Laura Barna
Lilit

Vama je znana kao Savest; ja sam joj pridodala ime Lilit, uostalom, kao što to čine sa ljudima, ili životinjama ili pak osećanjima koja se odlikuju različitim osobenostima te je za uspešno razlikovanje dotičnima nužno odrediti odgovarajuće ime. Isprva sam se, moram da priznam, dvoumila i dangubila nad promišljanjima o polovima, misleći gde bih - sada već zasigurno nju - mogla da je smestim. Ali uskoro sa čuđenjem primetih svu ispraznost i jalovost takvih promišljanja; zar sam ikada mogla ravnodušno da izvedem, ispostavilo se, kukavnu nedoumicu pred porotnički sud? Lilit - krajnje uobičajeno i na prvi pogled nevezano sa značenjem pojma savest, ali samo na prvi pogled. Jer, u kabalističkom predanju Liliti se u stvaranju pripisuje prvenstvo nad Evom, a ravnopravnost sa Adamom; dakle, ona nije mogla nastati polarizacijom već stvorenog - Celog; njoj se upravo pripisuje Celovitost, baš kao i Adamu. Ako je Eva rezultat deobe Celog, Lilit je arhaična formula Savršenstva, s uzorom na Boga; jedinstvo svih atributa u Celom: androgin, hermafrodit, Celovitost. Mi smo oboje jednaki, rekla je Adamu, jer smo načinjeni od zemlje. Zbog toga su se posvađali i Lilit se razbesnela, izgovorila Božje ime i pobegla, da bi započela svoju demonsku karijeru. Ako i dalje ne naslućujete tananu nit između savesti i Lilit, dozvolite da vam ispričam svoju priču.

Prvi put sam jasno spoznala postojanje Lilitino u mojoj sedmoj godini (razume se, tada je još nisam oslovljavala sa Lilit), ali koliko je u tom trenutku bilo dostupno ograničenoj dečjoj spoznaji, već tada sam je oživotvorila, izolovala kao autonomno ovaploćenje sopstvene nutrine. Ovo je vaša neotuđiva svojina - govorio je glas koji je ledeno prodirao do same srži mojih kostiju. Glas je najavio Lilitino perfidno dejstvo; otpočela je njena tajanstvena vlast, okupacija moga uma, mojih misli; i nije tu bilo fer play: ona je započinjala, uigravala, osuđivala i završavala svaku igru, u stvari, ona ih je i činila igrama.

Započelo je u rano leto; obično je tada tetka Margit dolazila iz Subotice na salaš i ostajala čak do sumornih jesenjih dana (radila je u školi kao učiteljica, iako tako nije izgledala, bar ne po mojim manjkavim kriterijumima i nadmenim pokušajima klasifikacije ljudi po profesijama, osmišljavanim u bezmernoj dokolici u poljima duvana). I celo leto sam provodila osenjena grozničavom usplahirenošću; neizmerno me ispunjavalo radošću njeno prisustvo; kao omađijana sam kaskala lavirintima zastrašujućih priča od kojih me i danas podilazi jeza. Dešavalo se neretko da smo ih same izmišljale, strpljivo konstruisale, onda bi ih tetka Margit noktima zapisivala na poleđini lipova lišća i svečano ispuštala u Tisu.

"Voda ume da čita, ali postiže samo sa lišća, hartiju brzo razgradi i obično ne dočita ispisano; a čovekov nadalački napor uvek pronalazi priču", govorila je zagonetno se osmehujući; prelazila prugu.

I svaki smo se dan vraćali na prugu; gazili između uglačanih šina po vrelom šljunku koji je baš kao i vazduh unaokolo otužno mirisao na vozove; prelazili čelični most i na drugom kraju dočekivali mirise; i uglavnom smo tada, dok je tamni lanac brektao, ispuštali lisnate zapise u Tisu.

"Kada bih ostavila ovaj kamen na šinu, lokomotiva ne bi uspela da ga pregazi, skliznula bi sa koloseka, za njom ostali vagoni. Tragedija! Tako je jednostavno, bledo moje dete, izazvati tragediju", izgovorila je jednoga dana. "Avaj! tragedija je živa bezdan s početkom, užasom i krajem, baš kao i priča sa lista. Užas privlači ljude; na početak i kraj se ne obaziru: početak iz nesnosne nestrpljivosti, kraj iz nesnosnog žala od okončanja. Kažem ti, bilo bi to najveće pozorište ikada viđeno. Konačno da se neko osmelio i narušio jednoličnost sivih života. Ali, gle! oni sa užasom i gađenjem prate rasute udove umrljane krvlju; mrmljaju - užas! monstrum! delo Satane! - pravdaju se sopstvenoj savesti, a s žarom bi da ugledaju Satanino lice; tada istupa onaj pakleni osećaj pred jačinom zlobe što redovito izaziva divljenje od kojeg se docnije osećamo prezreni i jadni", sklanjala je kamen sa šina.

Od tog časa nisam prestajala da razmišljam o njenim rečima. Orgijastički su, još u začetku, razarale svaku moju prispelu misao, krčile su mesto samo za jednu sliku: Pozorište užasa, najveće ikada viđeno; a ja sam polagano postajala njegov tvorac, bedni graditelj tragedije. Ponekad sam, mučena ostacima sramote, opsednuta odlazila u duvanska polja, u očajanju spoznavala nemoć mirišljavih stabljika, pod kojima sam u osami uvek iznalazila olakšanje, razgonila nemir; još mi se činilo kako avetinjski izrastaju neverovatnom brzinom, naočigled, da ih umom nisam uspevala da sledim. Izgonile su me aveti iz jedinog preostalog pribežišta; ali znala sam da to zapravo i nisu one, bile su to tetka Margitine nakaze koje su iz dana u dan postajale sve svirepiji tirani, terači, goniči graditelja Pozorišta užasa (ističem da tada još nije bilo pomena o Lilit).

Bio je uveliko dan kada sam se probudila; jedan od onih uobičajeno nesnosnih, peskovitih delića avgusta. U magnovenju (tako sam uostalom tih dana i živela) odlučih da prekratim muke; Pozorište užasa je bilo odavno izgrađeno. Tetka Margit me je od jutra iščekivala (obično je u dokolici razmeštala saksije s hortenzijama u senku platana). Ustajala je veoma rano, s petlovima; kako je majka, s ne malo ironije, uobičavala da kaže: vampiri odlaze, Margit nastupa. I zaista mi je ličila na vampiricu: neizmerno visoka, koščata, bledožutih očiju, i uvek u nekakvim tamnim haljinama koje nisu puštale otkrivenje ni delića njena tela (osim prstiju i večito bosih nogu), čak je i u ovako nesnosno vrele dane isto bila odevena, što je majku redovito iritiralo - Isuse, Margit, zar si se i na sunce namerila? - izgovorila je i tog jutra nevoljko, a ona se, kao i obično, zagonetno smeškala, šeretski namignula, davala mi znak da krećemo u osvajanje kolosekâ i pričâ, dočekujemo klaparanja i otužne mirise.

Mora da sam izgledala neočekivano potištena i pritom do te mere bleda i rasejana da se moja mlađa sestra Aranka, koja bi nas inače gromoglasno ispraćala, bojažljivo pritajila uz hortenzije otkuda je neprimetna mogla da prati kako u strahu, plamtećih obraza, sakrivam pod košuljom oblutak (još juče sam ga ostavila među grane platana), krajem okovratnika nervozno otirem usne, izbegavajući da gledam u nešto određeno, iako niko sem nje na mene nije obraćao pažnju. Odlučih da do kapije pogledom sledim stopala, bavim se odbrojavanjima, što sam često činila ne bih li prekratila vreme do odredišta. Tetka Margit je išla ispred, gazila je kao i obično brzim, ujednačenim koracima, pevušila je nevezano više iskidanih melodija; verovala sam da moju zbunjenost i sada već očigledan nemir nije primećivala, oblutak takođe; ali ispostavilo se da nisam bila u pravu.

Bezumnice! Ništiteljko! - dobovao je glas kao tam-tam upozorenja; zauzvrat sam započinjala glasnije da odbrojavam, grčevito stežem oblutak, ali što sam se više upinjala, glas je bivao sve jasniji. Učinih vanredan napor, gotovo demonskim vapajem zaurlah. Tetka Margit je iznenada zastala.

"Bledo moje dete", izgovorila je i ne pogledavši me, iako sam po silini brujanja u ušima i nesnosnoj vrelini u obrazima, verovatno neodoljivo podsećala na rastvoreni cvet maka. Osetih iznenada kako me zapljuskuje dah neke duboke, nepoznate tuge; zla bujica kotrljala se niz grlo, muljevito se valjala u želucu koji me do te mere boleo da sam se u grču, pognuta, vukla kao prebijen pas. Zabolela me na tren i tetka Margitina ravnodušnost (verujem da me nikada nije videla u ovako žalosnom stanju, a nikada ćutljivija i tajanstvenija istovremeno nije bila). Osetih nenadano mržnju i prezir; oblutak mi je ledio stomak, gorčina navirala u ispljuvak. Otpljunuh.

"Dete neveselo, biće to do sada najbolja ispisana priča; osećam. Ubrzaj da stignemo na vreme. Đavolski bi bilo šteta ukoliko bi propala! Takva priča oživi na čas i ugasne; plamsaj vredi ugrabiti. Hajde, ubrzaj, bledo moje dete."

Još sam izražajnije osećala mržnju; i kako je rasla nisam više bila sigurna da li to mrzim nju, Pozorište, oblutak ili svoje bedne namere (u njihovu bednost sam bila ubeđena, iako takvo ubeđenje nije imalo presudan uticaj).

I već smo uveliko gazili prugu; uskoro pristigosmo nadomak zamamnog ispupčenja nad rekom, kada mi se gorčina ispljuvka preobrazila u pravo bljuvanje. U očajanju razabrah razložnu misao u gomili lešina: kakva to zla kob goni vremenito dobro da ga na prokletničke muke stavlja? zar da dopustim kobi da likuje? gde sam? u đavoljem zagrljaju, možda? - u tom trenutku osetih kako me nešto iznutra steže, vezuje paklenom omčom. Spoznah nemoć, odmah potom i prolom ogorčenja usled nemilog otkrića; pa glas: tvoje je, Izvršitelju, Pozorište užasa, na tebi je da ga postaviš; zar da ustukneš sada kada oblutak požudno stežeš pod grudima, bedna graditeljko, jadna kukavice! Beznađe ljudskosti pomeri mi zgrčenu ruku; položila sam oblutak na uglačanu šinu, nastavila nemo da koračam za tamnim haljinama. Odjednom me obuzelo neko čudnovato olakšanje; otarasila sam se bremena koje mi je kao ledena oštrica noža parala stomak, čak sam mirno uspevala da zapazim lepotu Tise kroz čelične rešetke, čujem i šuštavo krkljanje vode. Ali ubrzo me zaokupila nova napast - drugačija - kudikamo strašnija. Osetila sam je isprva kao grozničavi grč, od gorčine izjedenog želuca; uskoro se grozničavost stala, na moje neizmerno čuđenje, oformljavati u amorfno uobličenje svih mogućih strasti i osetila. Mislim da postajem svedok uobličenja Lilitinog, nepovratnog otuđenja dela svoga bića; i sad se to otuđenje netremice gledalo s oblutkom. Obuze me najednom nepodnošljiv teret straha i slabosti. Osvrnula sam se: oblutak je belasavo titrao na uglačanoj šini; a Lilit me je (u to vreme joj još nisam nadenula ime Lilit, ono je usledilo docnije) nemilosrdno šibala bolnim prekorima - htedoh da potrčim - ali sam istovremeno osećala kako mi zateže paklenu omču oko nogu, ruku; okamenjavala mi snagom želju da razorim sopstvenu tvorevinu.

"Uskoro će voz iz Budimpešte preći Tisu", prenuo me tetka Margitin ledeni ton, "hajde, bledo moje dete, da je pređemo pre."

Ubico! Ništiteljko! Razvratnice! - vriskala je Lilit, gurala me za tamnim haljinama. Otegnuti zvižduk razbijao se o čelično ispupčenje; nejasno nazirem oblutak; imala sam dovoljno vremena da dotrčim, iako su se obrisi zahuktale mrlje sve jasnije odslikavali u lokomotivu; i ne bih dospela u tako očajnički položaj da mi Lilitin glas iz časa u čas nije razjedao nutrinu, izlažući me pritom najpogrdnijim rečima osude i prezira.

Zastali smo odmah posle mosta, na uzvišici sa koje su se šine blago spuštale u ravnicu. U glavi mi je tutnjalo od pogrda i psovki; noge i ruke i dalje su mi nemoćno sapete. - Da sam bar tetka Margiti izložila svoje prljave nakane - pomislih u očajanju. Voz se već sasvim primakao; oblutak zasjao jačinom đavolskih plamsaja. Pred njim je. - Ništavilo! Lupežu! Licemeru! Razornice! Sad će. Gotovo!

Tih trenutaka se ne sećam; bila sam uvučena nespoznatljivom silinom u bezdno - crnu rupu - zauvek je usisala nekoliko minuta moga života koji će mi ostati trajna nepoznanica. Možda bi tetka Margit mogla da mi pomogne, ali se nikada posle nisam usudila da govorim o tome. Ostala mi je nepoznanica i priča sa lista.

Videla sam decu kako odmahuju.

"Ti, mala đavolice", smešila se zagonetno, noktima grebala poleđinu lipova lista, svečano je ispustila u Tisu.

P.S. - Kako se zločinac neminovno vraća na mesto zločina sledeći prirodni zakon: svaki zločin traži svoje iskupljenje; često odlazim na svoju prugu.

Beograd, april 2000.