Ružica Karajović
Život u rečnom izgnanstvu

Jutarnja izmaglica ...glava uvučena u kragnu nedovoljno tople jakne ...šuškave pijačne kese u promrzlim rukama ... dim cigarete i miris duvana ...Ozbiljan pogled spreman da pomogne, ali i odbaci. Od Save zavisi kako će postupiti.

To je slika koju sam prvu ponela sa Save, koje se i sada, deset godina kasnije, setim na pomen reke. Starac koji od sve rodbine ima samo nju. Kroz usamljeni život prošli su i deca i prerano preminula supruga, i niko se nije zadržao osim reke. Navikao da nedeljama ne prozbori ni jednu reč; Sava ga zorom pozdravi i s prvim mrakom isprati na spavanje.

Stalno me je kopkala ta kućica - splav u kojoj je živeo nepoznati starac. Kako li izgleda iznutra, da li je topla, ima li ikakvog nameštaja, hrane ... Godinama sam prolazila pored nje, jutrom gledajući je iz čamca laganim zaveslajima klizeći pored njene terase, sa očima uprtim u zamagljene prozore i rukama na veslima spremnim da brzim zaveslajima nestanem ako bi se starac pojavio; a posle podne sam kao neobavezno šetala uvek istim putem, savijajući neprirodno glavu uvek ispod istih grana, boreći se sa koprivom i bodljikavim žbunjem na obali pored koje je splav bio ukotvljen. Svi moji pokušaji da prodrem u unutrašnjost starčeve intime završavali su neuspešno. Pecaljka od neobrađenog drveta, zagažene cipele, limena kofa, po koja krpa ili peškir na užetu, bilo je sve što sam godinama uspevala da sakupim o starcu, i na osnovu toga osmislim njegov život.

Jedno vreme sam ga zamišljala kao iskusnog moreplovca kome je boravak na mirnoj reci pretstavljao odmor posle uzburkanih okeanskih površina, dugo je bio brodovlasnik koji tajnim kanalima prodaje i iznajmljuje brodove a svoj novac i život čuva daleko od lica koji ne biraju način da tuđe prisvoje. Najviše mi se dopadala verzija ostavljenog Romea koji je sam sebe osudio na život u rečnom izgnanstvu.

Prolazilo je vreme a kućica je i dalje čuvala tajnu. Trenuci kada bi njeni prozori bili otvoreni trajali su nedovoljno dugo da im priđem i sa vode zavirim u unutrašnjost. Začudo, starca sam viđala samo ujutro. Mimoilazili smo se na ,,čika Duletovom" bulevaru, ja pospana i još uvek pod uticajem tople postelje iz koje sam nerado izašla, on uvučen u svoju jaknu bez obzira koliko je toplo ili hladno, zamišljen i zagledan u svaki novi korak. Pomišljala sam da mu priđem, predstavim se, pitam kako je... ali bojala sam se da ga posle toga više neću sresti, da će ga moje interesovanje za njegov život uplašiti i da će zajedno sa svojom, za mene još neotkrivenom, kućicom nestati. Želja da ih istinski upoznam me je sputavala da ih upoznam na kratko, naobavezno, kurtuazno. Odlučila sam da čekam.

Vreme je prolazilo, lice mog nepoznatog poznanika se nije menjalo. Imala sam utisak da je bore na čelu i oko očiju i brazde na rukama stekao rođenjem. Nemoguće da je ikada izgledao drugačije. I dalje zamišljen i odsutan, sigurnim koracima prolazio je zorom pored mene, zagledan u stopala, ostavljajući mi dovoljno prostora da ga analiziram. Pitala sam se da li primeti u dane kada ne idem na klub da me nema, ili možda i on tada napravi ustupak.

Tih godina se baš putovalo. Takmičili smo se svakog vikenda, ne retko spajajući i sedmice na ,,gostovanjima". Odlazila sam srećna znajući da me u klubu i gradu čekaju dragi ljudi sa kojima rado delim svoje uspehe, ali i jedno lice kome poveravam neizreciva nadanja, naširoko mu objašnjavajući zašto i kako ja volim reku, tražeći sličnosti između nas, kojih je, mislila sam tada, moralo da bude.

Dobro ušuškana u sopstvene monologo - dijaloge, sasvim nespremna dočekala sam ONO. Tajanstveni starac iz nedokučive kućice je progovorio! Nije to bio glas uobraženog brodovlasnika, grubog moreplovca, a ponajmnanje razočaranog i usamljenog ljubavnika. Zvučao je poznato i drago. ,,Lepo Vi to radite" - rekao je usput, nasmešio se i prošao. Kao da je upravo završio jedan od naših stalnih razgovora, pa eto samo dodaje zaključak. Nisam stigla da postanem svesna tih reči, nisam ga ni pogledala svojim izvežbanim analizirajućim okom, samo smo se mimoišli .

Od toga sam dana svakog momenta očekivala da se desi nešto nemoguće, neočekivano. Ako je ON progovorio, to mora da je neki znak, neko predskazanje. Postala sam opreznija i napetija. Jutro posle progovorene reči nisam mogla da dočekam. A kada ga, dobro se sećam tog sunčanog prolećnog jutra, nisam srela na našem Bulevaru, na brzinu sam smislila novu ulogu u koju sam svog jedinog glumca koji se ni za šta ne pita, smestila. ,, Sigurno je teško bolestan, pa je, videvši svoj kraj poželeo da sa nekim, ili nekome, izgovori poslednju rečenicu u životu". Trebalo je nešto učiniti, obavestiti nekoga, pomoći jadnom starcu da bar poslednje dane života provede u miru .Ali kako, koga uvući u mističnu priču koju smo starac i ja godinama stvarali? Još jedanput sam odlučila da čekam.

Nije ga bilo sledećih jutara. Polazila sam mnogo ranije i stizala na klub sve kasnije, bezuspešno se nadajuću da će naići svakog časa. Sve je išlo u prilog mojoj priči, jadnik se negde muči dok se ja snebivam.

Poslednji zacrtani dan za čekanje je isticao, lenjo sam se ,,vukla" po Savi vraćajući se sa hiljaditog preveslanog kilometra. Iscrpljena, bez društva, još uvek daleko od kluba, sanjala sam oazu nasred Save namenjenu umornim veslačima, ribarima i zalutalim rekoplovcima. Sunce je nemilosrdo peklo, kapljice znoja sam osećala i tamo gde ih sigurno nije bilo .Završavao se jedan od onih, neizdrživih treninga. Približavala sam se starčevoj kućici, izvoru svojih maštanja i nagađanja. Otvorene šalukatre, dve stolice na tremu, bucmasti pas ispod stola i još po neke sitnice koje nisam uspela na prvi pogled da obuhvatim, činili su sliku koju sam najmanje očekivala. Tačnije, koju nisam mogla ni u jednoj svojoj režiji da osmislim. On je stajao naslonjen na drvenu ogradu splava i nestrpljivim pokretom ruke me dozivao da priđem. Nisam ni pomišljala da razmišljam ili se dvoumim. Tom pozivu sam se nadala mesecima ranije. Zaboravila sam na umor i žeđ i naizgled nonšalantno svoj čamac, koliko su mi vesla dozvoljavala, priljubila uz trošnu verandu kućice. Starac je bio zbog nečega vrlo uzbuđen i srećan. Izgledao je kao dete koje ne ume da sakrije zadovoljstvo i jedva čeka da sa nekim to podeli. Nije izustio ni reč, širokim osmehom me je uveo u svoj dom.

Osećam ubrzani puls i sada dok se prisećam svog prvog susreta sa unutrašnošću čarobne kućice. Starac više nije postojao, ni ne znam gde je bio dok sam se ja širom otvorenih očiju, zanemela od iznenađenja okretala oko sebe susrećući se na svakom zidu sa svojim pogledom, čamcem, veslima ...sa samom sobom. Iznenađenje ili strah? Nisam sigurna šta sam prvo osetila, stajala sam i čekala da neko progovori. Neko je morao da mi objasni, meni uhvaćenoj u tuđoj režiji, a nenaviknutoj da nespremna dobijam uloge.

Reči su potekle od jedine prisutne osobe, od mog nemuštog starca na samrti, od mog ostavljenog Romea, uplašenog bogataša. Reči su klizile i ispunjavale kućicu. Pričao je polako, oprezno naglašavajući ono što je trebalo zapamtiti.

Bavio se umetničkom fotografijom, pola veka je živeo u nekoj dalekoj živopisnoj zemlji. Već dugi niz godina je sam, deca su ostala u zemlji u kojoj su rođena, tu je ostavio i svoju suprugu, na obali velike reke kako bi talasi nesmetano milovali njenu dušu. Vratio se i pokušao da nastavi život kakav nikada nije upoznao. Svakim danom je uspomena na nju bivala sve jača. Kada više nije uspevao da se odupre, odlučio se da sa rekom i na reci proživi njihove zajedničke godine. U mislima, na talasima, u vrbacima.Onda sam se pojavila ja, kočoperna u drečavom čamcu. Zaljubljena u reku i sigurna u sebe, baš kakva je i ona bila puno godina ranije, negde daleko na kraju sveta. Isprva je ignorisao moje obilaske oko kućice, zatvoren, iza spuštenih šalona, zadubljen u svoja sećanja. Ali ja sam postajala sve upornija: jutarnji susreti, učestali prolasci čamcem pored splava, zagledanost u prozore.

Probudila sam u njemu zaboravljenu želju za stvaranjem. Izvadio je prašnjavi foto aparat, mašinu za razvijanje filmova, stare fotografije voljene žene. Pratio me je, vešto izbegavajući da to primetim. Ovekovečio je svaki pokušaj da prodrem do njega. Tako je nastala velika kolekcija predivnih fotografija reke i ...mene.

Nestvarnu sličnost je morao da podeli sa nekim. Možda bih ja bila ta da se nije bojao moje reakcije. Onih dana kada sam beznadežno očekivala da ga vidim, on je daleko, u novom svetu svojoj deci pričao o meni i svom radu. Ostavio im je pregršt fotografija, presrećan što najzad, posle toliko vremena uživa u poslu i siguran da najlepše tek treba da stvori.

A onda je, neočekivano, mala plava vespa donela dva pisma adresirana na njegovu, vodenu, Savsku adresu. U malom pismu mu se deca izvinjavaju što su bez njegove saglasnosti poslali fotografije na prestižni konkurs, a u drugom ga predsednik žirija tog prestižnog konkursa obaveštava da je dobitnik svetski priznate nagrade. Moli ga da mu se javi i svakako prisustvuje dodeli priznanja. To je morao podeliti sa mnom, ma kako ja odreagovala.

Tada mi se činilo da ga poznajem čitavog života, da je fotografije stvorio tek posle mog studioznog poziranja jer kako bi inače uhvatio upravo ono što bih i ja istakla? I danas, kada odavno postoji pod svojim imenom i dok kućica odiše mojim mirisima, a sa zidova se osim mojih kriju i njegovi osmesi uhvaćeni na egzotičnim ostrvima odakle mi se javlja, ja njega pamtim kao dragog starca kome je moja radoznalost pomogla da još jedanput pronađe sebe, istovremeno čineći sebe bogatijom za jedno veliko iskustvo i neraskidivo prijateljstvo.