Makropolje 17., Na Kirkinom ostrvu 4/3.

Janoš Geci
Suvi listovi čaja

< Zvonko Karanovići: Tragovi karmina |

Nikad ne bih pomislio da je svega nekoliko sekundi dovoljno za to. Koliko da muva proleti od vrata do prozora, gde joj staklo prepreči put. Ili vreme koje mi je potrebno da svoj pogled sa lava, koji sedi na prvom mestu prvog reda, preusmerim na psa koji sedi na poslednjem mestu drugog reda, gotovo i ne primećujući betonska čudovišta što su se poređala između njih. To je značajno kraći interval od onog koji je potreban damskoj cigareti, sa filterom crvenim od karmina, da dogori. Taj bi se interval najpre mogao uporediti sa nekom brzom telesnom funkcijom, recimo sa ejakulacijom, sa beskrajnom srećom koju donosi, ali i tragičnom brzinom s kojom mine.

U samo nekoliko minuta proživeo sam čitav svoj život. Ali ne kao kad neko pogleda najnoviji muzički klip, niti na način na koji vidimo film od kojeg je ostao tek svaki pedeseti ili stoti kadar. Onome ko se nalazi unutar događaja, tome se sav njegov dotadašnji život, od prve, sasvim beznačajne uspomene pa do one poslednje koja se više neće nastaviti, možda čak ni do tačke na kraju ove rečenice, ne ukazuje u formi čulnog iskustva, već u obliku nečega što se preživljava čitavim telesnim bićem. I to uvek iznova. Postalo mi je jasno da imam dva života: na kraju jednog od njih, ja stojim među barakama, a o noge mi se češu prasići koji jedu žireve; naziru se tu još i neke razigrane starlete iz magazina, sa oblinama izvajanim hirurškim nožem, te pola kutije cigareta, popušenih jedna za drugom. U onom drugom pak životu nalazi se sve ono što je izostalo iz prvog, kao što je, recimo, uzrok lošeg predosećaja, sudbina čajne stabljike pre nego što će postati osušeno lišće čaja, od trenutka kad nikne iz semena, pa do berbe listova sa starog čajnog žbuna u jedno prolećno praskozorje. Bila je, naime, jedna žena koju sam još u pubertetu upoznao, a koja mi je kasnije ispunila sav preostali život. Jer, nedugo pošto smo se upoznali, ona se uselila u iznajmljeni stan u kojem sam živeo, a onda posle nekog vremena, valjda zato što me njeni zagrljaji više nisu u dovoljnoj meri uzbuđivali, ja sam je oženio, pa su usledile nove priče, oko trudnoće, oko podizanja dece, oko promena radnih mesta, sa danima i godinama poštenog siromaštva, tvrdičluka i svakodnevice, pa su ta uzbuđenja bila naknada za sva ona druga uzbuđenja koja su izostala. U tom novom životu, koji je prohujao u trenu, osećao sam se ispunjeno, savršeno, našla se i kuća sa baštom, koju su deca, stasavši, napustila, a tada se ispostavilo da sam ja tek navršio četrdesetu, a da moja žena nema ni toliko. Ali, nismo više jedno drugom gledali u tanjir, sa pitanjem da li da dospemo još malo supe u njega; a kada smo razgovarali, jedina tema bila nam je žuta štampa. Nakon mnogo ravnodušnih meseci, primetio sam da sam ostao sam u kući i da se oko mene gomila neoprano posuđe i prljavi donji veš. Naša brižljivo izgrađena kućica zarasla je u žbunje i korov.

A onda mi je sinulo, i to, zanimljivo, ne u prvom, niti pak u drugom životu, već u oba života istovremeno, da ta žena, koja mi se ukazuje kao folk diva sa silikonskim grudima, postoji samo zahvaljujući dimu. Ona je ništa drugo do jedna čovekolika rupa, čije sam konture bio u stanju da razaberem samo preko dima koji sam oko nje izduvavao. A odmah potom sam postao svestan, dok mi se ta žena korak po korak približavala, da se šansa koju sam samom sebi pružio, ostvaruje, te da se preda mnom ne ukazuje neka neznanka, nego moja vlastita supruga.

Preveo Marko Čudić