Priče sa Makropolja
III. serija, 1. tok

Karolj D. Bala
Samostrel

Alkoholičar sam postao onda kada je Elvira privremeno sa raka materice prešla na čir na dvanaestopalačnom crevu. Upravo sam bio došao iz bašte, izuo se pred vratima iz čizama, savio prljavu jaknu i požurio u kupatilo kako bih se oslobodio zadaha đubreta, ali na pragu mi je preprečila put. Rekla je. Rekla je lekaru. Ne onome kod kojeg je išla sa sa svojim rakom materice, već neurologu. Rekla je da sam alkoholičar, doca nas oboje čeka u ponedeljak, želi da sa nama razgovara najpre odvojeno, a potom pak zajedno.

Pa otićićemo ako nas čeka, uvukoh ramena, i iznova učinih pokušaj kako bih dospeo u kupatilo i konačno se istuširao. Ni ne pitam šta je sa njom, prigovorila mi je. Kako da ne, naravno, naravno da ću pitati. Nema zloćudni tumor. Nakon kraće efektne pauze dodala je da na osnovu ispitivanja uopšte nema nikakav tumor. No hvala bogu, pokazao sam olakšanje i propisno je sklonio s mog puta. Već sam za sobom zatvarao vrata, ali je ona još doviknula da možda ima jedan omanji miom, no da je i on regresirao, te ne samo da nema potrebe za operacijom, već čak ni za medikamentoznom terapijom. Lekar je rekao. Ona je pak, netom izišavši iz ordinacije, sedeći u autobusu dokučila da najverovatnije ima čir na dvanaestopalačnom crevu. I pre toga je sumnjala na to, a sada je u to sve sigurnija. U ponedeljak će se, čim raspravimo o mom alkoholizmu, pregledati kod interniste.

Produžila je, no voda je već lila na mene, nisam čuo šta je njenu sumnju učinilo izvesnom. Pretpostavljao sam, pošto su se medicinske knjige iznova gomilale na stolu, i uskoro će se od dosadašnjih različitija poglavlja sama od sebe otvarati ako ih čovek uzme u ruke.

Rak materice je inače nastao onda kada joj je menstruacija nastupila nedelju dana ranije, kao i sa nešto više bolova. Pre toga je imala zapaljenje timusne žlezde, još ranije početnu tuberkulozu, osteoporozu i hepatitis. U međuvremenu akutnu hipotoniju, hronični katar želuca, okoštavanje kičme, tetanus, psorijazu, srčanu insuficijenciju i uporedo simptome leukocitoze. Da, i kamenac u žuči, kojem je bila privržena uprkos tome što ga nisu otkrili ni rendgen ni ultrazvuk. Latentni žučni kamenac, to je znala da kaže tako tajanstveno, gotovo lascivno, da me je time uvek uzbudila ako bi to pomenula uveče u krevetu. "No izlečimo tu bolesnu žučkicu" - počinjao bih da je milujem po sa pomenutim organom ni u kakvoj vezi ne stojećim mestima - "znam ja jedan dobar terapeutski postupak" - te sam se i sam čudio kako se u ovakvim slučajevima nikada nije opirala. Sad je sigurno zatrudnela, govorila je smesta potom, mada je uzimala njene lekove, štaviše, očekivala je da i ja pazim, a koristila je i kalendarsku metodu, strogo se pridržavajući zabranjenih dana. Nakon dve nedelje je već vršila svakojaka testiranja na svojoj mokraći, a potom je išla na pregled. Oseća ona da ima nešto u trbuhu - odmahivala je u nedoumici sa negativnim rezultatima u ruci. Izjutra sam je zatekao nad WC-om kako bljuje, jedva je mogla da jede, stalno je želela nešto što pre toga nije podnosila, prežderala bi se toga, a potom povratila. Sigurno je vanmaterična trudnoća, govorila je, no u međuvremenu je - opreznost pre svega - i nadalje uzimala kontraceptive.

Kad bi samo znala zašto doca i sa njom želi da razgovara o mom alkoholizmu - dočekala me je vajkaljući se, kada sam se osvežen, u čistoj odeći pojavio u kuhinji. Sigurno želi da kaže kako mi treba pomoći da se izlečim. To joj se dopalo, ručali smo, veoma sam voleo njenu kuhinju, tamo u tuđini to mi je uvek najviše nedostajalo. Ostao sam sa njom dok je prala posuđe. Bilo je prijatno posmatrati kako reduje, protresa ispražnjeni flakon sa deterdžentom, ređa tanjire na sušilicu. Kada se izvila da podesi gasni bojler na toplije ili hladnije morala je da se propne na prste. Figura joj se izdužila, haljina joj je kliznula naviše do vrha debelih butina.

Ranije sam u ovakvim slučajevima čekao da iskaplje kafa kako bi je zajedno mogli posrkati. Njoj je sigurno mnogo nedostajala, volela ju je, činila je dobro njenom niskom pritisku. No nje se dobrovoljno odrekla, ja sam se zauzvrat gotovo u potpunosti odvikao od cigareta, kod kuće nikada nisam zapalio. Valjda sam upravo osetio taj nedostatak, to je delovalo u meni kada sam ustao, prikrao se iza nje, naglo je obgrlio straga, tesno se pripio uz nju i pritisnuo je o sudoperu. Nije se suprotstavljala, a nije se ni jednostavno ni prepustila, privila se u moj zagrljaj i izdigavši bedra raskrilila mi se.

Interesantno, ako to ne radimo u krevetu nikada potom ne pomišlja da je ovaj put sigurno zatrudnela.

Popravila je haljinu, onako zarumenela završila pranje i otišla u sobu da ispravlja sveske. Mene je pak čekala moja radionica iza šupe, noge su mi još pomalo podrhtavale kada sam pošao preko blatnjavog dvorišta.

Nadao sam se da ću napokon uspeti da dovršim lovački nož. Celog prethodnog poslepodneva sam se mučio sa jednim bakarnim obručem, nikako nije hteo da se naglavi na rukohvat, te je fini rad ostao za danas. Pre nego što sam se latio posla, po običaju sam, fingirajući nišanjenje, dohvatio samostrel - moj najlepši i uz najveći trud načinjeni komad. Za njega su mi već obećali i sto maraka, ali ga nisam dao. Ovaj sam napravio sebi, kako ne bih morao da se oslanjam samo na svoje dve pesnice. Ako udenem operenu strelu sa čeličnim vrhom, tada ću čak i sa dvadeset metara moći da probušim limenu kantu.

Elvira ga ne voli. Valjda zato što mu je tako jaka, tako kruta struna - ne može da ga nategne. Ona se kune u od moga tasta nasleđeno lovačko oružje. Ako otputujem, ona to stavi u pripravnost u ćošak kraj svoga kreveta, a ako sam ja kod kuće ono i tada mora da stoji u sobi, stavlja ga na vrh ormana pokraj moje stare gitare. Ako noću zalaje pas smesta se budi i uvek najpre pita gde je puška. Mada zna, uvek je ona stavlja tamo.

Ni od ovog lovačkog noža neću se rado rastati. Iako sam ga napravio po porudžbini, i kaparu sam primio. No što sam više radio na njemu tim mi je on više prirastao srcu. Već sam poznavao svaki čvorić na dršci, milovao mi je dlan, kada bih ga uzimao u šaku sa mnom je postajao gotovo jedno. Sa njegovom oštricom ću imati još mnogo posla, mislio sam, dobar čelik, voleo bih kada bi bio oštar poput brijača.

Koliko je bolje ovde prčkati, sanjario sam, negoli čistiti đubre iz svinjca, ili prekopavati baštu. No čak je i to bolje nego sesti na voz, putovati pola dana, potom sići u onom divnom gradu i ne videti ništa od njega, osim puste novogradnje na spoljnim parcelama grada, gde tokom 10 časova mogu da prenosim šut, mešam beton, razvlačim koloturno uže, da bih potom u samrtnoj praznini sa dvanaestoricom meni sličnih nesrećnika u poludovršenoj zgradi delio prigodan smeštaj i bio preumoran da iz džepa na stolici okačenog putnog odela zarad olakšanja mojih čežnjivih snova izvadim Elvirinu fotografiju.

Jedanput je jednog putovanju kući prethodećeg vikenda samo trebalo da odem u grad. Ipak nije bilo moguće provesti polugodišta u pustopoljini bez toga da vidim kružni put, koloritnu ponudu uličnih prodavaca, blistave radnje, male mirisne poslastičarnice, elegantne portale bioskopa, u kockarnicama sjakteću sreću, mamljivu polusenku barova. Pešačio sam mnogo kilometara, pompezni neonski napisi su se smenjivali, očarala me je mnoga opsena, vreva, magnetska sila me je privlačila od ugla do ugla, sve dok se na jednom prisnom mestu nisam odmorio. I toga ima dakle, i takvo nešto postoji? Toliko pića na jednom mestu, takvog osvetljenja, takvih žena? Osmehuju se na mene kao da me poznaju, ispituju moje raspoloženje, uveravaju me da sam ja onaj o kome nikada ni pomišljao nisam.

U zoru, kada sam istetutrao na ulicu, još sam imao veću polovinu moje mesečne nadnice. Otišao sam na stanicu, potapšao kartu i pasoš u džepu, sačekao da se postavi moj voz. Posmatrao sam kakvi sve sirotani žure tamo odakle sam ja došao, ili pak drugde gde žive isto tako kao i ja, a koji rade to isto što i ja ovde, tegle šut, otežalih ruku bacaju cigle, ili teškim bradvama odsecaju ogromne mesine, vuku sanduke, klešu zidove, testerišu drva ili čiste ribu od iznutrice, kako bi kući odneli nadnicu i predali je sopstvenoj ženi, koja se i kafe već odrekla i koja ne plaća pretplatu ni za jedne novine, koja ima debele butine i koja nalazi spas u nekoj bolesti kao bi nekako izdržala dok čeka njih, njih koji se žurno trude, koji se tiskaju po pasarelama kao da im spiker sa razglasa nije poručio ništa: nikada ne može da im se posreći da zakasne na sastanak sa sudbinom. Posmatrao sam kako se slomljeno penju u vagone što zaudaraju na mokraću, kako bi iz pustopoljina predgrađa što pre stigli u tamošnju prazninu, posmatrao sam ih i nisam se popeo zajedno sa njima. Ostao sam tamo na peronu, jer sam znao da uveče iznova treba da odem onamo, još jednom, da makar još jednom treba da sednem u obojenu polusenku, da treba da se obazrem da li je sve zaista bilo onako kako sam to video noćas, da nisam sve to samo sanjao ili izmislio, da se obazrem postoje li zaista takva prigušena svetla, opojni mirisi, takva zanosna muzika, toliko bajnog pića, takvih žena koje istražuju moje raspoloženje, koje svoje duge, zategnute butine polažu unakrst na visokim barskim stolicama.

Narednog sam dana u vozu, zahvaljujući posredstvom preostaloga novca kupljenim dvema flašama piva, uglavnom ispavao moje pijanstvo, jednodnevno kašnjenje Elvira nije pominjala, moje stanje je smatrala iscrpljenošću, i tek me je nakon što smo večerali upitala koliko sam novca doneo kući. Nisam doneo nimalo, priznadoh bez osećanja krivice, a ona me nije upitala ni za uzrok ni za povod, ni za okolnosti niti za motivaciju, nisu je interesovali objektivni i subjektivni činioci, samo je bečila oči kao neko ko ne shvata šta se to zbiva oko njega, šta se to događa sa njom i sa mnom, šta predstavlja ovaj nerazumljivi istorijat, pa zar nisam od 35 dana 28 proveo u inostranstvu zato da bih doneo novac, pa zašta drugo se ona brine o stoci i rije zemlju, zbog čega drugog ona uveče gleda u plafon i noću žvaće okrajak jorgana tokom četiri nedelje ako ne zbog toga da bih ja doneo novac. Zbog čega siroti ribar vraća zlatnu ribicu nazad ako ne zbog tri želje, zašto kreće razbaštinjeni treći sin da okuša sreću, ako ne zbog polovine kraljevstva. Pa šta ja umišljam o sebi kada se ne držim ni neumoljivih pravila iz bajki. i kada njeno odricanje ne razmenjujem za prostrti sto. Propio sam. Sve sam propio, rekoh radije drsko umesto stideći se, okrenuh se na peti i pređoh kod Dežike u susedstvo, koji me, videvši moje stanje, smesta ponudi rakijom. Dobrano smo se napili, no čista domaća komovica me je nakako i rastreznila nakon mnogih pića sa neizrecivim imenima. Oko ponoći sam se čiste glave oteturao kući i narednog dana sam, kao i uvek, iščistio svinjac od đubreta i skuvao pomije pre nego što se Elvira probudila. Imam još pet dana ovde, računao sam, za to vreme ću biti uzoran muž, a narednu mesečnu platu ću do u filer tačno doneti kući, odlučih da izostanem i iz nedeljnog pijenja piva i tablića, a ni onu neprijavljenu kutiju jeftinih cigareta neću štedljivo popušiti. Tako je i bilo. No kao što onomad nije prigovorila zbog mog terevenčenja, tako me sada nije ni pohvalila zbog moje štedljivosti. Kada sam juče došao kući bila je jedino obuzeta svojim rakom materice, kući je iz biblioteke dovukla ogromne leksikone, i zavukla se u od prijateljica iskamčene šarene magazine, razmenjivala je grozne slučajeve o čudesnim izlečenjima, jedva me je konstatovala. To me je pomalo ogorčilo, iznova sam se ukotvio kod Dežike, popili smo par čaša lakog vinca, no ono mi ni u glavu nije pošteno udarilo.

Za danas je na presiju negativnih nalaza privremeno prešla na čir dvanaestopalačnog creva, nagoveštavajući finim aluzijama da to smatra tek privremenim rešenjem - jedna takva tričarija od bolesti ne može opstojati dugo - čir na dvanaestopalačnom crevu, to zvuči tako banalno. Samo ukoliko tome ne doda: muž joj je alkoholičar. Dobro bi i bilo, razmišljao sam dok sam brusio oštricu, kada bih zarađivao toliko da svakoga dana mogu pošteno da se napijem, da zaboravim sve ono što mi tu u glavi neprestano odzvanja - zatvorenu fabriku, beskorisnu struku, Elvirine smešne plate i priglupog direktora, šut i beton, strepnju da će me uhvatiti u radu na crno, čišćenje đubreta, noćno lajanje pasa - dobro bi bilo sve to izbaciti i samo se baškariti u zanosnoj sreći, svejedno da li u elegantnom baru u centru grada ili pak kod Dežike na prljavoj verandi.

U vražju mater, prosiktah bez ikakvog povoda, kada sam video kako mi se oštrica lovačkog noža duboko, do kosti, urezuje u jagodicu palca. Krv je gotovo šikljala, no smesta je stala kada sam ga svom snagom pritisnuo drugim prstom.

Pogledao sam unaokolo ne bih li u radionici našao neki povez, no do ruku su mi dopadale jedino prljave krpe, te iziđoh na dvorište. Elvira je tada izašla iz kuće sa tastovom lovačkom puškom u ruci.

| Slobodan Ilić: Priča o steni >