Zvonko Sarić
Stepenice za nebo na rasprodaji

Ciklus pesama Miroljuba Todorovića " Pucanj u govno ", objavljen je u zbirci " Sremski ćevap " 1991. godine, dok je ciklus " Govnarija " objavljen u knjizi esejiste Miodraga Mrkića " U tami znaka " 1998. godine, kao dodatak obimnoj Mrkićevoj studiji. Oba ciklusa su delovi poeme, koju je Todorović napisao pre više od trideset godina. Konačno, oba ova ciklusa se sada nalaze objedinjeni u jednoj knjizi. Efikasan naslov Todorovićeve knjige izazvaće kod ljubitelja društvene žabokrečine zunzaranje uverenja da je pesnik opscen, vulgaran i bizaran. Kada je tako, čitati knjigu neće. Oni, koji će čitati Todorovićevu poeziju, potaknuti kriterijumom procene nakon asocijacija koje izaziva naslov ove knjige, shvatiće da je Todorović subverzivan upravo po glamurozno iluzionističko ambalažiranje predstava i programa simuliranog života namenjenih tržištu, koje osmišljavaju valjatori od formata da bi akuširali i izvlačili korist, dobro znajući da se čovek lako identifikuje sa lažnim predstavama. Todorović je subverzivan upravo po ono, što je uistinu suštinski opsceno i vulgarno. Redukujmo problem konzumacije manipulacije na samog čoveka i zaključićemo da imun nije niko, jer čovek je sklon da prihvata laž koja obećava instant lagodnost. Da bi uživao, čovek želi imati objekt, do kojega može doći jedino kupovinom proizvoda koji se besomučno reklamiraju kao sastavni delovi celina bezbrojnih slika lažnog života. Čarobni štapići su brand-marke koje prodaju samodopadljivi životni stil u sklopu podetinjene predstave sveta.

Todorović je ove stihove napisao pre više od trideset godina, ali ni u izmenjenom socijalnom kontekstu na početku novog milenijuma, " Pucanj u govno " nije postao subverzivni folklor signalizma. Značajan kvalitet ove poezije je kritički duh. Kritički potencijal koji je sadržan u ovim stihovima nije se istanjio i dalje pogadjajući u oblast životne prakse unisone apologije postojećeg. Humorom i ironijom, Todorović pogadja i povlašćene tvorce merila ukusa, koji deklarativno zastupaju "neutralne vrednosti ". Nije na delu estetska strategija šokiranja. Todorovićev koordinatni sistem zasnovan na poetici signalizma je čvrst sistem koji uspešno drži i ovu oporu tematiku o prihvatanju lažnog života, koji nam pesnik predočava predmetom-znakom o kojem piše. Signalistička stvaralačka praksa ne odvija se unutar konvencionalnih, isključivo estetskih granica koje isključuju stremljenje društveno-kritičke komponente. Todorović demonstrira mogućnost kritike licemerstva vladajućeg društvenog totaliteta čija se stabilnost održava i pomoću industrije mega-spektakla. U promenjenom društvenom kontekstu, uočljiv je neminovan proces globalizacije koji se odvija posredstvom tržišne konkurencije.

Protekcionizam je prisutan, ali uvek je bilo tako. Ekonomske razlike širom planeteuvećavaju jaz izmedju najrazvijenijih i najsiromašnijih, a ostaje otvoreno pitanje da li će prevladati svest o efikasnom i prevednom usmerenju, koje bi moglo izazvati odredjeni pomak u činjeničnom stanju, o čemu odlučuju lobisti kampanja.Obeležja procesa globalizacije su internacionalizacija kapitala, povezivanje velikog broja društava i informacija, uticaj transnacionalnih institucija i masovnih medija, dok umetnost dobija industrijski karakter. Umetnost koja ima industrijski karakter sledi i praktikuje mejkap estetiku zavodjenja. Gomilaju se prividi dostupnosti putem umetničkih proizvoda bezbrojnih ponovnih predstavljanja postojećeg sveta, koji se sugeriše kao " željeno ". Takvi umetnički proizvodi su pogodni za masovnu konzumaciju, kao instant kultura. Takva instant kultura kontaminira potencijalne prostore stvaralačke prakse neoavangarde, podsticana galerijsko-izdavačkom i mas-medijskom podrškom. Todorovićeva poezija je subverzivna po praksu kombinovanja instant kodova kulture i tržišni autoritet. Odavno klišeirani koncept koji podstiče, neguje i održava konzervativan mentalitet, potire čak i mogućnost upitanosti da li je umetnmost primer slobode?

Todorovićev duhovit izraz je rezultat ludizma. Ne zaboravimo da učinci igre snažno deluju na ljudsku psihu. Jezikom akcije, oslobodjenim od metafizičkog tereta i sentimentalnog prtljaga, ovaj britki humor ruši tradicionalnu svest. Todorović pokazuje da je kritika moguća. U savremenom svetu paradoksi su se zaista umnižili do neslućenih razmera. Majkl Džadž, tvorac animirane serije "Bivis i Bathed ", koja se prikazuje na MTV kanalu, dokazuje surovim i provokativnim humorom da je kritički komentar kulture još uvek moguć, a baš je MTV uspeo da obesmisli buntovništvo rok-muzike, koje je bilo suština rok-en-rola. Isti MTV se bavio problemima side i socijalne pravde, angažovao se na unapredjenju ljudskih prava, dok su 90-tih godina troškovi pravljenja video-spota Majkla i Dženet Džekson za " Scream " prešli cifru od sedam miliona dolara.

Tekuća kulturološka strategija utvrdjujući svoj paradoksalni identitet, narcisoidno je preokupirana "nerešivim" protivrečnostima. Nova aroma, super extra. Poluprazna-polupuna? Formulišući protivrečnosti, za postmodernu praksu tipična je primena parodije, što jeste ismevanje imitacijom. U pitanju je dakle ponavljanje, koje bi trebalo da sadrži kritičku distancu. Da li je smešno kada pomoću savremenih tehničkih dostignuća Vudi Alenov filmski junak Zelig, biva pozicioniran pored Hitlera na originalnom dokumentarnom snimku? Da li je smešan naziv YU-FESTA "Zlatno doba", pozorišnog festivala održanog u Subotici 1993. godine? Nadmeno uživanje s pozicije zaronjenosti u samodopadljivost umetnosti posramljuje čoveka, koji se stavlja u društveni kontekst opšte nemoći, koja se predstavlja kao neminovnost. Da li je kritička distanca narcisoidno uživanje u poziciji sopstvenog toka, u procesu imenovanja paradokslanog identiteta parodijom repertoara utvrdjenih struktura epohe, koje se prikazuju kao prinudne? Signalizam je dragocena utopija, koja ne izaziva da se uvek osećate prijatno, kao što se naviklo pred izlogom jeftinih umetničkih slatkiša. Čitajući Todorovićevu knjigu "Pucanj u govno", uočljiva je signalistička težnja zasnivanja autonomije umetnosti u društvenom svetu. Baveći se problematikom mesta čoveka u svetu, velik broj umetnika nije se libio opažanja i izražavanja onoga što je ružno. Poznato je Pjer Manconijevo pakovanje izmeta u limenke, na koje je lepio nalepnice koje su na engleskom, francuskom, italijanskom i nemačkom označavale neto težinu, naziv robe i proizvodjača. Manconi se služio postupkom prenošenja jednog " objekta " iz prostora i vremena, iz celine realnosti, u označene i time utvrdjene uslove umetničkog dela. Izdvajanjem "objekta", Manconi ga ponovo predstavlja. Manconi je i inače u osnovi svojih ostalih radova imao ideju industrijskog umnožavanja i serijske proiuzvodnje, dok suprotno ovakvom postupku reinterpretacije, Todorović svojom poezijom teži izvornosti izražavanja stvarnosti. Na koji način? U žanrovskom pogledu, Todorović je u ovim ciklusima ostvario spoj tehnološke i fenomenološke signalističke poezije. Karakteristično za ovaj žanrovski spoj signalističke poezije je da razara tekući jezik potrošačkog društva, reklamne kodove, kao i iluziju da proizvodi umetnosti koji su tesno povezani s masovnom kulturom mogu imati funkciju modifikovanja svesti.

Uz subverzivnost, koja teži razaranju mejkap jezika kojim se služi estetika zavodjenja, ispunjavajući svoju svrhu kanonizacije potrošačkog društva, signalistička stvaralačka praksa teži i izgradnji novog jezika i autentičnih estetskih informacija kojima će čovek nesputano izražavati svoje individualne nepatvorene osobine, u svetu u kojem je odavno poznato da i svaki atom ima svoje individualne osobine.Signalistička fenomenološka i tehnološka poezija izvedene su iz signalističke scijentističke poezije. Ogroman uticaj tehnike na savremeni život stvorio je pogrešan utisak da je nauka nešto hladno i mehaničko, bez maštovitosti. Nauka teži metodom eksperimenta proučavanju ravnoteže i simetrije, a naučne jednačine izražavaju divne istine zvezdanih maglina i električnih napona. Hladno i mehaničko je on-lajn vegetiranje hibridnog potrošačkog društva.