Makropolje 20., Na Kirkinom ostrvu 8/1.

Vladislava Vojnović
Moja keva nije čitava

< Na Kirkinom ostrvu | Eva Veronika Kalapoš: Kao nekakvo granje... >

Dragi dnevniče, ahaha, koja sam ja lujka kad se u svojim godinama obraćam dnevniku kao kad sam bila klinka. Neću da pišem koliko imam godina, datume i imena, ako me uhvate, da me ne identifikuju. Ili bar dok ne vidim da se šansa koju sam sama sebi pružila, ostvaruje. Pisaću samo ono što mi padne na pamet onako. Moje misli. Da budem manje sama. A valjda jednom to bude i nekom od koristi. Pretpostavljam meni, da se setim kakva sam bila. Ili mojoj deci. Ako ih ikad budem imala. I ako sačuvam ovu svesku.

Moja keva stvarno nije čitava. Ozbiljno mislim da nije čitava. Ne ono kao uvreda: kao keva-retard, keva-moron, nego baš onako, kao iz nekog filma, malo je psycho. Aj, dobro, nije baš ko iz filma, ali jeste kao iz udžbenika za drugi gimnazije. Ima onaj OCD. Profesorka psihologije je rekla, da to imaju oni ljudi od kojih ništa nije zavisilo i ni o čemu nisu mogli sami da odlučuju kad su bili mali, pa su navalili da kontrolišu gluposti. Ono kad sve mora da bude pod konac, sve na svom mestu, čisto, stalno mora da se radi, da se organizuje, da se zna šta se hoće. Valjda je baba kriva za sve to. Ali ni baba nije to isisala iz prsta, nego su njeni roditelji bili kreteni. I tako je to u našoj porodici sve do praroditeljskog greha. A, kako razvaljujem veronauku, a? A uopšte nije veronauka, ja idem na građansko, to nam je izborni predmet. Nego ovo znam zbog likovnog, iz istorije umetnosti.

I, zato nas je ćale, valjda, i ostavio. Mislim, nju je ostavio. Kevu. Ali i ja sam bila tu, pa je onda ostavio i mene. On tvrdi da nije, da je hteo da me vodi, ali da je ona na sudu uspela da se izbori da me ona dobije. Rekao bi čovek da su se skršili oko toga kome ću pripasti, šatro mnogo me voleli i jedno i drugo. Jedino ako su me voleli! Da jesu, ne bi on radio sve ono što ona mrzi, a ne bi ni ona mrzela sve što on radi. Ne bi se onoliko svađali da ja čujem. Bilo bi im žao mene. Opet, fakat je da se nisu tukli. Nina kaže da su se njeni i sad tuku, pa ona zove policiju, pa onda tuku i nju. Nesretna devojka, zato je toliko zla i zavidljiva. Ta moja bivša najbolja drugarica. Krava jedna, zapravo. Ma... Ali, ja mislim da se moji nisu tukli ne zbog mene, nego prosto zato što su takvi, kao fini su ljudi, važno im da nisu primitivci. Mislim, nikad nisu slušali narodnjake, završili su faks oboje, a i kukavice su. Stalno su se nečega bojali, te da nas ne izbace iz stana, pa da ne ostanu bez posla, pa od bolesti, od moje astme, od pasa lutalica, od mojih loših ocena, od toga da ne nađem dečka, da ne ostanem u drugom stanju, da se ne drogiram, ma od svega.

Ja ne mogu toliko da se bojim. Nemam taj njihov kapacitet za strah. Nemam nikakav kapacitet, kaže keva. Recimo, nemam, kaže, kapacitet za učenje. Ni za rad. Ni za pružanje šanse samoj sebi. Nemam ni neki kapacitet pluća jer imam astmu, a pušim. Ali imam, brate, kapacitet da mi stvari dosade. Dosadila mi je škola. Nije mi skroz dosadila, ali sam morala malo da olabavim. Ne znam ko mi je bio odvratniji, da li profesori ili učenici. Profesori u našoj gimnaziji su svi neki zli ljudi koji samo gledaju kako da nekom zagorčaju život, da ga ponižavaju. A učenici su ili glupaci koji mrze gejeve, gledaju sve realytije, gaje pitbul-terijere i slušaju Cecu, ili štreberi koji nikog ne vole i misle da će sve jednog dana kupiti za pare. I tako, nekoliko dana nisam išla u školu. Ni u Muzičku. Kog ću đavola na tom solo-pevanju kad me interesuje džez. Kad prođem pored džez-odseka, sva se naježim. I keva me provalila. Toliko se ona drala da to nije normalno. Mislim, odrasala je žena, nema smisla da vrišti i plače kao neka klinka, niko, brate, nije umro. A vrištala je, bukvalno. I onda je zvala ćaleta, pa se i sa njim svađala. Pretpostavljam da joj je rekao da je za sve krivo njeno vaspitanje i što se trudila da bude keva-ortak i što me sve pustila da radim šta sam htela. A stvarno me jeste pustila dosta toga. Da mi ne bude kao njoj što je bilo kad je bila mlada, kaže. Onda je ona ćaletu rekla da je on kriv što sam u pubertetu bez oca i da mi je on dao loš primer jer je čovek koji ni u čemu ne istrajava i nije u stanju da bude odgovoran. Onda joj je on spustio slušalicu. I onda se opet okomila na mene. Uzela mi sve. I pare, i cigarete, i kompjuter, i mobilni telefon i gitaru. Rekla mi da dok sam pod njenim krovom, ima da bude kako ona kaže jer je ona keva, a ja nisam keva. I da sam maloletna, pa je ona i pred zakonom zadužena za mene. I onda sam ja sedela tako u mraku u svojoj sobi i slušala njen televizor. I tamo su rekli kako te izbeglice iz Sirije bacaju pasoše i idu pešice 2.500 kilometara pešice i niko više ne zna ko su. Idu kroz pustinu, i sad idu i kroz našu zemlju u Mađarsku i Hrvatsku i odande će u Nemačku. Mađari i Hrvati im zatvaraju granicu, stavljaju ogradu, ali oni, ipak, prolaze. I tako mi je palo na pamet da bacim pasoš, tj. da ga ni ne ponesem, pa da odem i ja u Mađarsku. Samo se priključim tim izbeglicama, njih ima i crnih i plavih i smeđih kao ja. Evo, sad ih gledam, pun autobus. Neki izgledaju grozno, ali neki su sasvim pristojni. Ovim nekim ribama iza mene te marame na glavi izgleda kao da se zezaju. I ja sam vezala jednu. Da mi keva nije uzela mobilni, bacila bih selfi. Mislim, ne bih, jer bi me preko fejsa odmah našli, nisam blesava. Mada, sad me još ne traže.

Da, tako sam ti ja, dragi dnevniče, lepo otišla od keve koja vrišti i ćaleta koji joj spušta slušalicu. Kao da nije moj život. Mislim, prvo nisam bila sigurna da ću to stvarno da uradim, ali kako sam bila dalje od kuće, sve je stvarnije bilo. Idem u Mađarsku. Mislim da mi je bolje da idem u Mađarsku, jer bi me Hrvati razumeli ako bih progovorila. Mada ne planiram da govorim. Nemam šta da kažem. To sam rekla i Ukiju kad me pratio na stanicu. To mi je bivši dečko. Nismo više zajedno, ali mi je doneo kintu za bus i sendvič i cvik-cangle za tu ogradu, ako budem morala da je sečem. I još nešto mi je doneo, ali neću da kažem šta, glupo je. Nikom drugom ništa nisam rekla, nemam baš neke drugarice, a ni babe i dede nas ne vole, mislim kevu i mene.

Dragi dnevniče, ovo je sad stvarno kao film. Džedžim čitav dan među ovim ljudima ovde u nekoj njivi blizu ograde. Malo su kao naši Romi, a malo i nisu. Nemam pojma kakvi su, ali mislim da im se ne sviđam. Mislim da čekamo da padne noć, pa da se provučemo kroz neku rupu. One cvik-cangle mi neće trebati. Ono što četvrto što mi je Maki doneo, a što ti nisam rekla šta je, to će mi možda i trebati, videla sam kako me neka trojica gledaju, sigurno su manijaci. Jedna žena mi je dala da pijem vodu i neke grisine. Gleda me s podozrenjem, a ja glumim da sam gluvonema. S druge strane je Mađarska. Išla sam tamo jednom sa sekcijom naše škole za likovno i s profesorom koji je jedini u školi faca. Oslikavali smo zid neke mađarske škole, slikala sam budimpeštansku Citadelu. A bila sam i sa kevom u nekom Kiškun-nečemu kad je pokušavala da nam nabavi mađarsko državljanstvo. Sve njene babe i dede rođene su na teritoriji kraljevine Mađarske i Mađari su rekli da svako ko to može da dokaže dokumentima i zna bazični mađarski može da dobije njihovo državljanstvo. Keva je rekla da je to dobro za mene, da mogu jednog dana da studiram u Evropi ako imam to državljanstvo i mesecima je učila mađarski kao budala. Umesto da je nekog potplatila kao što to rade normalni ljudi. I ona je, ludača, naučila tristo pitanja i odgovora ko joj je ko i kako je njen deda bio advokat i završio pravo u Pešti i šta je ona i ko sam ja i da će radije da polaže zakletvu Mađarskoj, nego da daje izjavu i koješta. Ja sam naučila samo da kažem da gitarozom i inekelek i da idem u gimnazium (sviram gitaru i pevam i idem u gimnaziju, prim. prev, ahahaha!). Gluposti. I onda smo išle u Mađarsku i predale smo ta dokumenta u tom Kiškun-nečemu, a i to je koštalo kao svetog Petra kajgana da se sve prevede na mađarski, i tamo je službenica rekla da ona procenjuje da znamo mađarski. Naročito što sam ja lupetajući rekla da imamo eđ-kete-harom (moram te brojeve uvek da počnem od početka) močke i da su kete sirke (dve sive), a eđ fekete-feher (jedna crno-bela). A onda su kevu pozvali iz konzulata u Subotici da je još provere i tamo su joj rekli da je njeno znanje mađarskog pasivno. Ali je važnije bilo to što ona nije Mađarica, mada kuva takve stvari i voli takvu muziku i voli tu arhitekturu i tako. I nismo dobili mađarske pasoše. A i da smo dobili, i taj bih sad bacila. Ne vidim više ništa, pao je mrak. Masa se pokrenula. Idem. Zbogom, Srbijo i svi idioti koji me niste voleli. Valjda ovi Mađari neće baš da pucaju? Nije da se bojim, ja ne volim da se bojim, ali profesorka psihologije je rekla da strah nije uvek loša stvar. Da je loša samo kad ne znaš od čega se bojiš. A kad znaš, onda služi da te sačuva u opasnim situacijama. Ja se sad malo bojim, a u stvari ne znam od čega. Dakle, sad ne treba da se bojim. Ups, ovi počinju da trče. Ajde, dnevniče, ti si mali, idi da spavaš u mom rancu. Vidimo se kasnije.