Saša Peršić
Vodensat - rijekom mjeriti vrijeme

Sanjam.

Šta bih volio biti vodensat, imao bih samo kazaljku za sate, (jer sekunde i minute pripadaju ljudima kojima se žuri) i rijeka bi okretala moje vrijeme. Sve vode ovog Svijeta prošle bi kroz mene. Voda iz tvoje čaše bila je voda iz moje čaše.I voda iz moje čaše bit će voda iz tvoje čaše. Naravno, ako piješ vodu. Slatku vodu.

Više ne sanjam.

Ali (uvijek neko zlosretno ali) o ovome ne mogu nastaviti,jer kroz moje mjesto, a to je selo , ne prolazi rijeka, niti potok. Umjesto rijeke, kroz selo prolazi cesta. A po njoj idu kamioni. Gledam u kamione i šutim. Prolaze a jedino što ostavljaju je lagana lobotomizirajuća buka. Gledaj, šuti, trpi.

Za sada, jedino moguće rješenje je imaginacija. Imaginarna rijeka. Kamioni postaju riječni rakovi a automobili ribe.

Ljeto kraj ceste ili ljeto kraj rijeke. Biram ovo drugo, pa makar i ne imao izbora.

Sanjam.

Ležim na obali kraj rijeke u ljetna predvečerja i na nebu promatram pojavljivanje zvijezda. Preko dana promatram spajanje vode i Sunca.

Žubori, grgolji, teče. I nikad ne prestaje. Voda je veliki umiritelj (big tranquilliser). Volim vodu. Volim rijeke. Treba dane provoditi kraj rijeke. Jeste li ikad vidjeli ženu (mladu i lijepu i golu) u vodi? Tako bih ja volio rijeku.

Više ne sanjam.

Ali (opet ovo zlosretno ali), nema je. Nema je.

I zato molim Vas, koji živite kraj rijeke, Volite ih. A ne kao oni koji u njih bacaju mrtva tijela, bombe, smeće, govna.

Jeste li vidjeli kada mačku šta radi sa svojim izmetom?

Mješati govno i vodu je divljački čin. I ja sam isto divljak. Treba ubiti divljaka u sebi. Zato.

Sanjam.

Pretvaram svoje stanice u kapljice vode, spajam se s rijekom . Tečem , tečem.

I onda me netko popije.