jednog jesenjeg dana prekriva jedini cvet na ružinom žbunu moje roditeljske kuće, pa onda zbog nje nekoliko dugih trenutaka ne uspevaš da razlučiš da li sviće ili se smrkava. Odnos između boga i stvari prilično je nejasan, ali nesumnjivo je da taj odnos postoji.

Dunđerski zanat je tradicija kraja u kome sam rođen. Dleto, mistrija, keser, sekira, testera, bile su mi igračke. U srednju školu nisam išao. Knjige nisam čitao, ne zato što ih nisam voleo već zato što bi me zabolela glava kad god bih se zamislio. Ne može se čitati bez razmišljanja, toliko svako zna. Niko iz porodice nije imao te probleme. Kažu da je to posledica mog pada s oraha; u devetoj godini sam s visine od tri metra pao ravno na glavu.

Bio je to moj peti, možda šesti pad na glavu, ali verovatno najznačajniji. Pao sam na glavu prvu put kao beba, kad sam ispao iz kreveca, kasnije u školi, niz stepenice, padao sam s merdevina, s krova, jednom sam ispao iz traktorske prikolice u pokretu. I svaki putna glavu. U kući više nisu obraćali pažnju na moje padove. Bilo je nekako normalno da neprestano padam i uvek sve bude u redu.

U to vreme opsedala me je tajna boga. Posle proučavanja životinjskog sveta u selu i okolnim šumama, pronašao sam mnogo veću i zanimljiviju temu. Čvrsto sam odlučio da postanem sveštenik. Prilično hrabra odluka za jednog devetogodišnjaka, ali posle tog pada s oraha sve se preokrenulo. Spopale bi me nesnosne glavobolje čim bih se latio knjige ili počeo da razmišljam o smislu života. Bolovi su iznenada prestajali kad bi mi dali da se igram polomljenim kišobranom koji se vukao po kući, što je sasvim slučajno otkrila moja majka.

Nadalje nije bilo nikakve misterije, sve je vodilo tome da nastavim porodični zanat. Uzalud se moja priroda tome opirala: bežao sam od kuće s drugarima iz škole, mačevao se drvenim mačevima, gađao iz praćke, rvao se, plivao, verao se po drveću, posmatrao ružine gundelje, shvatajući koliko liče na balegare. Bio sam živahno dete, kako je često govorila moja majka. I kasnije, kada sam postao dečkić, pa mladić, uvek sam imao neku bandu, ekipu; krali smo ribu iz ribnjaka, nezakonito sekli šumu i prodavali drva, lovili zečeve i fazane za vreme lovostaja, na zabačenoj parceli zaklonjenoj šumom gajili marihuanu, u selu organizovali disko-klub na divlje.

Ponavljam, sve je bilo uzalud. Budući poziv mi se neumitno približavao. Bilo mi je osamnaest kada sam devojci iz susednog sela napravio dete. Deda je odlučio da preuzme komandu. Uz pomoć trojice mojih ujaka, u roku od mesec dana me je oženio. Trudnu devojku je doveo u našu kuću, organizovao venčanje i skromni svadbeni ručak, i počeo svuda da me vuče sa sobom. A buket za mladu je, nakon što je naložio babi da ga osuši, stavio u vitrinu, rekavši da će on tek s mrtvačkim sandukom moći odatle da se iznese. Sa ženinim sandukom, mislim.

Ono što možda nije potrebno da kažem, a reći ću, bilo je to da sam dunđerski posao lako savladao; već prve godine rada s dedom napravio sam krov, druge sagradio kuću bez ičije pomoći. Postavljanje temelja, izlivanje betona, zidanje, tesanje, šolovanje, pravljenje krovne konstrukcije, ređanje crepova, izvlačenje dimnjaka, sve sam znao samostalno da uradim. Jedino se u struju nisam petljao. Deda me je svemu naučio jer oca nikada nisam video. Kad sam pošao u svet on se iz tog sveta još nije bio vratio.

Došlo je vreme da i ja krenem u inostranstvo na rad. Pošao sam s još trojicom drugara iz sela. Niko se nije iznenadio. Utabane staze tradicije se ne osporavaju: u selu sam ostavio ženu i sina, i pošao u rat za nemački novac, nemački automobil, nemački televizor, tako sam bar rekao ženi. Isto to su svojim ženama rekli i moj otac, i moj deda, i moj pradeda, i odmaglili. Prećutali su izazove koji ih tamo čekaju; nemačke žene, nemačko pivo i nemačke kobasice. Bili su to mudri momci koji su izbegavali dodatna zapitkivanja i suvišna objašnjenja.

Deset godina sam tumarao Nemačkom, iz grada u grad, s objekta na objekat. Potucanje po periferijama, po vlažnoj i hladnoj klimi, spavanje u barakama, šatorima i samačkim hotelima, ličilo je na pravi, dugotrajni i iscrpljujući rat. Ne znam kada sam se promenio, i da li sam se uopšte promenio. I ne znam zašto sam svoje gastarbajterstvo zvao ratom. U to vreme tako sam se osećao i ponašao: kao u ratu. Išao sam za plenom. Znao me je svaki bordel, svaki kazino, svaka pivnica u Južnoj Vestfaliji. Novac sam slao kući koliko sam morao. Rat ogrubi čoveka, natera ga da zaboravlja. Vremenom, borba postane sama sebi svrha.

Ljudi s kojima sam radio štedeli su svaki dinar, retko odlazili u pivnice, dugo čitali pisma i razgledali fotografije koje su dobijali od kuće. Želeli su da posao obave što pre i vrate se svojim porodicama i zavičaju. Kakvi su to bili ljudi? Mekušci! Strine! Pizde! Zar s takvima da ratujem? I ja sam imao ženu i sina koji su me čekali, pa skoro nikada nisam pomišljao na njih, još manje na novi televizor, šporet, automobil koje bih odvukao kući. Šta će mi televizor kad čitav dan provodim na gradilištu? Šta će mi automobil kad nemam položen vozački ispit?

Većina kolega su vremenom počele da me izbegavaju. Na kraju sam komunicirao jedino s onom trojicom koji su i došli sa mnom, a koji su me kao psi pratili i bespogovorno slušali. Umoran od dugogodišnjeg rintanja, razočaran slabićima s kojima sam radio, odlučio sam da promenim zemlju. Imao sam ekipu, bili smo uigrani, znali posao. Ali iz rata nisam želeo da se povučen poražen.

Bez obzira na sve, gajio sam poštovanje prema Nemačkoj. Dobar protivnik od tebe napravi boljeg čoveka. U životu je najvažnije naći bar jednog velikog, dostojnog protivnika, a ja sam se namerio na jednog od najvećih. Imao sam i plan kako da pobedim. Morao sam, kao što su to činile i sve velike vojskovođe, da pribegnem lukavstvu. Nijedan rat nije dobijen bez nekog neočekivanog manevra, iznanađenja, klopke.

U Derenu, mirnom gradiću u blizini Kelna, prvog dana na gradilištu, verovatno iz nepažnje nekog od ekonoma, nisu nam podelili zaštitne šlemove. Skočio sam sa skele u visini prvog sprata direktno na glavu. Imao sam iskustva u tome. Bolelo me je manje nego kad sam pao s oraha. U nagodbi s izvođačem radova koja je trajala više od šest meseci, odustao sam od tužbe za šestocifrenu nadoknadu. Napustio sam veliku nemačku civilizaciju s rukama u džepovima i ozbiljnim parama na računu. Smatrao sam se miljenikom velikog plana koji je bog napravio za mene. Trojicu svojih najvernijih saboraca poveo sam sa sobom.

Kada sam izašao iz kancelarije gradilišta, osvrnuvši se poslednji put, ustanovio sam da na plafonu, tamo gde visi lampa s abažurom, štrči gipsana rozeta. Ta gomila latičavih ukrasa sa štukaturama delovala mi je baš nemački, mnogo nemačkije od svih onih silnih godina koje sam među Nemcima protraćio, potucajući se po radničkim kolibama, pivnicama, sniženjima u velikim tržnim centrima. Tamo odakle ja dolazim, nema ruža na plafonima, mi ne živimo u znaku ruže.

Po povratku iz Nemačke, otišao sam u Crnu Goru na more, u društvu svoja tri drugara. Nijedan od nas četvorice u životu nije bio na moru. Odmor nam je bio neophodan, ali i dogovor šta i kako dalje. Kući nismo nameravali da se vraćamo.

Iz šale smo razgovarali na nemačkom. Ne znam kako su shvatili da nismo nemački državljani već domaći građevinski radnici, za rame nas je neprestano povlačilo nekoliko Rusa: bila im je potrebna radna snaga za popravke i adaptacije upravo kupljenih nekretnina, za izgradnju objekata na praznim parcelama.Unajmljivali su svakog radno sposobnog muškarca i nisu pitali za cenu.

Nije bilo mesta oklevanju. Osnovao sam građevinsku firmu. Iako sam im ponudio da to uradimo zajednički, ova trojica nisu želela da rizikuju zarađeni novac, pa sam osnivački ulog položio sam. Oni su se zadovoljili šefovskim položajima. Bog je izgleda imao ozbiljne planove sa mnom, jer posao je krenuo silovito. Upetostručio sam kapital već posle godinu dana. Za ozbiljnije poslove bio mi je potreban kredit od banke ili finansijska podrška veće firme.

Tada se pojavio Hans, nemački investitor. Čovek iz opštine zadužen za izdavanje građevinskih dozvola preporučio mu je moju firmu kao veoma perspektivnu. S Hansom sam se brzo složio oko svega.Uz prethodnu detaljnu proveru poslovanja preduzeća, kao i preciznog biznis-plana, pristao je da finansira sve moje buduće poslove. Potpisali smo ugovor da profit delimo pola-pola. Osetio sam olakšanje; najzad sam imao moćnog saveznika, najzad sam se našao na istoj strani s velikim i moćnim nemačkim narodom.

Rekao sam već, bolela me je glava kad bih počeo da razmišljam, pa sam Hansu prepustio svu brigu oko administracije. Ja sam s ekipom pokrivao teren. Tandem je pet godina funkcionisao bez greške. Bili smo mašina za pravljenje para. Pod izgovorom predugog odsustva od kuće, sva trojica mojih drugara su se posle tri godine vratili u zavičaj. Uhvatio ih je strah od prevelikog novca koji smo zarađivali, pa su odlučili da se povuku dok je još vreme. Meni se nije vraćalo kući. Ko me je čekao tamo? Žena koja je do sada verovatno odrtavila, sin koji je sada verovatno maloletni delikvent.

Posao nije posustajao, novac je pristizao. Počeo sam, kao i moji drugari, da razmišljam o povlačenju. Zašto ne bih malo usporio, kupio kuću na obali, možda neki brodić. Završavali smo izgradnju unapred prodata dva hotela i vikend-naselja s luksuznim bungalovima, krune višegodišnjeg rada, kada je Hans iznenada nestao, prethodno isprazniviši sve račune firme! Pobegao s mojim parama! Bio sam sablažnjen: opljačkao me jedan Nemac! Kako je to moguće? Ali u trenu mi se sve razjasnilo: Hans je samo egzekutor. Velika nemačka država je poslala svog piona da povrati ono što sam joj oteo, naplati mi kamatu i surovo me kazni. Ne možeš Nemačkoj tek tako da otmeš pare i prođeš nekažnjen. Veliki narodi strogo vode računa o svojoj reputaciji.

Našao sam se na ulici bez prebijenog dinara. Počeo sam da tražim posao. Božije proviđenje me je poslalo Valeriju, dobrom čoveku iz Jekaterinburga. Uz kratko nabrajanje svih poslova koje znam da radim, ispričao sam mu sve o podloj finansijskoj mahinaciji čija žrtva sam bio; prevejani, pokvareni Nemac uzeo mi je i poslednju krvlju i znojem stečenu paru. Sva moja imovina je nestala. Ja sam propao čovek. „Trebalo je da zgazimo te Nemce“, saučesnički je procedioValerij i ponudio mi mesto šefa službe održavanja njegove vile, auto-parka, heliodroma i jahte.

Valerij, dobri čovek iz Jekaterinburga, bio je prebogati trgovac knjigama, uglavnom retkim i unikatnim izdanjima, koje je prodavao svetskim muzejima i bogatim kolekcionarima. Posedovao je vilu na jednoj od najboljih budvanskih plaža, imao pedeset metara dugačku jahtu vrednu trideset i tri miliona dolara.

Meseci su prolazili. Rad za Valerija mi je odgovarao više nego vođenje sopstvene firme. Nisam morao da mislim ni o čemu, pa nisam imao ni glavobolje. Navršavalo se tačno devet godina od mog povratka iz Nemačke kada je, a bilo je leto, čitava crnogorska rivijera poludela za novim albumom Ružice Ruže Šurbatović, najveće regionalne turbo-folk dive. Sa tranzistora i kasetofona, iz kafana i kafića, iz džipova i audija, treštali su njeni hitovi. Njeno lepo, zagonetno lice se osmehivalo s naslovnih strana novina i najavljivalo predstojeći koncert. Kulturni događaj sezone, prenosili su mediji. To me je po prvi put nateralo da pomislim kako, ipak, živimo u znaku ruže.

Valerij je spremao iznenađenje. Preko svojih moćnih veza, obezbedio je da Ruža bude gost na proslavi njegovog četrdesetog rođendana, dan posle njenog koncerta. S Ružom sam se upoznao na Valerijevoj jahti, gde su se uz šamanjac okupljale zvanice. Naše upoznavanje proteklo je u senci vrlo upečatljivog događaja: kada me je ugledala, Ruža se onesvestila. Prislonila je ruku na čelo i pružila se koliko je duga nasred palube. Kako mi je kasnije objasnila, po tetovaži grba „FK Partizan“ ispod uha, koju sam uradio u pijanom stanju prve godine kada sam došao u Nemačku, prepoznala je čoveka poslatog sudbinom, čiji dolazak su joj prorekle sve vidovnjakinje i gatare, sve astrološke mape i tarot karte.

Na kraju žurke, Ruža se nije odvajala od mene. Dva sata me je ubeđivala da se preselim u Beograd i za dvostruko veću platu postanem šef održavanja njene vile na Senjaku. Te večeri joj ništa nisam odgovorio. Nije mi se napuštalo lagodan posao kod Valerija, kao ni topla mediteranska klima. Ruža mi je verovatno te večeri sipala nešto u piće, jer sutradan, kad sam se probudio, pristao sam da pođem s njom u Beograd bez ikakve nadoknade, samo za stan i hranu. Smesta me je proglasila personom od „izuzetnog značaja“ i ugurala u svoj privatni avion.

Ono što možda nije potrebno da kažem, a reći ću, bilo je to da su mi zavideli svi muškarci u državi. Ruža je bila erotska maštarija svakog muškog stvora od dvanaest do osamdeset i dve godine. Ja sam bio taj kojeg je ona izabrala, što me je ispunjavalo herojskim ponosom. Bio sam spreman da s njom ostanem do kraja. A onda se pojavio taj prokleti pas i sve je otišlo dođavola.

Tekobne subote, Ruža je otišla na selo da poseti bolesnu majku. Pomoćni radnici i posluga su imali slobodno, na imanju sam ostao samo ja. Bilo je kasno popodne. Prišao sam prozoru s pivom u ruci i ugledao nepoznatog muškarca na travnjaku. Ležao je nepomičan, licem okrenut ka zemlji. Sporim korakom, približavao mu se veliki crni rotvajler snažnih balavih čeljusti. Imao sam užasan strah od pasa. Prosto bih se paralisao u susretu s njima. Naročito sam se plašio tog crnog rota.

Iz komšijskih priča znao sam skoro sve o njemu. Pas je bio skupocen primerak uvezen iz Nemačke i dresiran za borbu. Ne zna se tačan broj njegovih borbi, i da li je vlasniku povratio uloženi novac, ali u jednom od okršaja mu je stradala tetiva na zadnjoj nozi. Postao je nesposoban za borbu. Ne želeći da ga uspava, vlasnik ga je ostavio na ulici. Potomak evropskih cac šampiona, stroj dresiran za ubijanje, uspeo je da preživi. Brzo je zavladao krajem. Iza njega su počeli da ostaju leševi mačaka i pasa lutalica. Agresivan i nepoverljiv, nije dozvoljavao nikome da mu se približi. Ljudi su ga se klonili, majke uzimale decu u naručje čim bi ga ugledale.

Nisam se usuđivao da izađem iz studija, kako sam nazivao letnju kujnu u kojoj sam živeo, jednu od dve pomoćne prostorije Ružine vile. Iz improvizovane kuhinje posmatrao sam kako pas njuši čoveka na travnjaku i seda pored njegove glave. Pitao sam se zašto je pas tako miran. Da li se nepomični muškarac i rot poznaju? Da li mu je on možda bivši gazda? Motrio sam ih skoro čitav sat.

Smrkavalo se kada sam najzad odlučio da telefoniram Hitnoj pomoći. Rekao sam im da u dvorištu već neko vreme leži nepoznat muškarac. Nisam zvao ranije jer sam mislio da se čovek napio, pa će se otrezniti i otići, ali kako se ne pomera više od sat vremena, prinuđen sam, kao savesni građanin, da pozovem nadležnu službu. Na kraju, upozorio sam zvonak i prilično veseo ženski glas s kojim sam komunicirao, da pored nepomične osobe u dvorištu sedi veoma, veoma opasan pas, i da interventno medicinsko osoblje bude na oprezu. Izdiktirao sam adresu i prekinuo razgovor.

Zavijanje sirena ambulantnog vozila začulo se nakon dvadesetak minuta. S radošću sam skočio iz fotelje i prišao prozoru, ali, na moje iznenađenje, na travnjaku nije bilo ni čoveka ni psa. Ne znam zašto sam se uspaničio. Hitro sam navukao plastične papuče i istrčao iz kuće. Bacio sam se na travnjak, otprilike na ono isto mesto gde je do malopre ležao čovek. Raširio sam ruke i zario lice u travu osluškujući laku škripu guma sanitetskog vozila koje se zaustavilo ispred kapije. Očekivao sam da mi pritrče medicinski tehničari s nosilima, ali umesto toga osetio sam pseće bale kako mi kaplju na obraz. Snažni zubi kratko su škljocnuli kraj mog uha. Osetio sam snažan bol.

U bolnici sam proveo dve nedelje. Obraz su mi zakrpili, ali ostao mi je grozan ožiljak preko polovine lica. Ožiljak je bio razlog da mi se Ruža zahvali na jednogodišnjem druženju. Tarot karte su joj prorekle novog muškarca kada čovek s kojim živi doživi gadnu nesreću. Na rastanku meje poljubila i zaželela svaku sreću u daljem životu. Otpratila me je kao prijatelja.

Umoran, bez novca, s gazom i flasterima preko polovine lica, našao sam se na putu kojim sam još jedino mogao, na putu kući. U bolnici sam imao vremena da o svemu dobro razmislim. Bio sam kivan na tog psa, ali kako je vreme proticalo počeo sam krivca da tražim u sebi. Ko me je terao da istrčavam u dvorište i izigravam pijanog muškarca na travnjaku. Nemam opravdanje zašto sam to uradio. Možda je bog to tako uredio. Verujem u boga, i verujem da bog voli mene. Sigurno je nešto planirao kad mi je poslao tog psa. Stvoritelj sve najbolje zna. Sedeo sam u autobusu na putu za kući i pitao se da li ću prepoznati ženu i sina.

A da li će oni prepoznati mene?