Priče sa Makropolja
III. serija, 2. tok

Slobodan Ilić
Jedna od priča o steni

U svom životu ujaka sam video samo jednom uživo. Onda kada je došao u posetu svojoj sestri prvi put posle pedeset godina.

Majka je spremala ručak. Nas dvojica smo sedeli pod venjkom u dvorištu naše kuće i pijuckali viski. U vezi pića, rekao mi je da je posle ujnine smrti počeo da pije po jednu bocu na dva dana. Ujak je već bio ušao u desetu deceniju života. Avionski let mu nije ni najmanje smetao.

Skoro više od sata samo me je gledao i smeškao se sa cigaretom u ustima. Uvlačio je duboke dimove i skoro ništa nije ostajalo od njih kada bi izdahnuo. Ne znam gde je sav taj dim nestajao, uglavnom nešto se čudno dešavalo sa tim dimom.

Onda je zapalio novu cigaretu. Potom se nagnuo prema meni i pokazao mi jednu fotografiju sa jednom devojkom. Fotografija je bila fino očuvana a na njenoj poleđini stajalo je Aug. '38 Florida.

" Šta kažeš, a?", reče ujak.

" Lepa devojka, nema šta.", rekoh.

" Vidiš, moj nećače, znao sam da ti imaš smisla za lepe stvari, inače ti ovo ne bih pokazao, ne bih ti ništa pokazao i, da se ne varaš, malo bih ti šta rekao, samo bih te ovako gledao kao što sam te gledao, onako kako inače gledam svakojake budale.", reče ujak.

Ujak mi se od početka nije svideo, te njegove kristalno plave oči, njegovo držanje, ćutanje, smešak, to jedenje dima. Ipak, pokušavao sam da ga zavolim, bilo je nešto u njemu što je trebalo zavoleti, nisam znao šta je to, ali nešto je postojalo, istina previše zagonetno, ali nešto što sam i sam za sebe mislio da posedujem, ili ako već ne, što bih voleo da posedujem. Kao da je njegov dolazak označio trenutak u kome sam napokon mogao prepoznati sebe. Možda mi se zbog toga nije svideo, i možda sam zbog toga poželeo da ga zavolim.

" Da li je živa?", rekoh. Onda se malo nagnuh nazad od stola.

Ujak mi diskretno mahnu rukom da se vratim stolu.

" O tome hoću nešto da ti kažem.", prošapta ujak, iako nije bilo nikoga u blizini ko bi mogao da nas čuje. Istina, majka je povremeno prolazila dvorištem, usput nam se osmehivala i odlazila svojim poslom, a on kao da je zaboravio da je njegova sestra gluva.

" Ako sam zbog nečega došao ovde, došao sam da bih nekome ispričao ovu priču.", reče ujak i uvuče duboki dim iz cigarete.

Isprva sam pomislio da je ujak već pomalo pijan ili da je po sredi skriveno staračko ludilo. Doći iz Glazgova u Beograd posle pedeset godina samo da bi se nekome ispričala priča o nekoj devojci sa fotografije, makar se radilo i o ljubavi života, prilično je sumanuto. Doduše, možda je ujaku dosadno, pa je rešio da se malo zabavi. Iskreno, meni je sve više prijalo društvo sa ujakom, ali sam imao neke obaveze. Pitao sam se koliko će sve ovo potrajati. Polako sam osećao nervozu zbog svega toga. Ipak, nastavio sam da sedim oslonjen laktovima o sto nad kojim su nam se vlasi kose dodirivale.

" Jedva čekam da čujem.", rekoh.

U tom trenutku majka se zaustavila nasred dvorišta s rukama podbočenim o kukove. Bezglasno je otvarala usta, čime nas je na svoj način pitala kada ćemo poći na ručak. Objasnio sam joj malo rukama, malo usnama, da ćemo jesti kasnije. Njegova sestra je i nema, on to dobro zna, ali se ipak malo uzbudio kada je video kako se mi olako sporazumevamo. Onda je majka nestala iza ulaznih vrata kuće.

Pogledao sam na sat. Imao sam još pola sata na raspolaganju. Osećao sam nadiranje znoja od stopala pa sve do potiljka.

" Ujače, malo sam sa vremenom..." -

" To zaboravi, ili smesta odlazi!", reče ujak.

" Ne, mislio sam, možda..." -

" Nećače, najbolje je da odeš, ja se sutra vraćam na Ostrvo, bilo nam je lepo, uostalom, dovoljno smo pričali, na kraju o čemu bi smo više pričali.", reče ujak i uvuče dubok dim cigarete. Potom se osvrnuo okolo i zaustavio pogled na starom drvetu kajsije.

Ne volim nedoumice. On je trebalo da mi ispriča nešto, ko zna šta, i ko zna kome osim njemu bitno, a ja sam imao svoja posla od kojih mi je zavisio budući život. Onda sam shvatio, kako moji poslovi i nisu tako važni jer od njih nisam i neću imati skoro nikakve koristi, sve je to gusta magla, ja sam na neki način naprosto već propao i sve sam manje siguran da bi bilo šta više moglo promeniti moju situaciju. Čak bih mogao reći, kako sam u vezi sa svim tim poslovima u stvari lagao ujaka, o sebi da i ne govorim. Nisam imao nikakvih poslova, nisam imao ništa sem uzaludnog pokušaja da se izbavim od nečega o čemu nisam znao ništa.

" Ujače, ne znam koliko me razumeš, ali to što bih čuo od tebe, to bi za mene bilo najznačajnije što bih u ovom trenutku svog života mogao čuti.", rekoh.

" To što bi voleo da čuješ moju priču, ne znači mi bog zna šta i zato dobro razmisli, moja priča ostaje kod mene, svejedno, ispričao je tebi ili nekome drugom, ili pak nikome. Ali gde je tvoja priča moj nećače, voleo bih da čujem tvoju priču, to bih voleo da čujem!", reče ujak i otpi gutljaj viskija.

" Nemam nikakvu svoju priču. Sve što bih mogao da kažem neko je pre mene već ispričao. Ono što bih možda i imao da kažem ne bih umeo da ispričam. S tim sam se odavno pomirio. Mada sam se naslušao svakojakih priča i to me još uvek uzbuđuje. Uzbuđuje me da slušam.", rekoh.

" U redu, onda slušaj. Video si ovu devojku sa fotografije. Dobro sam je poznavao, više nego dobro. Lusi. Tako se zvala. Upoznao sam je u jednom malom mestu na zapadu Škotske, onda kada sam počeo kao prevoznik. Vozio sam svoj kamion i pomalo se pravio važan. Njoj se to svidelo. Mislim, ja sam joj se svideo. Da skratim, jako smo se zavoleli. Onda je ona iznenada otišla za Ameriku. Pisala mi je da se udala. Ubrzo mi je pisala da se razvela i da se vraća kući. Nisam više želeo da čujem za nju. Ipak sam bio tamo u tom mestu kada se ona vratila. Ona se vratila sa psom. Da, bio je to vučjak. Niko me tamo nije poznavao. Pratio sam je i pažljivo se kretao oko njene kuće da me niko ne primeti. Onda jedne večeri vidim dvojicu tipova kako se muvaju oko njene kuće. Bilo je negde oko devet. Malo su gledali kroz prozor a onda se izgubili. I sledeće večeri su se pojavili u slično vreme. Pošto su otišli, došunjao sam se i ja do prozora. Video sam propetog vučjaka nad golom Lusi. Vučjak je na prednjim šapama imao rukavice. Vratio sam se u kamion. Nisam mogao da spavam. Negde pred zoru, opet ona dvojica. Ulaze u Lusinu kuću, i ubrzo je uvezanu izvode napolje. Onda je odvode do jedne stene iznad provalije. Pomislio sam da krenem kamionom na njih ali sam odustao. Malo potom videh kako je gurnuše. Moja Lusi. Ostao sam tamo još nekoliko dana. Nisam znao gde ću. Pas je stajao danonoćno na toj steni i zavijao. Bila je to prava pseća agonija. U jednom od tih dana, u sumrak, probudi me jedan pa još jedan hitac iz pištolja. Upalio sam kamion i krenuo za istom onom dvojicom. Onda sam naglo prikočio. Okrenuo pun volan ulevo i otišao zauvek iz tog mesta. Eto, to sam hteo da ti ispričam.", reče ujak i uvuče dubok dim.

" Priča je strašna, ali kao da sam je već negde čuo, da, mislim da mi je jedan Crnogorac, Blagota iz Danilovgrada, tačno, on mi je ispričao jednu vrlo sličnu priču.", rekoh.

" Pa, moguće je, pazi, razne priče kruže svetom i sve su nekako slične. U tome i jeste kvaka svake priče.", reče ujak.

" Pa, da, ali..." -

" Nećače, moja sestra nas čeka i ne bih voleo da je naljutimo. Jesam li u pravu?", reče ujak.

" Da.", rekoh, i stvarno videh njegovu sestru na verandi kako nam maše da ustanemo i krenemo na ručak.

< Karolj D. Bala: Samostrel | Karolj Bala D.: Samostrel II. >